Oče naš sa sv. Terezijom Avilskom

Sv.Terezija Avilska – učiteljica molitve

Za molitvu, prije svega, moramo uči u vlastitu nutrinu i upoznati je, a zatim se staviti u prisutnost Boga koji je u nama. Moramo biti svjesni te prisutnosti i u njoj započeti jedan blag dijalog bez velikih mozganja. Moramo biti koncentrirani, ne toliko na ono što ćemo govoriti, nego na Onoga s kim razgovaramo. To je iznad svega susret osoba, a ne interesa. Bitan je onaj Drugi, zato je naglasak stavljen na: gledati njega.

Cijela pozornost treba biti usmjerena na Krista: Krist je prisutan, gledaj ga; Krist je prisutan: govori mu; Krist je prisutan, slušaj ga; Krist je prisutan: omogući mu da te gleda.

Moliti nam je Oče naš zajedno s Kristom.

Kad imamo svijest Božje prisutnosti u nama onda možemo s Kristom razgovarati kao s prijateljem, a Bog je prisutan u našem srcu, tvrdi evanđelist Ivan, "K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." (Iv 14,23) i u našoj duši učit će nas moliti Oče naš.

Na putu molitve posebno je važno da bezuvjetno stavimo svoje pouzdanje u Boga i da odlučno idemo ovim putem: "Ostanite uz svog Učitelja sasvim odlučne da naučite ono što vas uči." (pogl. 26,10)

Dakle, prvo odlučnost, onda molitva sabranosti, koja je već kontemplativna molitva, pa molitva smirenosti, a nakon svega dolazi mistika. Tu milost Bog udjeljuje onima kojima hoće, to je kraljevstvo Božje u duši.

Molitva je kao putovanje koje ima za cilj stići, ne do nekog stanja, nego do Osobe, to je neprestani hod.

Kroz molitvu trebamo i upoznati sami sebe, jer mi nismo ono što smo pred sobom i drugima, nego ono što smo pred Bogom, a to možemo otkriti samo u molitvi pred njim. Tek kada odlučimo otvoriti se Bogu i dopustiti mu da nas gleda, tek tada počinjemo otkrivati sebe, ne samo svoje negativne strane, nego i pozitivne, sve čega nismo svjesni, ne možemo započeti s učenjem molitve. Molitva kreće kao pjesma kad Bogu dozvolimo da nam osvijetli našu nutrinu.

To je poziv nama danas da ponizno i odvažno stanemo pred Boga i tako upoznamo sebe i svoj poziv, a to jedino možemo kroz molitvu, a moliti se može naučiti samo moleći.

Molitva nije laka, Isus se znojio i borio u molitvi, lakše mu je bilo činiti čudesa. Zato razumije naše poteškoće i pomoći će nam.

OČE NAŠ SA SV.TEREZIJOM AVILSKOM

Sv.Terezija Avilska piše svojim sestrama upute kako moliti "Oče naš", kako krenuti na put molitve i posebno čega moraju biti svjesne, o čemu moraju voditi računa, kako razmatrati uz molitvu. Uči ih moliti.

Mnogi današnji čitatelji njezinih djela kažu da je njezin stil teško razumljiv, zato je cijeli ovaj rad prepričan na jednostavan način suvremenijim jezikom i sve je napisano kao da se sv.Terezija obraća nama, danas i uči nas moliti. U nastojanju da se Terezijin "Put savršenosti" barem u jednom dijelu približi mnogima korišteni su njezini tekstovi djelomično kao citati, ili kao jednostavno prepričavanje. Iz tog razloga nisu kao u znanstvenim radovima posebno navedeni citati.

Sv.Terezija Avilska priznata je u Crkvi kao učiteljica molitve. I sama je bila svjesna te svoje karizme. Preko svojih djela ona i danas tu ulogu želi nastaviti i pomoći čitatelju da otkrije "put savršenosti" kroz molitvu, a za koji ona jamči da je ispravan i da sigurno vodi k sjedinjenju s Bogom. To njezino jamstvo je utemeljeno na njezinom iskustvu iz kojeg proizlazi i svaka njezina poruka.

U Terezijinoj pedagogiji usmena molitva je prvi stupanj molitve i lako može prerasti u jedan intiman dijalog kontemplativne jačine. Kao prvi nužan uvjet jest samoća, onda usmjerenost misli prema onome s kim se razgovara i biti svjestan onoga što se govori. Za Tereziju je molitva istinski susret s Osobom koju se voli.

Meditativna molitva za nju jest: "misliti i shvaćati što govorimo i s kim govorimo i tko smo mi da se usuđujemo razgovarati s tako velikim Gospodinom." (pogl. 25,3)

"PUT K SAVRŠENOSTI" - POGLAVLJA 27 -  42

Ovako nas uči i obraća se Isusu danas sv.Terezija:

OČE NAŠ

"Oče naš",  riječi su koje govore o velikoj ljubavi koju nam je Gospodin iskazao, o milosti koju nam daje jer ga možemo i smijemo zvati svojim Ocem. Već prvim našim obraćanjem njemu, ispunja naše ruke i dijeli tako veliku milost: sluša nas, čeka našu prošnju, čeka da mu se obratimo, da ga pozdravimo.

Nakon tih riječi vrijeme je da se duša digne iznad sebe da joj Sin, koji moli s nama, kaže gdje je njegov Otac. Otrgnimo se od zemlje jer ta nas milost nosi na nebesa.

Isuse, Sine Božji, koliko si se ponizio združivši se s nama u moljenju i daješ nam, u ime Oca svoga, sve što se može dati, jer hoćeš da nas Otac tvoj smatra svojom djecom; tvojom braćom.

Tvoja riječ ne može proći (kako piše evanđelist Matej 24,35), a njome obvezuješ Oca svoga da nas mora trpjeti, bez obzira koliko teške bile naše uvrede. Kažeš, ako se obratimo njemu mora nam oprostiti kao rasipnom sinu, (Luka 15,20) utješiti nas u našim nevoljama, mora nas uzdržavati, mora biti bolji od svih očeva na svijetu zato što kod njega sve mora biti ispunjeno (Ef 3,15 i Pt 1,4) i nakon svega nas još želi učiniti dionicima i baštinicima svega, zajedno s tobom.

Isuse, toliko si mnogo učinio za nas, toliko si sramoćen radi nas, a toliko moćan da se na nebu učini ono što ti kažeš na zemlji. Blagoslovljen budi u vijeke Gospodine naš, tako si dobar i velikodušan prijatelj u davanju nama. Nemoj da i Otac naš na nebesima bude toliko sramoćen, nemoj ga toliko obvezivati radi nas jadnika.

Koliko je dobar ovaj naš Učitelj, kako nas želi oduševiti da naučimo ono što nas On uči, kako nam veliku milost ukazuje. Srce bi nam se trebalo parati videći takvu ljubav.

Nastojimo biti takvi da zavrijedimo biti s Ocem i baciti mu se u naručaj.

KOJI JESI NA NEBESIMA

Već ovdje dobro bi došla savršena kontemplacija u kojoj bi nam Isus razjasnio što je to mjesto i kakvo je to mjesto gdje je njegov Otac. Velika je ova milost i nije dobro da se do takve milosti tako malo drži kao što to mi držimo izgovarajući te riječi bez razmišljanja.

Jako je važno znati što je to nebo i gdje treba tražiti našeg Presvetog Oca. Bog je posvuda, a jasno je, da tamo gdje je kralj da je i njegova pratnja. Nebo je tamo gdje je Bog; slava je tamo gdje je Njegovo Veličanstvo.

MOLITVA SABRANOSTI

Sv. Augustin kaže da je Boga tražio na mnogim mjestima, a našao ga je u sebi samome.

Mislite li da je malo važno za rastresenu dušu spoznati ovu istinu i uvidjeti da joj nije potrebno ići na nebo zato da razgovara sa svojim Vječnim Ocem niti je potrebno govoriti glasno. Koliko god tiho govorili, tako je blizu da će nas čuti. Duši ni krila nisu potrebna zato da ga ide tražiti, već se samo treba povući u samoću i gledati ga u sebi i ne iznenaditi se tako dobrom gostu, nego s velikom poniznošću razgovarati s njime, moliti ga kao oca, iznositi mu svoje nevolje, tražiti od njega pomoć, shvaćajući da nije dostojna biti njegova kći.

Ovakav način moljenja mnogo brže sabire misao, to je molitva koja donosi sa sobom mnoštvo dobara. Zove se sabranost, jer duša skuplja sve svoje snage i uvlači se u sebe sa svojim Bogom, pa je brže poduči njezin božanski Učitelj i da joj prije molitvu smirenosti, nego na bilo koji drugi način.

Oni koji se na ovaj način mogu zatvoriti u ovo malo nebo svoje duše, gdje je onaj koji je stvorio i nas i zemlju prevaljuju mnogo za malo vremena. Tko nije tamo gdje bi se zabavljala vanjska čula, poput onoga je koji putuje nekom lađom pa s malo dobrog vjetra stigne na cilj za malo dana.

Ako je sabranost istinska, ima stanovito djelovanje. Povlače se osjetila od izvanjskih stvari i nesvjesno se zatvaraju oči da se potakne vid očiju duše. U početku je teško i potrebno nam je puno truda, ali ako to provodimo nekoliko dana i uložimo napor, jasno će se vidjeti dobit. Gospodin hoće da u naknadu za vrijeme koje mu je dano, duša i volja imaju tu vlast, te da je samo time što duša dade znak da se hoće sabrati, poslušaju je osjećaji i povuku se u nju.

Računajmo, dakle, da je u nama palača neizmjernog bogatstva; cijela građevina od dragog kamenja, onakva kakva dolikuje takvom Gospodinu i da mi pridonosimo tome da bude takva, jer nema zgrade takve ljepote kao što je čista duša puna kreposti. Kada bismo bili svjesni toga da je u našoj duši tako veliki Kralj ne bi ga toliko puta ostavljali samoga, češće bi bili s njim i više bi se trudili da ne budemo tako prljavi.

Gospodin donosi sa sobom slobodu i ima moć učiniti našu malu dušu velikom palačom. Sve se sastoji u tome da mu se predamo sa svom odlučnošću. Budući da on neće prisiljavati našu volju, uzima ono što mu dajemo, ali ne daje Sebe u potpunosti, dok mu mi sebe ne damo u potpunosti.

Ako palaču ispunimo svjetinom i tričarijama ovoga svijeta kako će u nju stati Gospodin sa svojom pratnjom?

Upozorenje

Okanimo se bojažljivosti, koje imaju neke osobe pa zato misle da su ponizne. Nije poniznost u tome da ne primamo milosti od Boga, već u tome da je primamo i shvatimo u kakvom nam preobilju dolazi, da se tome radujemo i budemo zahvalni.

Zgodne li poniznosti da ja imam Vladara neba i zemlje u svojoj kući, koji dolazi u nju da mi ukaže milost i da se raduje sa mnom, a da mu ja iz poniznosti ne htjednem ni odgovarati, niti biti s njime, ni uzeti ono što mi daje, već ga ostavljam samoga, te da mi još govori i moli me da ga prosim, a ja da iz poniznosti ostanem siromašna i čak da ga pustim da otiđe.

Ophodimo se s njime kao s ocem i kao s bratom, kao s gospodarom i kao sa zaručnikom; jedanput na ovaj, drugi put na onaj način, on će nam pokazati što trebamo činiti da mu ugodimo.

Uprimo oči u sebe i pogledajmo se iznutra i naći ćemo našeg Učitelja, koji nas neće iznevjeriti; dapače, što je manje izvanjske utjehe, veću će nam radost pružiti. Jako je milostiv pa one koji su ožalošćeni i zapostavljeni, nikada ne iznevjeruje, ako se uzdaju u njega. ( Ps 90,15 i 33,19;  David 36,25 i 34,19)

Kad duša hoće unići u ovaj raj sa svojim Bogom, zatvara za sobom vrata cijelom svijetu. Moramo se osloboditi svega, zato da u nutrini stignemo do Boga čak i prilikom obavljanja raznih poslova.

Makar trajala samo trenutak ta pomisao da imamo u sebi društvo od velike je koristi, a Bog će dati osjetiti kad je tu. Na taj ćemo način vrlo smireno moliti usmeno, a to znači osloboditi se napora, jer nakon što ćemo se malo prisiljavati da budemo blizu Gospodinu, razumjet će nas i po znakovima. Vrlo je sklon oslobađati nas napora i nije prijatelj toga da sebi razbijamo glavu govoreći mu mnogo.

Gospodin će poučiti one koji to ne znaju, jer ne znamo što znači moliti sa zadovoljstvom dok nam to Gospodin ne pokaže i ne znamo kolika je korist od tog običaja povlačenja u sebe. Možemo, ako hoćemo, nikada se ne odvajati od tako dobrog društva.

Ništa se ne nauči bez barem malo truda.

SVETI SE IME TVOJE, DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE

Pogledajmo, kako je velika mudrost našeg Učitelja. Vidio je Gospodin da nismo mogli kako je pravo ni svetiti, ni hvaliti, ni veličati, ni slaviti ovo sveto ime Vječnoga Oca pa je to uvrstio u molitvu jedno pokraj drugoga.

Veliko dobro koje je u Kraljevstvu nebeskom, uz mnogo drugih, jest u tome da više ne računamo ni sa čime ovozemaljskim već sa spokojnošću i slavljem u nama samima, da se radujemo s velikim zadovoljstvom što svi svete i hvale Gospodina i blagoslivljaju njegovo ime. Ne vrijeđa ga nitko, a sama duša se ne bavi ničim osim time da ga ljubi. No ljubili bismo ga znatno drukčije kada bismo ga dobro poznavali.

MOLITVA SMIRENOSTI

Smirenost duše je vrhunaravna stvar i mi je ne možemo doseći koliko god se trudili, jer dušu do mira dovodi Gospodin svojom nazočnošću. Duša shvaća, na način sasvim nepoznat shvaćanju izvanjskih osjetila, da je već posve blizu svoga Boga i da će zamalo postati jedno s njime. Toliko je vesela samim time što je blizu izvora, jer je, čak i ne pijući, napojena. Moći su smirene i ne želi se ni pomaknuti jer joj se čini da će izgubiti ovaj mir. Duša se nalazi u palači uz svoga Kralja i vidi da joj počinje davati svoje kraljevstvo. Ništa joj nije teško, sa zadovoljstvom i užitkom, koje ima u sebi, toliko je opijena i zadivljena da bi rado sa svetim Petrom rekla: "Gospodine, napravimo ovdje tri sjenice".

Ponekad u ovoj molitvi smirenosti Gospodin udjeljuje i drugu milost, a to je volja, koja sjedinjena sa svojim Bogom, ima veću moć služenja njemu, nego što ima sposobnosti za bavljenje stvarima ovoga svijeta.

Velika je to milost, kome je Gospodin udjeli, jer su združeni djelatni i kontemplativni život; Marta i Marija su skupa. Najbolje ćemo sačuvati ovu milost tako da jasno shvatimo da joj ne možemo ni dodavati ni oduzimati, nego samo primati. Dobro je pobrinuti se za veću samoću zato da se da mjesta Gospodinu i dopusti njegovom veličanstvu da djeluje kao u nečemu što je njegovo.

Događa se ponekad da duša bude vrlo smirena, a da je razum posve rastrojen. Ponekad se događa da je duša smirena, razum sabran i prati ga volja, pa kad se sve te tri moći slažu, (duša, razum i volja) onda je to slavlje. To je poput dvoje vjenčanih, kad se ljube; jedan hoće što i onaj drugi.

Pazimo na ovu molitvu Očenaša i sve ostale usmene molitve, jer kada Bog udjeli svoju milost moramo se otresti briga za stvari od ovoga svijeta.

Ako Gospodin vidi da se duša okreće zemlji, dok je vodi u Kraljevstvo nebesko, ne samo što joj neće razotkriti tajne koje su u njegovom Kraljevstvu, već će joj rijetko udjeljivati tu milost.

Upozorenje

Ima osoba koje Gospodin obdari tim milostima i daje im sveta nadahnuća, a one se prave gluhima. Toliko su sklone govorenju i izgovaranju mnoštva usmenih molitava na brzinu, budući da se smatraju dužnima moliti ih svakog dana, poput onoga tko završi svoju zadaću, da ne prihvaćaju kraljevstvo Božje. Misle da svojim moljenjem čine bolje, a zapravo se rastresuju. To nemojmo činiti, već pazimo na čas kada nam Gospodin udjeli tu milost. Shvatimo da gubimo veliko blago i da mnogo više činimo jednom riječju iz Očenaša s vremena na vrijeme, nego da ga izmolimo mnogo puta na brzinu. Vrlo je blizu onaj kojega molite i neće vas prečuti.

BUDI VOLJA TVOJA, KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI

Isus nam je pokazao što znači poštivati Očevu volju, od Getsemanijskog vrta do smrti na Križu. Pokazao nam je i volju i strah i prepuštanje.

Dobro je da tražimo Očevu volju jer kad bismo tražili sve što mi mislimo da nam treba tko zna što bismo sa svime time što dobijemo učinili i da li bi to bilo dobro za nas i za naše bližnje. Zato što to ne možemo znati molimo: budi volja tvoja.

Očeva volja se mora ispuniti, htjeli mi to ili ne, njegova se volja mora ispuniti i na nebu i na zemlji, vjerujte mi, prihvatimo to i napravimo od obveze krepost. Slobodno se možemo prepustiti Očevoj volji, a da bismo to mogli naša volja treba biti oslobođena svih interesa. Čini se jako lako to izgovoriti: budi volja tvoja, dok se ne iskusi i ne shvati da je to najteža stvar što se može učiniti. Sreća je pa Gospodin zna što svaki od nas može.

Ne daje Gospodin bogatstva i užitke ovoga svijeta, pa ne ljubi nas toliko malo, već nam želi dati svoje Kraljevstvo i to još za ovoga života. Evo primjera. Isus je molio Oca u Getsemaniju sa svom odlučnošću i sa svom voljom: budi volja tvoja, prošao je kroz muku, patnju, uvrede, proganjanja, ali život mu se nije ugasio na križu, dobio je cijelo Kraljevstvo nebesko. To su njegovi darovi na ovome svijetu, daje prema tome koliko nas ljubi, onima koje ljubi više, daje više ovih darova prema srčanosti kojom ga ljubimo. Puno može pretrpjeti za njega onaj koji ga puno ljubi. Ja smatram da je mjera može li se nositi veliki ili mali križ mjera ljubavi.

Gospodin puno drži do naše volje koju mu dajemo. Samo moramo paziti da mu ne ponudimo, na primjer, svoju volju kao dar, a kad On ispruži ruku da ga uzme mi ga brzo uzmemo natrag. Nije u redu tako se narugati Gospodinu. Nemojmo govoriti u molitvi jedno, a onda činiti drugo. Ne damo li našu volju u potpunosti Gospodinu, nikada neće dopustiti da pijemo živu vodu s njegova izvora.

Bože, daj nam snage da vršimo tvoju volju.

Njegovo Veličanstvo nikada se ne umara u davanju, nego sretan zbog predavanja naše volje, otkriva duši tajne i spoznaje od onoga što joj još ima dati. To se dobiva u poniznosti i samo je poniznost ta koja nešto može i to ne poniznost stečena razumom, nego jasnom istinom koju spozna u jednom trenutku.

Upozorenje

Nemojmo pomišljati da ćemo stići dovde svojom snagom, ili pak umješnošću, jer je to uzaludno. Jednostavno i ponizno recimo: fiat voluntas tua.

KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS

Otac nam je dao presveti kruh zauvijek. Nećemo ostati gladni zato što će duša, kad god bude htjela blagovati, naći u Presvetom Sakramentu svaku slast i utjehu. Za drugi kruh ne trebaju brinuti oni koji su se prepustili Božjoj volji. Tijelo neka radi i zarađuje za kruh tjelesni, a duša neka se odmara uz kruh Kristov.

Sluga brine kako će gospodaru služiti i to je sve, ako je zaokupljen brigom za ono za što se ne mora brinuti, ništa ne napravi kako valja. Molimo Oca da možemo primati naš nebeski kruh, a On će brinuti za naš kruh na zemlji.

Dok je Isus hodao po svijetu samim dodirom njegove odjeće, svojom blizinom, liječio je bolesne. Danas je u nama. Ako imamo vjere dat će nam ono što ga molimo, budući da je u našoj kući, a Gospodin ne običava loše plaćati konačište ako ga se dobro ugosti.

Zapitajmo se s vremena na vrijeme, je li Isusu dobro kod nas, kakvi smo mu mi domaćini? Kako primamo taj presveti kruh?

Gospodin se razotkriva onima za koje vidi da će se okoristiti njegovom nazočnošću, jer ako ga i ne vidimo tjelesnim očima On ima mnogo načina kako se ukazati duši putem velikih unutrašnjih osjećaja i raznim drugim putovima. Budimo s njime drage volje, nemojmo gubiti tako dobru priliku za razgovor kao što je vrijeme nakon pričesti. Ako odmah poslije pričesti skrenemo misao na nešto drugo, ne obaziremo se, niti vodimo računa da je u nama Gospodin kako će nam se razotkriti. Vrijeme poslije pričesti pravo je vrijeme da nas Učitelj poduči, a mi da ga trebamo slušati i moliti da ne otiđe od nas.

Nakon što primimo Gospodina, budući da imamo pred sobom samu osobu, nastojimo zatvoriti tjelesne oči i otvoriti oči duše i gledati u svoje srce. Ako tako budemo činili svaki puta kad se pričešćujemo uvijek će nam se razotkriti. Ali ako se ne obaziremo na njega poslije pričesti, što mu je činiti? Želi da shvatimo da je On taj koji je u Presvetom sakramentu, a svoje blago dati će onima koji ga istinski žele. Oni koji odmah poslije pričesti hitaju brigama ovoga svijeta bez obzira na Gospodina koji je u njihovoj kući, gube mnogo.

Važno je da uđemo u sebe s Bogom i saberemo se, jer ako se pripravimo na primanje, nikada ne propušta davati nam se na mnogo načina.

Shvatite da će se nečastivi ovdje uvijek umiješati, jer poznaje štetu koja mu odavde dolazi, pa će nam davati na znanje da se okrenemo ili drugim pobožnostima ili svjetovnim poslovima. Ne propuštajmo to, jer tu će Gospodin iskušati koliko ga ljubimo i želimo. Gospodin podnosi sva ta naša odbacivanja samo da nađe jednu dušu koja će ga primiti i zadržati se s njim u sebi. Neka to bude naša duša.

I OTPUSTI NAM DUGE NAŠE KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM

Vidi Gospodin da je nama lakše s ovim nebeskim jelom ispunjavati Božju volju pa nastavlja sa učenjem molitve.

Tko je predao svoju volju Gospodinu, ne znači da može odmah i opraštati drugima. Sveci su se radovali uvredama i proganjanjima zato što su imali što prikazati Gospodinu kada su molili, oprosti nama kao i mi njima. "A što ću ja jadnica kakva sam, koja tako malo treba opraštati, a toliko joj treba oprostiti?"

Dobro razmislimo koliko je velika stvar i važna da nam Gospodin oprosti naše grijehe, za koje smo zaslužili vječni oganj, i to da nam ih oprosti uz tako maleni uvjet kao što je naše opraštanje drugima.

Ipak, treba voditi računa da se ne vrijeđamo za svaku sitnicu jer time otvaramo pitanje časti. Nečastivi izmišlja svoje časti i postavlja svoje zakone po kojima bi se trebali penjati i padati. Da se Isus držao tih pravila nikada ne bi dozvolio poniženje kroz koje je prošao i sve nas time spasio.

Čuvajmo se časti, jer bi se moglo dogoditi da upadnemo u zamku; da pomislimo kako smo učinili puno ako smo oprostili neku sitnu stvarčicu, koja nije ni bila uvreda, nego oduzimanje časti, a onda ćemo za to tražiti da i nama oprosti Gospodin jer smo i mi oprostili.

Duši, koju je Gospodin uzdigao, nije više važno je li poštivana ili ne, a ako to nije važno znači da i nema mnogo za oprostiti kad se govori o sitnim uvredama. Gospodin udjeljuje velike darove onim osobama koje su dragovoljno prošle kroz mnogo tegoba poradi njega. Veliki su napori kontemplativaca pa ih Gospodin traži među prokušanima. Biti pripravan podnositi uvrede i trpjeti ih, može onaj kojem je Gospodin već dao da posjeduje molitvu kroz koju će steći jakost opraštanja drugima pa makar i ne budemo imali snage za druge kreposti. "Ja ne mogu vjerovati da duša koja dođe tako blizu samome Milosrđu, gdje spoznaje kakva je i kako mnogo joj je oprostio Bog, ne bi zatim opraštala sa svom lakoćom i da se ne bi pomirila s time da bude jako dobra s onim tko ju je uvrijedio, jer pred sobom ima dar i milosti koja joj je udijeljena. Poznajem mnogo osoba kojima je Gospodin ukazao ovu milost, premda vidim da imaju drugih mana i nesavršenosti."

Upozorenje

Pazimo kada kažemo: kako i mi opraštamo.

Uzvišenost molitve Očenaša

"Treba hvaliti Gospodina koliko je dotjerana do savršenosti ova evanđeoska molitva. Zapanjuje me kada vidim kako je u tako malo riječi sadržana sva kontemplacija i savršenost da se čini kako nam nije potrebna druga knjiga, nego učiti samo iz ove. U ovoj molitvi nas je Gospodin naučio sav način moljenja i duboke kontemplacije, od početka do misaone molitve, od molitve smirenosti do sjedinjenja."

Gospodin nam omogućuje da shvatimo učinke koja ostavlja kada su njegove milosti dobivene kroz molitvu.

Upozorenje

Dvije su stvari važne, a to su dati mu svoju volju i opraštati. U tome postoje razlike. Savršeni će dati svoju volju kao savršeni i opraštat će svom savršenošću, a mi ostali činit ćemo što budemo mogli, jer Gospodin sve prima, dobar je i plaća velikodušno.

Možemo izgovoriti samo jedanput ovu molitvu, jer čim vidi da kod nas nema dvoličnosti, već da ćemo napraviti ono što kažemo, učinit će nas bogatima. Voli da budemo s njime istiniti. Ako postupimo jednostavno i otvoreno, da ne kažemo jedno i prešutimo drugo, uvijek daje više nego što tražimo.

I NE UVEDI NAS U NAPAST NEGO IZBAVI NAS OD ZLA

Mudar je naš Učitelj, pozoran i upozorava na opasnosti i podsjeća da imamo i neprijatelje. Poučava nas koliko je važno biti oprezan i koliko nam je pomoći u tome potrebno. Jednako vrijedi i za one duše koje su se uzdigle visoko jer će pasti s veće visine, kao i za one koje su tek na početku uspona.

Upozorenje

Ne treba se bojati otvorenih neprijatelja, jer uz snagu koju daje Gospodin, njih se lako potuče i nadvlada. Treba biti na oprezu sa izdajicama, nečastivima koji se pretvaraju u anđela svjetla. Dolaze prerušeni i dok duši ne nanesu veliku štetu ne odaju se, nego nam uništavaju kreposti pa upadamo u napasti a da to i ne primjećujemo. Od tih nas Gospodin treba čuvati da nas ne prevare, da se razotkrije otrov kojim nas truju i osvijetli istina koju nam skrivaju.

Budimo uvijek ponizni, time nečastivi gubi mnogo duša. Gospodin u svemu gleda našu nakanu i po našim nakanama izvlači nas iz zla, a prava nakana je da mu služimo i da mu ugodimo boraveći s njim u molitvi. Dobro je biti na oprezu jer nečastivi vrlo lako začne neku taštinu. Tamo gdje nečastivi može nanijeti veliku štetu, a da se ne primijeti, jest da nas uvjeri kako imamo kreposti koje nemamo. A koji je lijek? Molitva da nas ne uvede u napast i da nas izbavi iz napasti ako u nju upadnemo.

Moramo voditi računa o tome da kreposti i milosti koje dobivamo nisu vječne, jednom stečene nisu zauvijek, što se može prepoznati iz situacija u koje upadamo i našim reakcijama. Dobro je uvijek biti na oprezu.

Kad služimo s poniznošću, tada Gospodin uvijek pritječe u pomoć, a poniznost je da shvatimo da nemamo ništa što nismo primili. Onaj koji je istinski ponizan uvijek sumnja u vlastite kreposti i čine mu se čvršćima i vrednijima one koje vidi kod svojih bližnjih.

Treba se čuvati i nekih poniznosti koje nameće nečastivi, uznemirujući nas zbog težine grijeha pa nas udalji od pričesti i molitve. Poniznost ne uznemirava, niti uzbuđuje, niti zbunjuje dušu, koliko god velika bila, naprotiv donosi mir, zadovoljstvo i spokoj.

Druga vrlo opasna napast koju podmeće nečastivi je sigurnost, kad nam se čini da se nikako ne bi vratili prošlim grijesima. S ovom sigurnošću lako se ponovno upadne u prigode u kojima nas navede da posrnemo. Kada nečastivi vidi da se radi o duši koja mu može naškoditi i koristiti drugima svojim iskustvom, ulaže sve svoje napore da se duša ne pridigne. Zato molimo ne uvedi nas u napast, jer tko će sve te podvale prepoznati.

Važno je da svaku molitvu počnemo i završimo s upoznavanjem samih sebe.

Lijek – kako bez puno zaskoka preživjeti u tako opasnom ratu

Lijek su ljubav i strah, jer ljubav će nas natjerati da protegnemo korake, a strah će nas nagnati da pazimo kamo ćemo stati, da ne padnemo na putu gdje ima toliko toga o što se spotiče.

Ljubav i strah dvije su kreposti, jake tvrđave odakle se navješćuje rat svijetu i nečastivima. Oni koji uistinu Boga ljube, sve što je dobro ljube, sve što je dobro hoće, sve što je dobro cijene, sve što je dobro hvale, s dobrima se uvijek sastaju, štite ih i brane, ljube samo ono što je dostojno da se ljubi. Tko doista ljubi Boga ne može ljubiti ni bogatstva, niti stvari ovoga svijeta, ni užitke, ni časti, a niti svađa i zavisti. Kad pogledamo Pavla i Magdalenu vidjet ćemo snagu koja očituje ljubav.

Ako smo ponizni i otvoreni ispovjedniku, pozorni na svoje slabosti, ako nastojimo spoznati istinu o sebi, ono čime nam nečastivi misli zadati smrt, bit će nam život. Nečastivi će podmetati tisuće strahova da uznemiri našu dušu. Nikada se nemojmo opustiti jer nitko ne može biti siguran dok je živ i okružen opasnostima ovog uzburkanog mora. I Isus je bio kušan i napadan od nečastivog u pustinji i stoji napisao: "I ostavi ga do druge prilike"

AMEN

ČUVATI SE LAKIH GRIJEHA

Ne uvrijediti Gospodina, velika je stvar.  

Što je laki grijeh? To je kao da kažemo: Gospodine, makar ti bilo teško i makar znam da to ne smijem ipak radije ću slijediti svoj hir i želju nego tvoju volju. Jako je važno voditi računa o svemu što činimo, zato da time slomimo našu volju.

Bog ne gleda na svaku sitnicu i zato nemojte da vam se stegne duša i duh, jer to onesposobljuje dušu i vodi je u skrupuloznost, a druge odbija od Boga umjesto da ih privlači.

Ispravna nakana, odlučna volja da se ne uvrijedi Boga, nastojanje oko kreposti koristi i nama i drugima.

S ljubavlju i strahom Božjim možemo ići po ovome putu smireni i spokojni, ali ne i bezbrižni, budući da strah mora uvijek prethoditi.

Gospodin nam je pokazao put, dajući nam na znanje kako mnogo tražimo kada govorimo ovu evanđeosku molitvu. Ona u sebi sadrži sav duhovni put od početka pa sve dok duša ne uroni u Boga. Kada to shvatimo možemo putem ove molitve steći veliki nauk i utješiti se u njoj.

"Gospodine i Bože moj izbavite me od svega zla i udostojite se odvesti me tamo gdje su sva dobra."

Sastavila s.Tea Živković OCDS prema bilješkama s nagovora O.Vjenceslava Miheteca