Draga braćo i sestre,

sve vas pozdravljam u svoje ime i u ime zagrebačkog nadbiskupa koji me počastio da mogu pohoditi zajedno s vama relikvije svetaca i moliti njihov zagovor, prositi zagovor za sve nas, za našu Crkvu i svijet. Kako već rekoh, danas su među nama tri svetinje, tri života, tri otkucaja srca koja nisu prestala jer ljubav koja je u njima kucala bila je jača od smrti. Pred nama je karmelićanka koja je umrla s 24 godine, koja nije objavila nijednu knjigu osim sjećanja zapisanih iz poslušnosti, koja nije osnovala nijedan red, koja nije propovijedala s ovakve propovjedaonice u ovakvoj prilici. I ovdje su s njom njezin otac i njezina majka, urar i čipkarica iz malenog francuskog grada, koji nisu vodili neki velik projekt, nisu ostavili duhovne traktate, nego su odgojili petero kćeri od kojih će sve ući u samostan. A jedna od njih, koja je danas pred nama, bit će proglašena naučiteljicom Crkve. Valja nam se pitati što nam Bog želi reći ovim posjetom.

Običnost kao put svetosti

Sjećamo se dobro kako je ulicama ovoga grada bio u pohodu naš Hrvat, sveti Leopold Bogdan Mandić. Sjećamo se kako je blaženi Alojzije bio prenesen iz katedrale u bogoslužni prostor i ove godine pohodio svoj Krašić da bi se vratio u prvostolnicu. Sjećamo se kako je Ivan Bosco bio među nama. I sigurno je još relikvija svetaca došlo ovdje među nas, k nama u Zagreb, u Hrvatsku.

Što nam Bog želi reći ovim posjetima? Što nam Bog želi reći ovim današnjim posjetom? Reći ću vam odgovor. Ili, reći ću vam riječi koje zvuče iznenađujuće, a u srcu su evanđelja. Ili točnije, reći ću vam samo jednu riječ, a ta je riječ običnost. A ta riječ u evanđelju ima svoje mjesto.

Sveti Ljudevit Martin

Sveti Ljudevit Martin bio je urar. U svojoj radionici na zid je velikim slovima ispisao:

„Bog me vidi.
 Vječnost se približava, a mi o njoj ne razmišljamo.
 Blago onima koji čuvaju zapovijedi Gospodnje.”

Evo, sveti Ljudevit je ove riječi stavio na zid svoje radionice. „Bog me vidi“, ponavljam. „Vječnost se približava, a mi o njoj ne razmišljamo“ i „Blago onima koji čuvaju zapovijedi Gospodnje.” Kao mladić, s 22 godine, pješice je prešao Alpe i pokucao na vrata samostana svetoga Bernarda na dvije i pol tisuće metara visine, gdje su monasi spajali molitvu i spašavanje izgubljenih u snijegu. Opat koji je vodio taj samostan odbio je Ljudevita jer nije znao latinski. On se vratio kući, mjesecima učio i onda se razbolio. No nije vidio da je u tome providnost. Bog ga nije zvao u brda. Bog ga je zvao u radionicu, u brak

Sveta Zélia Martin

Zatim sveta Zélia. Također je željela u samostan. Otišla je Kćerima kršćanske ljubavi. Poglavarica joj je u oči rekla: „Vi nemate zvanje, vi nemate poziv.” Vratila se kući posve slomljena. Tada je, na blagdan Bezgrešnog Začeća, čula nutarnji glas: „Trebaš praviti čipku.” Sutradan je, s nepunih dvadeset godina, bez novca i bez znanja posla pokrenula tvrtku. Postat će majstorica čipke i poslodavac za devet radnika. Plaćala ih je odmah jer joj se odlaganje plaćanja, kako je sama govorila, činilo pravom nepravdom.

Brak i obitelj Martin

Ovo je ukratko. Imamo oca i majku svete Male Terezije, dva odbijena duhovna poziva. Dvije duše koje su mislile da je njihovo zvanje u duhovnom staležu, ali koje su otkrile da je zvanje koje im Bog daje zvanje braka, posla, djece, kruha. Vjenčali su se 13. srpnja 1858. u ponoć. Prvih su deset mjeseci živjeli kao brat i sestra misleći da je tako „duhovnije” sve dok ih ispovjednik nije uvjerio da počnu živjeti svoj sveti bračni poziv suradnje s Božjim djelom stvaranja. Plod toga: devetero djece. Troje sahranjeno u dojenačkoj dobi, jedno u petoj godini. Pet kćeri koje su preživjele i, kao što većina nas zna, svih će pet ući u samostane.

Smrt male Helene

Poslušajte sada još jedan trenutak iz njihova života koji je sama Zélia zapisala u jednom pismu sestri. Mala Helena, peta po redu, imala je pet i pol godina kad je oboljela. Umrla je na majčinim rukama. Prije nego što je izdahnula, podigla je glavicu i šaptom rekla: „Mama, sad ću ozdraviti.” I pala na rame. Zélia u tom pismu zapisuje rečenicu koju jedino majke i očevi mogu razumjeti: „Plakat ću nad malom Helenom cijeli život.” Sveci nisu ljudi koji ne plaču. Sveci su ljudi koji plaču u Božjim rukama. Sveci su ljudi koji prihvaćaju Božju volju i kad je teško.

Smrt majke i rana Male Terezije

Nekoliko godina kasnije Zéliji je u dojci pronađen tumor. Nije išla liječniku jedanaest godina. Kada su 1876. konačno postavili dijagnozu, već je bilo prekasno. S trima starijim kćerima otišla je u Lourdes. Nije ozdravila. Vrativši se, dočekala je muža riječima: „Bog ti daje milost da se ne bojiš. Vrlo sam mirna i gotovo sretna.” Umrla je 28. kolovoza 1877., pola sata iza ponoći. Tereziji, ovoj sada pred nama, tada su bile četiri i pol godine. To je bila najdublja rana njezina djetinjstva. O tome će ona sama, ne tada nego godinama kasnije, u Povijesti jedne duše, napisati:

„Treba da vam kažem, draga Majko, da se poslije mamine smrti moja sretna narav potpuno promijenila. Ja tako živa, tako srdačna, postadoh plašljiva i mirna, osjetljiva preko mjere. Jedan pogled bio je dovoljan da me ljuto rasplače.”

Baš tu, baš tu, braćo i sestre, počinje mali put. Ne u visinama, nego u ranama. Ne u snazi, nego u krhkosti.

Očeva ruka i nebo puno zvijezda

Ljudevit će dugo nakon ženine smrti voziti svoje kćeri preko polja, pokazivati im zvijezde, učiti ih plivati, voditi ih na ribarenje. Tereziju je otac Ljudevit zvao „moja mala kraljice“. Jedne noći, vraćajući se s ribolova, Mala Terezija pogledala je u nebo i opazila skupinu zvijezda u obliku slova T. Pokazala je ocu i s djetinjom sigurnošću rekla: „Tata, moje ime napisano je na nebu.” A onda, čujte i ovaj detalj, sklopila je oči i tražila da ju otac Ljudevit vodi za ruku. U ovoj sceni možemo pronaći cijelu Terezijinu duhovnost. Mi obično mislimo da se odgovori nalaze na nekim mjestima, u nekim nepreglednim stranicama, u nekim životima koji pulsiraju iz sekunde u sekundu. Veliki se odgovori nalaze u vrlo kratkim mislima, moćnima poput naših narodnih poslovica. Nitko od nas, ove ili one pameti, ovog ili onog iskustva, ne može dovesti u pitanje nijednu narodnu poslovicu. Ovdje mi danas imamo relikviju svete Terezije i njezinih svetih roditelja. Njezina duhovnost upravo je duhovnost koja je ovom vremenu toliko potrebna jer ulazi u zakopane rane. Ona pokazuje put. Put liječenja naših rana.

Cijela je njezina duhovnost u ovoj sceni iz djetinjstva:

oči zatvorene,  

ruka u očevoj ruci,

ime upisano na nebo.

Najviše se čovjek današnjice boji tišine. A upravo u tišini možemo čuti jedni druge. A upravo u tišini možemo čuti što nam Bog govori. Ako bismo od ovog susreta zaboravili sve, ali ne bismo zaboravili da je puno puta potrebno zatvoriti oči da se vidi bolje i snažnije, da je potrebno osjetiti sigurnost očeve ruke, da je potrebno znati da je tvoje i moje ime zapisano na nebu - bilo bi to dobro.

Bolest svetog Ljudevita

Kad je Terezija imala petnaest godina, željela je u Karmel. Ljudevit je odmah pristao. Rekao je da mu Bog čini veliku čast tražeći od njega djecu. No kratko zatim, ovo se ne smije zaboraviti, sveti Ljudevit Martin obolio je od skleroze mozga. Tri će godine provesti u psihijatrijskoj bolnici. U trenucima umne bistrine reći će sestri koja ga je njegovala: „Uvijek sam navikao zapovijedati, a sada sam sveden na to da slušam. Teško je, ali znam zašto mi je Bog poslao ovaj križ. Nisam imao poniženja u životu, a trebao sam.” A njegova kći Terezija pisat će o njegovoj bolesti riječima koje su tako duboke:

 „Tri godine tatina mučeništva čine mi se najmilijima, najplodnijima u cijelom našem životu. Ne bih ih dala za sve ekstaze i sva otkrivenja svetaca.”

Možemo li uopće zamisliti kako je dubokim očima vjere Terezija promatrala svoga oca u bolesti, svoga kralja, ona njegova mala kraljica? Evo, ovo nam valja razumjeti. Da je Terezija bolest oca doživjela kao milosni trenutak sagledavanja cijeloga njihovog života, to je obrat koji samo svetac može učiniti. To je ljudska tragedija promatrana očima vjere. To je razlog zašto je Terezija svome redovničkom imenu dodala drugi naslov: od Djeteta Isusa i od Svetoga Lica. Onoga Lica koje je u Kristovoj muci bilo unakaženo i koje je u njezinu ocu, slomljenom bolešću, dobilo svoju živu ikonu.

Tri svjetla iz ove obitelji

Prvo svjetlo: svetost

Svetost se ne događa negdje drugdje. Svetost se ne događa samo u ovom šatoru. Svetost se ne događa samo u samostanu. Svetost ne nastaje samo u pustinji ili u misionarskim krajevima. Drugi vatikanski sabor rekao je to glasno: „Svi, ama baš svi, pozvani su na svetost.” I u bilo kojem stanju. To znači da nema toga tko nije pozvan na svetost. Ljudevit i Zélia odgojili su naučiteljicu Crkve. Nisu bili teolozi. Bili su roditelji. Bili su radnici. Susretali su se s obiteljskim tragedijama. I baš su tu postali sveti. Papa govori o jednom posebnom području svetaca: da često tražimo svece u dalekim vremenima i dalekim ljudima, a ne vidimo ih blizu sebe. Papa nas poziva da svece vidimo u vlastitoj obitelji, u vlastitom susjedstvu, na vlastitom radnom mjestu. U onima koji žive blizu nas i odsjaj su Božje prisutnosti.

Drugo svjetlo: mali put

Terezija je u svojoj ćeliji kao mlada redovnica jedne večeri otvorila pismo i pomislila: „Ja nikada neću biti kao veliki sveci.” „Između njih i mene”, piše ona, „razlika je kao između brda kojemu se vrh gubi u nebeskim visinama i zrna neuglednog pijeska što ga prolaznici gaze nogama.”  Tako je Terezija sebe doživjela. A onda je shvatila nešto tako jednostavno što i tebi i meni izmiče. Rekla je: „Ja bih htjela naći dizalo da se dignem do Isusa jer sam premalena da se popnem tvrdim stepenicama savršenstva.” I našla je. I zapisala je: „Dizalo koje me ima dići do neba to su tvoje ruke, Isuse.” Zato mi nije potrebno da rastem. Naprotiv, treba da ostanem malena i da to postajem sve više i više.

Treće svjetlo: „Ja biram sve”

Kao djevojčica Terezija je sa svojim sestrama i Leonijom, srednjom sestrom jednog dana stajala pred košarom punom igračaka. Leonija ih ponudi Tereziji i kaže: „Izaberi.” Terezija nije birala. Pružila je ruku i rekla: „Ja biram sve.” Godinama kasnije, kao karmelićanka sjetila se te scene i učinila od nje molitvu: „Bože moj, ja biram sve. Ne želim biti po pola niti napola svetica. Ne bojim se trpjeti za Tebe. Bojim se samo jednoga: da ne vršim Tvoju volju. Uzmi od mene jer ja biram sve što Ti hoćeš.” To je obiteljska duhovnost. Tako su živjeli Ljudevit i Zélia.

Zaključak

Pred nama su relikvije. Pred nama su, braćo i sestre, kosti koje govore. Govore nam tri stvari, jednu za drugom. Govore nam da svetost nije iznimka nego poziv. I to tvoj poziv. I to ne sutra. Ne kad ostariš. Ne ako uđeš u samostan. Već danas. Već danas u Remetama. Već danas u ovome gradu. Već danas u tvojoj radionici, u tvome domu, u tvome braku, u tvome odnosu prema svekrvi, u tvojoj samoći, u tvojoj bolesti, kod tvog frizera — i da ne nabrajam dalje. Govore nam da je Božje milosrđe veće od svake naše bijede. Da nije važno što nisi savršen. Važno je da pružiš ruku Onome koji te uzima u zagrljaj. Mala Terezija to je izrekla rečenicom koju treba prepisati i staviti pokraj kreveta: „Kad bih imala na svojoj savjesti sve grijehe koji se mogu počiniti, bacila bih se slomljena srca od kajanja u naručje Isusovo jer znam koliko ljubi rasipnoga sina koji se vraća k njemu.” I konačno, govore nam da pouzdanje pretvara strah u ljubav. Papa to sažima ovim riječima: „Pouzdanje je ono koje nas vodi ljubavi i tako nas oslobađa od straha.” I još na kraju - samo se ljubav računa. Mala je Terezija pred smrt rekla: „Ja ne umirem, nego ulazim u život.” I obećala je: „Želim provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji.” Vjerujemo joj. Ona to ispunjava. Ovdje danas. Na nas izlijeva kišu svojih ruža koje je obećala. Molimo se s njom i molimo se onako kako je ona molila u posljednjim trenucima zemaljskog života: „Bože moj, ja te ljubim!” I dopustimo da nas Onaj koji je naše ime upisao na nebu, među zvijezde vodi za ruku dok mi, maleni, idemo zatvorenih očiju, ali otvorena srca. Otvorena srca prema svjetlu koje ne zalazi.