Savršenost nije u tome da izvršimo sve ono što smo sami sebi zamislili – prava svetost je ona koja se rađa iz autentičnog odnosa s Bogom

Propovijed o. Darija Tokića, provincijala Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, na svetkovinu sv. Terezija od Isusa 15. listopada 2022. u Remetama

Gdje možemo naći živu vodu koja teče u život vječni? Kod Gospodina. Kod Gospodina možemo također uključiti i potaknuti svoju čežnju za tom vodom. Mnogi od nas smo se, vjerujem, pomalo i ohladili. Često molimo, a ne dobivamo ono što smo poželjeli. Treba vidjeti što je to što nam Bog želi dati, a ne ono što mi želimo od Njega iskoristiti, uzeti za sebe. I zato se možemo zapitati postoji li mogućnost da je nešto krivo u tom našem poimanju molitve i našeg odnosa prema Gospodinu? Je li moguće da čovjek koji želi biti Božji to radi na krivi način? Da čovjek koji želi biti svet radi to na krivi način? Postoji li kriva svetost?

Današnja zborna molitva sažima i one glavne naglaske koje Crkva, slaveći ovu svetkovinu, želi istaknuti: "Bože, Duhom si svojim potaknuo svetu Tereziju od Isusa da u Crkvi zacrta novi put savršenstva. Daj da i mi, koji je častimo kao učiteljicu i majku, u njezinu nauku nalazimo duhovnu hranu i iskreno težimo za pravom svetošću." Znači li to da postoji i kriva svetost? Čini se da je upravo zbog te krive svetosti dragi Bog nadahnuo Tereziju da u Crkvi zacrta novi put savršenstva. Ako bismo htjeli sažeti ukratko što to znači ta kriva svetost, moglo bi se reći da je to ona svetost koja nije od Boga, nego od ljudi. Naime, sve ono što smo mi kao ljudi čuli i što su nam drugi ljudi prenijeli o svetosti, na neki bi način postala ta kriva svetost.

Ovo je jaka izjava i dovodi u pitanje sve ono što slušamo i učimo o svetosti. Kako to ispravno shvatiti da vas ne bih dovodio u zabludu? Sve ono što sami mislimo da je svetost, to bi zapravo mogla biti kriva svetost. Sve ono što smo pročitali o drugima u životopisima svetaca, to bi za nas mogla biti kriva svetost. Jer sve ono što ljudi stave pred sebe i kažu da je to svetost, ima opasnost uvući nas u zamku oholosti, da sami sebi postavljamo mjerilo, da sami određujemo što je to što će nas učiniti svetima. I da činimo samo ono što je nama milo i nama drago pa makar to bilo i pokora i mnoga druga odricanja i ostalo, ali na kraju vršimo svoju volju. A Isus, kada nas je učio moliti, učio nas je da molimo za ostvarenje Božjega kraljevstva i za volju Oca našega koji je na nebesima.

Stoga, ako tako lako možemo upasti u zamku krive svetosti koja nas vodi u oholost, važno je imati osobe poput sv. Terezije. Dragi Bog se uvijek pobrine da ih ne manjka, da nam zacrta novi put savršenstva. Zato je nadahnuo Tereziju iz Avile. Ona tada još nije bila niti sveta niti je bila naučiteljica Crkve, ali je poslušala nadahnuća Božja i tako postala učiteljica duhovnosti drugima. Tako je postala sveta i u Božjim i u ljudskim očima.

Savršenost nije u tome da izvršimo sve ono što smo sami sebi zamislili. To je samousavršavanje i tu vam Boga ne treba. Vi sami određujete što ćete raditi, sami imate kriterije po kojima ćete to izmjeriti i sami se sebi divite kako ste u tome divno uspjeli – više ili manje. A gdje je tu Gospodin Bog? No za takvo djelovanje ne treba nam živi Bog, dovoljna su nam mrtva slova s papira, dovoljno nam je možda malo obične domaće pameti, a velike škole i bogoslovni fakulteti mogu zapravo itekako dobro sakriti pravu istinu o ogromnoj prijevari koja se iza toga može kriti. Savršenost nije u tome da postanemo besprigovorni, nego da u svemu tražimo Gospodina Boga. Da u svemu tražimo biti s Njime i da u svemu tražimo izvršavati Njegovu svetu volju.

Ono što je Bog za mene zamislio, to je prava svetost. Prava svetost ne dolazi od ljudskoga znanja, nego dolazi od Boga. A tog Boga treba osluškivati. I ne samo osluškivati, da bi Ga se čulo, nego i poslušati ono što se čulo.

To nas upravo uči sveta Terezija i taj njen novi put koji je zacrtan, put savršenstva – da njegujemo intimno prijateljstvo s Gospodinom Bogom, da Mu postanemo bliski, da iz te Njegove blizine crpimo spoznaje o tome što nam je činiti da ispunimo Njegovu svetu volju. Dakle, ne da mudrost crpimo iz knjige ovoga svijeta, nego iz žive knjige, kako je sam Gospodin rekao – "iz žive knjige koju ću ti Ja dati". A to je Duh Sveti koji boravi u nama, u našim srcima.

Što to sada konkretno znači za nas, ta većinska kriva svetost? To znači da je, na primjer, svetost sv. Franje bila Božja svetost za sv. Franju, ali da je to za nas danas u 21. stoljeću, u Hrvatskoj, u Zagrebu, u Remetama kriva svetost, ako ga samo nastojimo oponašati. To je svetost koja onda postaje ljudska i koja me lako može zavesti u oholost. To je isto i za svetost sv. Augustina, i za sv. Tereziju i sve druge svece Božje, ako ih nastojimo oponašati. Tada zapravo oponašamo ono što su o njima pisali hagiografi, koji su opisivali njihove događaje života i ljudske zamišljaje, a ne nasljedujemo ono što je istinski bitno u svim tim njihovim svetostima koje su ih dovele do prave svetosti. Nemamo živi odnos sa živim Bogom u svome životu.

Zato je prava i autentična svetost ona koja se rađa iz autentičnog odnosa s Bogom. Sv. Terezija će reći "iz prijateljstva s Bogom", odnosno iz jedne bliskosti u kojoj poznaješ želje i nakane Onoga za koga znaš da te voli.

Ne postoje slučajni sveci. Netko se rodio pa je odmah sada svet – to ne postoji. Ali ni oni koji sami sebe izgrađuju ne znači da su pravi sveci, ukoliko ne dopuste da ih Bog izgrađuje, da Bog na njima radi, ukoliko ne dopuste da ih Bog kleše i kreše.

Kako kaže sv. Ivan od Križa, Bog to čini tako što će ti poslati neke ljude koji će govoriti stvari koje ne želiš čuti ili što će ti poslati neke druge ljude koji će činiti stvari koje ne želiš trpjeti ili, opet, neke treće ljude koji će ti samom svojom pojavom ići na živce, ili pak neke četvrte ljude za koje ti misliš da oni misle da nisi dobar – i tako dalje. To su sve Božji poslužnici kojima Bog želi raditi na tebi. I sve naše poteškoće s kojima živimo, Bog nam ih šalje da bi radio na nama, da bi od nas učinio autentične, prave svece, a ne oponašatelje koji rastu u oholosti, nego autentične svece koji izgrađuju Njegovo kraljevstvo ovdje na zemlji.

Terezija je postala sveta u vremenu kad su Europom bjesnili ratovi, kad su crkve masovno obeščašćivane, u tim okolnostima života Terezija je imala vremena za Boga. Mi često kažemo da nemamo vremena za molitvu. Nemamo vremena za osluškivati što nam Bog želi reći i onda se čudimo što nam tako loše ide. Nemamo vremena za poslušati savjet koji nam Bog želi dati da nam bude bolje. Nemamo vremena jer se bavimo svojim mislima i svojim projektima.

Sv. Terezija je imala vremena za Boga i imala je želju poslušati Njegova nadahnuća. Nije mislila da zna bolje od Gospodina Boga što je potrebno učiniti. Nije mislila da bi Bog njoj trebao služiti, nego se ona stavila na službu Njemu. Bilo bi joj daleko jednostavnije da je ostala u samostanu ''Utjelovljenja'' u Avili gdje je boravila kao redovnica dvadesetak godina, kao jedna od boljih redovnica, vrlo uzorna, koja je bila besprijekorna po svim propisima onoga vremena, ali u poslušnosti Božjim nadahnućima i zakonitim poglavarima samu je sebe izložila do smrtne pogibelji. Njezina autobiografija "Moj život" bila je, sve do kraja njezinog života, na ispitivanju inkvizicije koja je istraživala kakav to duh vodi Tereziju. Ona je i umrla, a nije znala hoće li je osuditi kao nevjernicu i zato njezin poznat uzdah: "Ah, napokon umirem kao kći Crkve" označava, kažu neki tumači, tu napetost koju je osjećala cijeloga svoga života koji je izložila za Boga. A krivo su je razumjeli svi oko nje, krivo su je razumjeli i mnogi crkveni autoriteti, krivo su je razumjeli do te mjere da su je čak mogli izopćiti.

Ona se, međutim, izložila da bi ispunila svoju zadaću, ne zato da bi sebe realizirala ili ostvarila neki svoj projekt, ne zato da bi ostvarila zadaću koju si je sama nametnula, nego onu koju joj je Bog povjerio – da u tim žalosnim vremenima bude što više, kako ona kaže, "Božjih golubinjaka". Tako je zvala samostane u kojima će se jadni i napaćeni Isus moći odmoriti u društvu pravih prijatelja, odnosno molitvenih golubinjaka u kojima će se sestre, molitvom i žrtvom, boriti za Njegovo kraljevstvo, i to duhovnim sredstvima, a protiv zla u ovome svijetu. To su, evo, dobre stvari zbog kojih je Terezija bila u nekim krugovima Crkve neshvaćena.

A to njezino temeljno nadahnuće, koje je dovelo do prave svetosti i kojim je ona zacrtala put savršenosti i za nas, pokazuje nam put kako i mi možemo doći do naše, svaki za sebe, autentične svetosti ili, kako kaže Ivan od Križa, dragi Bog ni dvije osobe ne vodi ni pola puta da im je isti. Svatko od nas ima svoj poseban odnos sa Gospodinom.

Kakav je taj put i kako je to zacrtala sv. Terezija možemo prepoznati u njezinoj definiciji molitve koju nalazimo u knjizi „Moj život” 8, 05. Ona u vremenu kad se pod molitvom smatralo izvanjsko ponavljanje određenih obrazaca ili kad se pod molitvom smatralo obavljanje pobožnih vježbi kao što su procesije i križni putevi i slično ili kad se pod utjecajem Devotio Moderne pod molitvom smatralo razmatranje samo kao umovanje glavom, njeno nadahnuće jest da je molitva, koja te doista može učiniti svetim, prije svega njegovanje prijateljstva.

Dakle, nešto što se tiče prijateljstva, ali nešto što zahtijeva rad, da se radi na tom prijateljstvu, bivajući puno puta nasamo s Onim za koga znaš da te voli. I ovdje na kraju se otkriva zapravo temelj molitve i ono što je osnovno u svakoj autentičnoj molitvi, a to je da je molitva stvar ljubavi. Molitva nije stvar puno govora, koji misle da će s puno riječi biti uslišani, kako kaže Isus u evanđelju, nije niti stvar puno razmišljenja, da se puno mora razmišljati. Sveta Terezija kaže da se molitva ne sastoji u tome da se puno razmišlja, nego u tome da se puno ljubi. Jer nije svima Bog dao takav intelekt da mogu razmišljati kojekakve stvari, ali je svima dao srce da mogu ljubiti, da mogu punim svojim bićem ljubiti. Zato je molitva u osnovi, u biti stvar ljubavi, dakle njegovati prijateljstvo s Gospodinom, biti često nasamo s Onim za koga znaš da te voli.

Kako ću znati da me Bog voli? Kako ću spoznati koliko smo ljubljeni, to je jako važno i molitva služi tome da rastemo u spoznaji, dakle da u izravnom kontaktu doznaš i da spoznaš da si od Boga ljubljen. Ljubav budi ljubav. Ljubav se plaća s ljubavlju. Zato Crkva neprestano ponavlja, vjernici dragi i vi klerici i vi koji ste laici, bavite se sa svetom Božjom riječju. Slušajte je, čitajte i nemojte da vam dan prođe da ne čitate iz Svetog pisma, iz Biblije ponešto, tamo vam najautentičnije piše kakav je Bog, kako se On zauzima za svoje vjernike, kako je On vjeran svome savezu, kako će Njegova riječ biti zadnja u vašim životima. I kako je On spreman za vas i dati život svoga Sina jedinca, toliko vas voli.

Molitva oplemenjena Božjom riječi, oplemenjena prisutnost Onoga za koga znaš da te voli, gdje upoznaješ što je ljubav. Zato je i u našim sakramentima prvi dio posvećen Božjoj riječi da se utvrdimo u toj spoznaji, da smo od Boga voljeni, da nas Bog voli. I da ono što nam govori, ne govori zato da bi nam zagorčao život, nego zato da bi nas doveo do punine života. Ja dođoh da život imaju u izobilju da ga imaju, govori Isus u evanđelju. A to je put koji možda nije lagan, ali kad znaš da je to put u ljubavi za tebe i kad znaš da je dobar završetak jer te Bog vodi, tada je to lakše u ljubavi podnijeti i iznijeti.

Kaže sv. Terezija da je tu riječ o odlučnosti volje kojom se želimo zauzeti i poslušnošću Bogu uzvratiti djelima za tu veliku ljubav koju nam je dao. ao što je On djelima pokazao svoju ljubav prema nama, tako da i mi djelima pokažemo svoju ljubav prema Njemu.

Isusu nije bilo lako prihvatiti svoj križ, ali ga je u molitvi prihvatio. U molitvi, u osamljenosti, bivajući nasamo s Onim za koga je znao da ga voli, dok su njegovi apostoli oko njega spavali. Zato je prihvatio svoj križ, radi našega spasenja. A znamo da se Isus povlačio u molitvu i kada je bio u Kafarnaumu, prije početka svog javnog djelovanja. Krenulo mu je izvrsno, mogao je otvoriti polikliniku, bilo je čudesa koliko hoćeš, bilo je naroda koji ga je tražio. A on se ujutro povukao u osamu i tamo u molitvi spoznao što mu je činiti. Kad su ga došli tražiti, hajde idemo nastaviti, dobro nam je krenulo, On je rekao da treba ići u okolna mjesta i tamo naviještati Evanđelje. U molitvi spoznajemo što nam je činiti, bivajući nasamo s Onim za koga znamo da nas voli i to puno puta, puno puta bivajući nasamo s Njim.

Možda ne možemo ostvariti vanjsku samoću, ali u svome srcu, u svojim mislima možemo. Prije nego što se obraćamo nekome možemo zazvati Božji blagoslov za tu osobu. U nekim drugim situacijama možemo zamoliti Gospodina da nam pomogne „Isuse pomozi, Isuse blagoslovi, čuvaj Gospodine ovu osobu i blagoslovi sve one koje ću danas susresti”. Mogu u sebi njegovati taj osjećaj Božje prisutnosti. Bog prebiva u meni, u mojoj duši, u najdubljoj odaji toga zamka, On je tu po Duhu Svetom koji nam je dan. Stupiti s Njim u vezu puno puta, ne mora biti nadugačko, ali imati živom tu vezu, održavati je živom, tada će doći nadahnuće što treba činiti. Tada ćemo gajiti prijateljstvo s Njime. Zato je Terezijin put, zapravo, put prijateljstva s Bogom. Svetac postaje onaj koji je prijatelj Božiji, kao što je Terezija bila prijateljica Božja. I ona je tražila ne samo da njezine sestre budu prijateljice Božje, nego da budu prijateljice među sobom. Jer što je čovjek bliži Bogu, to je ljubazniji s ljudima. Ja dok ovo izgovaram, sam sebe osuđujem. Uzmite taj kriterij dok vozite u prometu. Kad vas netko naljuti, kada vam učini nešto nažao, sjetite se ovih riječi „što je čovjek bliži Bogu ljubazniji je s ljudima”. Koliko smo daleko od toga, koliko sam ja daleko od toga. Zato danas molimo: "Bože, Duhom si svojim potaknuo svetu Tereziju od Isusa da u Crkvi zacrta novi put savršenstva. Daj da i mi, koji je častimo kao učiteljicu i majku, u njezinu nauku nalazimo duhovnu hranu i iskreno težimo za pravom svetošću." Amen.