Razmjenjujući međusobno iskustva duhovnog života (u različitim fazama duhovnog rasta), koristeći stečena znanja o nauku Crkve, karmelskim naučiteljima, Velikoj i Maloj Tereziji, Ivanu od Križa, duhovnog asistenta, članovi zajednice se mogu oblikovati u autentične kršćane.
Moliti nam je Oče naš zajedno s Kristom. Kad imamo svijest Božje prisutnosti u nama onda možemo s Kristom razgovarati kao s prijateljem, a Bog je prisutan u našem srcu, tvrdi evanđelist Ivan, "K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." (Iv 14,23) i u našoj duši učit će nas moliti Oče naš. Na putu molitve posebno je važno da bezuvjetno stavimo svoje pouzdanje u Boga i da odlučno idemo ovim putem.
U Mariji gledamo Prečistu koja je nepodijeljena srca, potpuno otvorena Bogu (vrhovni model "vacare Deo").
Karmelićani se sjećaju i na određeni način iznova proživljavaju iskustvo proroka: sakrivaju se u pustinji tijekom suše i ulaze u okršaj sa lažnim prorocima mrtvog idola koji nije u stanju podariti život. Slijede ga na dugom putu natrag u pustinju stopama Otaca sve do gore Horeb gdje susreće Gospodina na nov i neočekivan način i spoznaje da je prisutan i ondje gdje se čini da je odsutan. Dijele njegovu žeđ za pravdom i osjećaju se na određen način kao Elizej, nasljednicima onog plašta koji se spustio s neba iz plamenova ognjenih kola.
Karmel-gora kao sastavnica grba podsjeća da je karmelski Red nastao na Brdu Karmelu, na sjeveru Svete Zemlje, iznad grada Haife u današnjem Izraelu, gdje su već u devetom stoljeću prije Krista boravili Božji ljudi poput proroka Ilije.