Put koji vodi k Bogu

Zbog prepoznate čežnje iz dubine srca, čežnje za Bogom, zavladala je prava „poplava“ duhovnosti, kako kršćanskog usmjerenja, tako i istočnjačkih duhovnosti i New Age-a. Kušanje od svega po malo (a sve se čini privlačno), ne može donijeti mir, sigurnost, ne može utažiti nedefiniranu žudnju duše. Nikakvo čudo: uvjereni da nas Bog neizmjerno i bezuvjetno ljubi, lako zaboravljamo na odgovornost slobode. Bog nikoga ne primorava da mu uzvrati ljubav. Tko odbija ili izbjegava (uglavnom „nemanjem vremena“) upoznati Božje upute zapisane u Svetom pismu i pojašnjene po naučiteljstvu Crkve kako se Bogu očituje uzvraćanje ljubavi, zapravo se sam odriče dostojanstva ljubljenog Božjeg djeteta koje već za života na zemlji baštini mir u duši, sigurnost u Božju svemoć.

Sveti Pavao opominje da „sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14), a u Poslanici Efežanima da ne lutamo po različitim tumačenjima duhovnosti, pa kaže: „da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što krči put zabludi“ (Ef 4,14).

U zajedništvu Crkve, u zajednici koja je „stado malo“ (Lk 12,32) lakše se odupire nagovaranju svijeta da se „ide kroz široka vrata i prostranim putem“ (usp. Mt 7,13) kao da je sigurno da zbog „ mnoštva onih koji njime idu, ne vodi u propast“ (usp. Mt 7,13).

Niz je upozorenja u evanđeljima što će, i od koga, vjernici doživljavati samo da ih se spriječi da uđu na „uska vrata i tijesan put koji vode u život“ (Mt 7,14), kao da je pogrešan zato što je „malo onih koji ga nalaze“ (usp. Mt 7,14).

Od Crkve proglašeni sveci svjedoče da su ta „uska vrata i tijesan put“ za svakog čovjeka jedinstveni. Svatko sam treba prepoznati što bi to bilo za njega. Ne po svojim zamislima, nego ravnajući se po evanđeljima, osobito po blaženstvima, odricati se onoga čime je čovjek „obogatio“ svoj način bogoštovlja. Puno puta su to zapravo dobre stvari, ali se čovjek može uzoholiti zbog njih do te mjere da u njegovom srcu više nema mjesta za Boga.

Razmjenjujući međusobno iskustva duhovnog života (u različitim fazama duhovnog rasta), koristeći stečena znanja o nauku Crkve, karmelskim naučiteljima, Velikoj i Maloj Tereziji, Ivanu od Križa, duhovnog asistenta, članovi zajednice se mogu oblikovati u autentične kršćane. Kršćane koji životom i riječima svjedoče evanđelje na evanđeoski način. Prečesto se evanđelje naviješta na neevanđeoski način ili se o evanđelju govori kao da se evanđelje ne odnosi na konkretan, ovozemaljski život, život u tijelu, vremenu i prostoru.

Nema tih vježbi, niti univerzalnog, utabanog puta koji sigurno vodi k Bogu. Za svakoga je taj put drugačiji. Uočljivo je to po raznolikosti načina na koje nas je Bog pozvao u zajednicu. Nekoga je potaknuo preko znanca koji već jest u zajednici, nekoga po pročitanim spisima karmelskih svetaca, nekoga po propovijedi svećenika karmelićana, nekoga po nošenju škapulara…

Svaki čovjek je jedinstven, kao što je i svaki odnos jedinstven. Tako je i sa odnosom svakog čovjeka i Boga, odnosom koji traje čitav život. Izuzetno je dinamičan, ponekad zahtjevan, ali po njemu sve u životu ima smisla. Po liturgiji i sakramentima Crkve dobiva se snaga da se ne umori, da se ne posustane. Uostalom: „tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (Mt 24,13).

s. Verica Stančić Jakovljević, OCDS