Održana je prva cjelodnevna božićna duhovna obnova splitske Zajednice OCDS "Zamak duše"

Dođi, dođi nam Isuse, jer mi te trebamo, Isuse!

U subotu 17. prosinca 2016. s početkom u 9:00 sati započela je naša prva božićna cjelodnevna duhovna obnova. Radost sestara i braće bila je toliko vidljiva da se s lica nisu mogli sakriti osmjesi.

Posebnost ove naše prve duhovne obnove bila je višestruka: po prvi put je naša Zajednica Svjetovnog reda „Zamak duše“ boravila u karmelskom samostanu izgrađenom u obliku Zamka duše; po prvi put smo kod naših dragih otaca bili ugošćeni, svi kao zajednica, jer se Savjet već ranije sastajao u njihovom samostanu; po prvi put je u ovom samostanu služena sveta Misa, koja je bila upriličena upravo zbog naše duhovne obnove.

Sve ovo nas čini toliko veselima i ponosnima, tim više što smo zaista osjetili i ushit i radost oca Branka, našeg duhovnog asistenta. Ovaj susret bio je još ljepši i duhovno snažniji, jer nam se pridružio brat Vedran, đakon, koji je trenutno na službi u splitskom Karmelu.

Susret smo započeli molitvom Srednjeg časa, nakon koje je uslijedilo predavanje brata Vedrana. Na Savjetu smo unaprijed dogovorili da bismo voljeli razmišljati na temu Malog puta sv. Male Terezije, te da bismo također voljeli upoznati našu novu sveticu, Elizabetu od Trojstva. Otac Branko i brat Vedran su nas zaista poveli u karmelske dubine, predstavljajući nam ove dvije tako male, tako mlade, a s druge strane nevjerojatno velike žene Karmela.

Započeti dan s mislima o sv. Maloj Tereziji koja je, razmišljajući o svojoj malenosti, odlučila da će u srcu Crkve biti ljubav, zaista je prekrasan način da se ova subota, posvećena našoj pripremi za nadolazeći Božić, pretvori u raj na zemlji. Nebesa su nam bila otvorena i vapaj Maranatha – Dođi Gospodine!, prodro je u nebesa, te se kiša Božje milosti slila na naše duše. Mir i radost našeg susreta bila je gotovo opipljiva. Zajedništvo koje je vladalo među nama i osmjesi na našim licima ukazivali su upravo na dar s neba. Budući da nemamo često prilike ovako se družiti i da nam susreti zaista budu pretrpani zbog zadanih obveza, ovakav susret nam je bio neophodan, zbog rasta u uzajamnoj ljubavi i radosti.

Premda je samostan tek dijelom priveden svrsi i premda smo imali prilagođen prostor za naš susret, te iako nam je bilo i malo hladno, cijela ova situacija nas je činila još veselijima i razdraganijima. Kroz prozore smo mogli opipati vanjski svijet, iz kojeg smo došli na molitvu, ali, kao da nam je na susret došla i sama priroda i kao da nam govori, upravo na način Male Terezije, da je Bog sve stvorio najsavršenije i da sve ima svoju neopisivu ljepotu pred njegovim očima. A ono malo i skriveno, to je Bogu toliko važno da mu se, kao i maloj tratinčici na livadi, sam Bog približava, kako bi upio njene mirise. Jer, veliki ljiljani i ruže dosežu i sami do Boga, stoga im se On toliko ne približava. Moramo dodati, upravo kao što je  i Mala Terezija sama odabrala, da nam je draže ostati ovako maleni i neznatni, jer na taj način On sam hita da nas podigne u našoj malenosti.

Drugi dio susreta bio je posvećen promišljanju o sv. Elizabeti od Trojstva. Također je vidljiva paralela s Malom Terezijom. Kao što je Mala Terezija, čitajući sv. Pavla u Poslanici Rimljanima, našla svoj poziv – Ljubav, tako je i sv. Elizabeta u Poslanici Efežanima pronašla duboko usmjerenje svoga osobnoga poziva, svoje novo ime: “Hvala Slave”, to jest duša tišine koja je nalik na liru pod otajstvenim doticajem Duha Svetoga. Ono što smo mogli naučiti od  sv. Elizabete jest njena  jednostavna i duboka, vrlo aktualna poruka, a to je - Zašto ići daleko tražiti iskustvo božanskoga, kada je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljemu dijelu našega srca? Elizabeta nam otkriva svoju, daleko jednostavniju tajnu: „zaboraviti sebe“, prestati razgovarati s „ja“ koje je sebeljubno, kako bismo pogled upravili k Onome koji nas traži i uvodi u prisan život Trojice.

Na kraju predavanja, smo svi zajedno izmolili njenu prekrasnu molitvu: Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam, pomozi mi potpuno se zaboraviti kako bih se nastanila u tebi, nepomična i smirena, kao da mi je duša već u vječnosti…

I na samom završetku, izmolili smo Večernju, nakon koje smo se razišli, obnovljeni Duhom Svetim, u duhu Karmela, svojim obiteljima.

Dragom Bogu neizmjerno hvala za ovaj susret. Ocu Branku i bratu Vedranu od srca hvala za duhovno vodstvo. Karmelu hvala što nam je otvorio vrata svoje košnice, u kojoj smo uživali,  kušajući božanski med, kako bismo i mi, u Svjetovnom redu, okusili ono najslađe što Majka Crkva ima.

I na kraju, u ime Zajednice „Zamak Duše“, svima vama želimo da se Bog rodi u vašim srcima. Neka vas njegovo rođenje ispuni mirom i veseljem, kako bi svaki čovjek kojega sretnete, osjetio radost života u prisutnosti živog Boga, pred čijim licem stojimo.

Sretan Vam Božić!