Postoje mjesta na zemlji koja ne posjećujemo samo kao putnici, već kao hodočasnici koji traže mir. Jedno takvo mjesto Božje prisutnosti na zemlji skrilo se u Sori kod Medvoda, nedaleko od Ljubljane. Upravo tamo, u samostan sv. Jožefa in Brezmadežnega srca Marijinega, zaputila se 31. siječnja 2026. naša zajednica OCDS-a "Sv. Terezija Avilska". Odazvali smo se pozivu priora da učinimo nešto predivno u svojoj jednostavnosti: da s onima koje žive u tišini klauzure podijelimo - osmijehe.
Sama povijest karmelićanki u Sloveniji trnovit je put do cilja. Prve su sestre stigle još 1889. godine u ljubljanske Moste, no nakon Drugog svjetskog rata samostan u Ljubljani im je oduzet i srušen, zbog čega su bile prisiljene otići, većinom u Austriju. U Sloveniju su se vratile tek 1967. godine, najprije u Mengeš, da bi se 1986. nastanile u novoizgrađenom samostanu u Sori.
Taj hod vjere najljepše se zrcali u liku časne sestre Emanuele koja će ove godine proslaviti svoj 100. rođendan, a od kojih je čak 71 godinu provela u samostanu. Njezine oči nisu umorne; u njima blista vedrina i mudrost koju rađa cjeloživotni hod s Gospodinom. Dok nam je otkrivala pokoju crticu iz svog skrovitog života, prožeta odlučnošću i zahvalnošću Bogu, osjetili smo duboko poštovanje. Sestra Emanuela živi je dokaz kako Božja blizina čuva radost srca kroz cijelo stoljeće života.
Naš boravak u govornici samostana nije bio samo razgovor. Sestre su nas željele sve pobliže upoznati dijeleći s nama trenutke kada su ušle u samostan i koliko dugo u njemu žive, dok smo im mi donijeli dio svoje svakodnevice iz vanjskoga svijeta. S nama je bilo i nekoliko članova naše zajednice koji žive u Sloveniji, a koji čine jezgru buduće zajednice OCDS-a u Sloveniji. Ovaj posjet bio je usmjeren i na njihovo povezivanje s karmelićankama u Sori.
Vrhunac našeg susreta bio je u samostanskoj kapelici. U zajedničkoj molitvi Večernje, naše su se duše stopile u jedan hvalospjev brišući granicu između klauzure i svijeta.
Otišli smo bogatiji za spoznaju da, bez obzira na kilometre ili zidove, u Bogu ostajemo jedno, povezani molitvom koja ne prestaje. (s. Vlatka Kallay)
