Pod geslom „Svjedoci iskustva Boga: identitet i poslanje“ susret je bio prigoda za zajedničko promišljanje o identitetu, poslanju i budućnosti svjetovnih karmelićana te o njihovu mjestu u životu Crkve i cijeloga Karmela.

Susret je svečano otvoren u nazočnosti crkvenih i civilnih predstavnika grada Ávile, koji su istaknuli važnost duhovne baštine svete Terezije od Isusa i svetoga Ivana od Križa, koju Ávila s ponosom čuva kao dio baštine čovječanstva. Ovogodišnjemu susretu posebno značenje daje i jubilarna godina svetoga Ivana od Križa.

Iz Hrvatske karmelske provincije na susretu su sudjelovali članovi OCDS-a, predvođeni provincijalnim priorom br. Vlatkom Gmazom, zajedno s karmelićanima o. Vedranom Pavlićem i o. Darijem Tokićem.

Rektorica Katoličkog sveučilišta u Ávili dr. María del Rosario Sáez Yuguero naglasila je posebnu povezanost Sveučilišta, svete Terezije i Karmela te izrazila nadu da će Susret pridonijeti širenju terezijanske karizme u cijelome svijetu. Ravnatelj CITeS-a, Međunarodnog centra sv. Terezije i sv. Ivana od Križa, o. Jerzy Nawojowski, OCD, zahvalio je međunarodnomu organizacijskom timu i brojnim volonterima koji su tijekom dvije godine pripremali ovaj susret. Generalni delegat za OCDS o. Ramiro Casale, OCD, prenio je sudionicima poruku molitvene potpore bosonogih karmelićanki te ih pozvao na zajedničko promišljanje o tome kako biti svjedocima Božje prisutnosti. Nadahnjujući se riječima sv. Terezije od Isusa: „Gledaj, On te gleda“, podsjetio je da Krist prati svakoga na putu življenja karmelske karizme, koja se na različite načine ostvaruje u različitim kulturama.

Jedan Karmel s tri grane

Jedna od snažnih poruka susreta bila je svijest o pripadnosti jednomu Karmelu. Generalni poglavar Reda o. Miguel Márquez Calle, OCD, naglasio je važnost jedinstva cijele karmelske obitelji.

Karmel se ne treba promatrati kao tri odvojena dijela, nego kao jedan Red s trima granama - redovnicima, redovnicama i svjetovnim karmelićanima - koji dijele istu karizmu i različita poslanja.

Posebno je zahvalio svima koji su svojim molitvama i služenjem pridonijeli održavanju Susreta te je pozdravio bolesne i starije članove Karmela koji su duhovno pratili ovaj događaj. S posebnim su pljeskom okupljeni pozdravili sudionike iz Ukrajine, Libanona, Nikaragve i Venezuele.

Obnoviti odnos s Kristom

Svečano otvorenje Susreta započelo je euharistijskim slavljem koje je predslavio general Reda o. Miguel Márquez uz koncelebraciju o. Ramira Casalea, o. Francisca Sáncheza Oreje, provincijala Iberijske provincije te brojnih svećenika karmelićana okupljenih iz cijeloga svijeta. U homiliji je o. Miguel Márquez pozvao sudionike na obnovu odnosa s Kristom, a kao poruku susreta istaknuo je riječi psalma:

„Veličajte sa mnom Gospodina; U njega gledajte i zasjat ćete; Kako je dobar Gospodin!“

Identitet svjetovnoga karmelićanina: poziv koji se neprestano oblikuje

U svojemu predavanju o identitetu svjetovnoga karmelićanina o. Miguel pozvao je sudionike da „izuju svoju obuću“ pred Gospodinom i dopuste Duhu Svetomu da ih izazove, vodi i oblikuje. Identitet svjetovnoga karmelićanina, naglasio je, nije statičan, već dinamično putovanje trajnog učenja i rasta. Na pitanje što znači biti svjetovnim karmelićaninom ne treba odgovoriti samo razumom, nego i srcem. Istaknuo je da je terezijanski Karmel jedan Red s tri grane, koje su jednake u dostojanstvu i međusobno se nadopunjuju u poslanju. Pozvao je sudionike da „puste Mariju u svoje domove i u prostore svoga srca“ kako bi ih ona učila otvorenosti Božjemu djelovanju i potpunomu pouzdanju.

Karmelićanin ostaje učenik cijeloga života.

Integralna formacija zato ne znači samo stjecati znanje, već neprestano otkrivati kako ljubiti Boga, sebe i druge. Mudra osoba nikada ne prestaje rasti, nego ostaje otvorena novim spoznajama i Božjemu djelovanju. U tom kontekstu, o. Miguel je govorio i o potrebi preispitivanja vlastitoga života: jesu li naša djela doista djela ljubavi? Upozorio je na opasnost samozavaravanja i na potrebu da čovjek prizna vlastite slabosti, imenuje ono što ga paralizira, postavlja pitanja i ostane ponizan pred istinom. Kreativnost pritom, naravno, ne znači oponašati druge, nego tražiti autentičan odgovor na Božji poziv.

Poseban naglasak stavio je na komunikaciju kao jedan od konkretnih izazova za zajednice. Isus je predstavljen kao najbolji učitelj komunikacije srca sa srcem, koja se ostvaruje u dinamici šutnje i dijaloga. Zdravi odnosi u zajednici počivaju na povjerenju, vjernosti, diskreciji i spremnosti da se druge doista čuje. U Karmel ne dolazimo kako bismo potvrdili svoje privatne pobožnosti, već da zajedno učimo rasti, bila je jedna od važnih misli njegova izlaganja.

Govoreći o životu zajednice, upozorio je i na krizu poslušnosti i poštovanja te istaknuo da su za obnovu odnosa potrebni strpljivost, poniznost i spremnost na zajednički hod. Sudionike je pozvao da njeguju radost života, čežnju za duhovnim rastom i misionarski duh te je zaključio jednostavnom, ali snažnom porukom:

„Dopusti da te Bog ljubi.“

Konačni cilj karmelićanskoga poziva jest postati majstorom mistike svakodnevnoga života, svjedočeći Božju ljubav u jednostavnosti svakodnevnih susreta i služenja, u šutnji uz bolesničku postelju, u brižnoj pripremi jutarnje kave, u sposobnosti da zatražimo oproštenje ili u osmijehu usred životnih poteškoća.

Zajednica kao mjesto posvećenja i sazrijevanja

Linda Levi, OCDS, iz Italije u svojem je predavanju istaknula da kršćanska ljubav nadilazi sve kulturne granice te predstavlja temelj života i poslanja svjetovnoga karmelićanina. Ne trebamo se tjeskobno bojati budućnosti jer bi to značilo da se ne pouzdajemo u Boga, podsjetila je nadahnjujući se svetom Terezijom. Zajednica je, naglasila je, mjesto posvećenja njezinih članova i slavljenja Božje prisutnosti.

Osobno iskustvo Boga nije privatno iskustvo koje se zadržava za sebe, nego dar koji treba dijeliti.

Zajednica stoga nije utočište za pojedinca, nego zajedništvo duša i mjesto razlučivanja Božje volje.

Tri temeljne dimenzije zajedničkoga života jesu molitva, služenje i dijalog. U tom je kontekstu istaknula i važnost formacije novih članova. Oni trebaju biti primljeni u ljubavi, uključeni u život zajednice te rasti uzajamnom podrškom i vjernošću Crkvi. Najvažniji element formacije nije sadržaj koji se prenosi, nego odnos koji se gradi jer se upravo u njemu očituje identitet Karmela. Dati obećanja znači prepoznati gdje je naše blago. Kada to prepoznamo, to znači imati srce u Karmelu. Zato susreti zajednice trebaju imati prednost pred drugim aktivnostima.

Linda Levi upozorila je i na opasnost da zajednice postanu svojevrsna mjesta povlačenja od života. Naprotiv, zajednice trebaju biti mjesta u kojima je Bog stvarno prisutan, gdje nas oblikuje i vodi na putu rasta u vjeri. Naš je poziv prije svega Božji dar.

Formacija kao put preobrazbe u Kristu

Angela Vel, OCDS, iz Sjedinjenih Američkih Država predstavila je program formacije koji se provodi u SAD-u. Naglasila je da je cilj formacije uskladiti ljudsku, kršćansku i karmelsku dimenziju poziva te pomoći svakomu članu da postane zreo Kristov učenik i vjerodostojan svjedok evanđelja.

Formacija u OCDS-u nije tek stjecanje znanja. Proučavanje Svetoga pisma, spisa karmelskih svetaca, Konstitucija i povijesti Reda treba voditi prema dubljem življenju Karmela u svakodnevici.

U središtu formacije nalazi se molitva koja oblikuje i produbljuje osobni odnos s Bogom te prožima cjelokupni život vjernika.

Zato je osobito važno učiti njegovati nutarnju tišinu i usvajati karmelski put molitve u svijetu obilježenom stalnom prisutnošću medija i neprekidnim protokom informacija. Formacija ne završava polaganjem konačnih obećanja, već se nastavlja tijekom cijeloga života, u vjernome svjedočenju Krista usred brojnih životnih izazova.

Pastoralna skrb za OCDS

O. Alzinir Debastiani, OCD, iz Brazila, koji je od 2012. do 2021. obnašao službu generalnog delegata za OCDS, predstavio je dokumente koji se odnose na pastoralnu službu i zadaće duhovnih asistenata u OCDS-u. Naglasio je da pastoralna skrb za OCDS nije samo organizacijska odgovornost, nego bitna služba čiji je cilj čuvati i promicati vjernost terezijanskoj karizmi. Braća karmelićani, osobito duhovni asistenti, pozvani su biti svjedocima karmelske duhovnosti, suradnicima u formaciji i mostovima zajedništva između različitih grana Reda.

„Samo gledaj što Isus radi – sve je temeljeno na ljubavi“, rekao je o. Alzinir, usporedivši ulogu duhovnoga asistenta s Dobrim Pastirom, koji sluša, poučava, daje primjer, skrbi i sudjeluje u izgradnji zajednice. Posebno je istaknuo važnost personalizirane pastoralne skrbi, u kojoj svaka osoba ima svoje ime, dostojanstvo i jedinstveni doprinos zajednici.

Duhovni asistent treba biti blizak svojoj zajednici, milosrdan, spreman slušati, pratiti i razlučivati te pomagati svakomu članu da raste u vlastitome pozivu.

Od izazova je izdvojio individualizam i polarizaciju unutar zajednica, nedostatak svećenika i duhovnih zvanja, zatvaranje samostana, nedostatak interesa za Svjetovni Karmel te nedovoljno razumijevanje službe duhovne asistencije. Kao dodatni izazov spomenuo je centralizaciju i autoritarni pristup pojedinih laika, koji može dovesti do nametanja vlastite vizije terezijanske karizme pa čak i onemogućavati pomoć braće karmelićana.

Unatoč tim izazovima dobar pastoralni sustav može mnogo toga prevenirati. Potrebno je tražiti nov način povezivanja i međusobnoga pomaganja među granama Reda kako bi zajedništvo cijele karmelske obitelji postalo još vidljivije. Biti dobrim pastirom koji nas podiže i nosi na svojim ramenima uvijek ostavlja nepogrešivo svjedočanstvo da je Bog prisutan u svijetu. U tom smislu pratiti znači pomoći u rastu razumijevanja karmelske karizme.

Po završetku predavanja o. Ramiro Casale zahvalio je karmelićankama na njihovoj duhovnoj pratnji, osobito zajednicama koje nemaju u blizini braću karmelićane. Zahvalio je i svima koji vrše službu pastoralne pratnje OCDS-a, naglasivši da za tu službu nije nužno biti zaređenim svećenikom, nego poznavati i živjeti karmelsku karizmu.

Terezijanska zajednica – mjesto sazrijevanja poziva

Manuel Vásquez, OCDS, iz Ekvadora putem videokonferencije predstavio je konkretne načine kako graditi terezijansku zajednicu. Naglasio je da ljubav u zajednici nije nešto što je jednostavno dano, nego se gradi procesom, dopuštajući Bogu da nas oblikuje. „Nismo pozvani biti savršeni, već autentični“, istaknuo je, podsjećajući da Bog govori i preko drugih.

Pozvani smo biti duše koje zajedno hodaju u ljubavi.

Život u zajednici zahtijeva jasnoću, istinu i trajno obraćenje. Pitanje je živimo li doista zajednicu ili smo samo njezini članovi. Upravo ta dinamika može zajednicu izgrađivati ili slabiti.

Govorio je o stavovima koji mogu oslabiti zajednicu: kriticizmu, nedostatku molitve, pretjeranoj kontroli, nedostatku formacije, otporu promjenama, već spomenutom duhovnom individualizmu i pokušaju zauzimanja Kristova mjesta. Nasuprot tomu, zajednicu jačaju vjernost molitvi, hrabrost izgovoriti istinu, ozbiljnost formacije, suradnja i aktivno sudjelovanje. Pri tome nije presudan broj aktivnosti, nego kvaliteta ljubavi koja teče među članovima.

Naglasio je da je zajednica teološko mjesto u kojemu nismo sami. Ako zajedno hodimo u Kristu, Bog među nama gradi nevidljive mostove. Poziv svjetovnoga karmelićanina ne živi se u osami. Bog svakoga poziva osobno, ali nas oblikuje i šalje kroz zajednicu. To je prostor u kojemu naš poziv sazrijeva, razlučuje se i postaje poslanjem. Stoga je pozvao okupljene da se zapitaju kakve zajednice grade: održavaju li samo njezinu strukturu i susrete ili su doista svjesni da pripadaju nečemu većem.

Molitva, bratstvo i zajedništvo

Zinaha Voahanginiana, OCDS, s Madagaskara istaknula je da se život svjetovnoga karmelićanina temelji na nerazdvojnom jedinstvu molitve, bratstva i zajedništva. Posebno je govorila o brojnim rastresenostima suvremenoga života koje otežavaju sabranost te o važnosti njegovanja tišine kao povlaštenoga mjesta susreta s Kristom.

Ustrajnost u molitvi i šutnji temelj je karmelskoga poziva: Bog dolazi u našu šutnju i govori nam o svojoj prisutnosti i o nama.

Naglasila je i važnost bratskih odnosa unutar cijele karmelske obitelji, zajedničkoga rasta u formaciji i dijeljenja iskustava s braćom karmelićanima i sestrama karmelićankama.

Mjesečne susrete zajednice opisala je kao važan prostor duhovnoga rasta, međusobnoga ohrabrenja i izgradnje zajedništva. Izdvojeno članstvo prepoznato je kao osjetljivo pitanje koje se, kada nije nužno, može promatrati i kao pitanje poziva u Karmelu. Tko god ulazi u zajednicu treba biti svjestan da zajednički život sa sobom nosi i poteškoće te zahtijeva trajno zalaganje i rast u ljubavi. Stoga je važno njegovati zrelost, razboritost i diskreciju, poslušnost, odgovornost i vjernost u služenju kao i sposobnost izgradnje mira te spremnost na međusobno ispravljanje u milosrđu. Zajedništvo je i jedno od temeljnih obilježja karmelskoga poziva te se očituje u međusobnome nošenju tereta, izgradnji jedinstva zajednice i vjernosti Redu. Teologalne kreposti pritom su poput kisika bez kojega nema duhovnoga života.

Cilj je karmelskoga poslanja postići nerazdvojivo jedinstvo života i molitve, tako da svakodnevica postane prostor trajnoga susreta s Bogom.

Domišljata vjernost i poslanje u svijetu

Meg Ramos, OCDS, s Filipina svoje je izlaganje započela snažnom porukom: „Da bismo preživjeli, potrebna nam je domišljata vjernost“. Sudionike je suočila s pitanjem bi li sveta Terezija od Isusa i sveti Ivan od Križa, kada bi danas došli u naše zajednice, prepoznali svoj duh živim među nama. Jesmo li doista kontemplativci usred svijeta ili samo koristimo karmelski rječnik? Donosimo li ljudima živu vatru Karmela ili tek njegove izvanjske oblike? Domišljata vjernost znači ostati vjeran izvornoj karizmi Karmela, ali istodobno tražiti načine kako tu karizmu živjeti u konkretnim okolnostima današnjega vremena. 

Biti član OCDS-a znači nadvladati „sindrom dvostrukoga života“, podjelu između svetoga i svakodnevnoga, te živjeti kontemplativni poziv usred obitelji, rada i društva.

U svijetu koji pati od duhove amnezije svjetovni karmelićanin pozvan je biti „kontemplativac na ulici“, donoseći mir, nutarnju sabranost i ljubav u najobičnije, a često i ranjene prostore ljudskoga života. Poslanje nije prije svega aktivizam. Ono proizlazi iz kontemplacije i svjedočenja Božje prisutnosti. Molitva nije tek trenutak odmora ili duhovnog osvježenja, nego buđenje srca i potpuno predanje Bogu. Biti svjetovni karmelićanin znači biti kontemplativni apostol – nositi oganj Karmela i svjedočiti Božju blizinu u današnjemu vremenu te pomagati drugima otkriti da ih Bog već traži, da im je blizu i da ih poziva na susret s Njim.

Zajedno hodati prema budućnosti

O. Ramiro Casale, OCD, generalni delegat za OCDS, govorio je o prisutnosti svjetovnih karmelićana u životu Crkve i svijeta.

Članovi OCDS-a unose duhovnost Karmela u svijet u kojemu žive.

Bez njihova svjedočanstva Red bosonogih karmelićana bio bi osiromašen za važnu dimenziju svojega poslanja. Podsjetio je da su laici od samih početaka bili dio Karmela te je istaknuo da je Crkva odobrenjem Konstitucija OCDS-a 2003. godine službeno priznala poziv svjetovnih karmelićana kao put svetosti. Članovi OCDS-a tako nisu samo pripadnici Trećega reda, već članovi Reda bosonogih karmelićana. Temeljni poziv svakoga člana jest dopustiti da molitva prožme cijelo njegovo postojanje kako bi živio u Božjoj prisutnosti. Konstitucije OCDS-a taj cilj izražavaju riječima: „postići sjedinjenje iskustva Boga s iskustvom života“ (čl. 17). Upravo ta stvarnost daje ime Svjetskom susretu u Ávili: „Svjedoci iskustva Boga“.

O. Ramiro podsjetio je i na ideal svete Terezije od Isusa i svetoga Ivana od Križa – oblikovati obitelj duša zaljubljenih u Boga, sjedinjenih u bratstvu i posvećenih služenju Crkvi. Ta je obitelj danas živa stvarnost koja uključuje redovnike, redovnice i svjetovne karmelićane. Govoreći o snagama OCDS-a, o. Ramiro istaknuo je rast svijesti o vlastitome pozivu, poboljšanje početne i trajne formacije, bogatstvo molitvenoga života, snažno zajedništvo te aktivno svjedočenje vjere.

Predstavio je i aktualne projekte povezane s OCDS-om, među kojima su postupak sanatio in radice, revizija Obreda OCDS-a, svjetska statistika članova te moguće revizije Konstitucija OCDS-a i Ratio Institutionis OCDS-a kao i programi formacije za duhovne asistente i vijeća zajednica, promicanje zvanja, formacijski tečajevi te razvoj međunarodnih susreta.

Svoje izlaganje zaključio je riječima: „Vrijeme je da gledamo na prošlost sa zahvalnošću, da živimo sadašnjost u vjernosti i gradimo budućnost s pouzdanjem. Budućnost OCDS-a ovisit će o našoj sposobnosti da sačuvamo oganj naše karizme i predamo ga živoga onima koji dolaze nakon nas.“

Digitalna baština Karmela

Na Susretu je predstavljena i platforma DigiCarmel (https://digicarmel.com/), koja se kontinuirano razvija i nadopunjuje podacima o životu i djelovanju Reda i njegovih zajednica diljem svijeta. Za OCDS je osobito značajna jer omogućuje bolje povezivanje zajednica te pristup različitim sadržajima važnima za formaciju i dublje upoznavanje karmelske duhovnosti, povijesti i života.

Smjernice za budućnost

U završnici susreta o. Miguel Márquez Calle, o. Ramiro Casale i o. Alzinir Debastiani predstavili su rezultate savjetovanja provedenoga među zajednicama OCDS-a diljem svijeta. Nekoliko mjeseci prije susreta zajednice su bile pozvane da u duhu sinodalnosti zajednički promišljaju o važnim pitanjima identiteta, poslanja i budućnosti OCDS-a. Među njima su bila pitanja kako govoriti o terezijanskoj karizmi jezikom koji ljudi današnjega vremena mogu čuti i razumjeti; što Crkva u ovome povijesnom trenutku očekuje od svjetovnih karmelićana te kako rasti u sinodalnosti i stvarnome sudjelovanju u zajednici.

Kao važne smjernice istaknute su duhovna zrelost, čvrsta formacija i vjernost Redu. Svjetovni karmelićani ne trebaju se bojati biti prisutni u svijetu niti se zatvarati u vlastite zajednice. Svaki član pozvan je preuzeti odgovornost za rast svoje zajednice, ne samo sudjelovanjem, već i dijeljenjem, slušanjem i izgradnjom odnosa.

Članstvo u OCDS-u ne može se svesti samo na davanje obećanja. Ono podrazumijeva trajni hod u zajedništvu s drugima i spremnost na osobni rast i služenje.

Posebno je istaknuta kultura slušanja i aktivnoga sudjelovanja nasuprot kriticizmu i individualizmu.

Podsjetilo se da je središte karmelskoga puta nasljedovanje Krista i postupno suobličavanje Njemu, jer čovjek lako može slijediti vlastite predodžbe o istini umjesto same Istine. Svaki je član zato pozvan preuzeti odgovornost za vlastiti poziv, osluškivati što mu Bog govori i dopustiti Mu da ga vodi u životu i poslanju. Zajednice su pozvane biti škola duboke molitve, mjesta autentičnoga bratskog zajedništva i kontemplativna prisutnost Crkve u svijetu.

Hodočašće tragovima karmelske baštine

Posljednji dan Svjetskog susreta obilježen je hodočašćima na znamenita mjesta povezana s karmelskom tradicijom: Albu de Tormes, Salamancu, Duruelo, Medinu del Campo, Fontiveros i Segoviju.

Naša je zajednica odmah po dolasku u Ávilu posjetila i klauzurne karmelićanke u Samostanu svetoga Josipa. Susret je bio osobito dragocjen jer smo imali priliku razgovarati s dvjema našim sestrama.

Tijekom susreta održavana su euharistijska klanjanja i sveta misna slavlja na različitim jezicima kao i kulturna događanja, među kojima je i večer flamenca. Zajednički obroci i neformalni susreti pružili su sudionicima priliku za razgovor, upoznavanje i povezivanje s braćom i sestrama iz različitih krajeva svijeta.

Svjetski susret zaključen je nedjeljnim euharistijskim slavljem u znamenitoj katedrali u Ávili. Misu je predslavio mons. Jesús Rico García, biskup Ávile u koncelebraciji s umirovljenim biskupom Jesúsom Garcíjom Burillom, o. Miguelom Márquezom Calleom, generalnim poglavarom Reda, o. Agustíjem Borrellom, OCD, generalnim vikarom Reda, o. Ramirom Casaleom, generalnim delegatom za OCDS te braćom karmelićanima koji su pratili sudionike tijekom Svjetskoga susreta.

Misu je animirao Zbor Katoličkoga sveučilišta u Ávili, čiji je repertoar uključivao uglazbljene pjesme svete Terezije od Isusa i svetoga Ivana od Križa. Susret u Ávili tako je završio ondje gdje je i njegova glavna poruka dobila svoje puno značenje: u gradu svete Terezije, u srcu karmelske baštine.

(s. Tajana P.)