Tamna noć, kako je opisuje Ivan od Križa, označava proces dubokoga duhovnog čišćenja u kojem Bog vodi dušu prema sjedinjenju sa sobom. Radi se o autentičnome mističnom fenomenu kojemu je Ivan od Križa dao teološki okvir. Iako se i prije njega govorilo o duhovnim suhoćama i nutarnjoj tami, ta su se iskustva najčešće tumačila nedostatno - kao duhovna mlakost, nemar ili prikriveni grijeh, dok je Ivan od Križa prvi jasno pokazao da se u jedinstvenom procesu tamne noći naravna spoznaja zamjenjuje motrenjem. Ivanov pojam motrenje (lat. contemplatio, grč. theoría) teološki je iznimno precizan: ono nije plod vlastitog napora, naravne sponaje, nego Božjeg djelovanja u duši. Motrenje je ujedno i sredstvo i znak Božjeg preobražavajućeg zahvata. Iako se naziva noć, riječ je o putu preobrazbe koji ima i aktivnu i pasivnu dimenziju. Aktivna tamna noć pripada čovjekovu naporu obraćenja – odricanju, oslobađanju od navezanosti, disciplini osjetila i volje. Pasivna tamna noć plod je Božjega djelovanja: Bog sam, često na način na koji osoba nije svjesna, zahvaća dušu i uvodi je u stanje suhoće, zbunjenosti i nutarnje tame kako bi je pročistio.

Ivan razlikuje tamnu noć osjeta i tamnu noć duha, premda u praksi one nisu strogo odvojene. To je didaktička podjela koja pomaže razumjeti proces. Čišćenje (tamna noć) osjeta početak je motrenja, prilagođavanje osjeta duhu, a ne još sjedinjenje. Sve nesavršenosti i neurednosti osjetnoga dijela imaju svoju snagu u duhu, gdje zle i dobre navike imaju svoj korijen.

Tamnu noć osjeta prije ili kasnije prolaze svi početnici u duhovnome životu. Tamna noć duha mnogo je rjeđa, izrazito zahtjevna i često se javlja kod duša koje Bog vodi prema dubokoj kontemplaciji. Ni polovicu onih koji se promišljeno vježbaju na duhovnom putu ne dovodi Bog do tzv. motrenja, a razlog je poznat samo njemu. Bog u duši radi na tajnovit način (ona sama ne radi ništa, niti razumije). Božanska Mudrost nadilazi sposobnost duše, pa je Ona stoga za nju tamna.

Tamna noć osjeta

U početnim etapama duhovnoga života molitva se doživljava kao plodna i ugodna; Bog time privlači dušu. No kada se osoba počne vezivati uz te osjetilne utjehe, Bog ih povlači kako bi je naučio ljubiti Njega radi Njega samoga, a ne zbog osjećaja ugode ili ispunjenosti i voljenosti. I tu se zapravo osoba vježba u ljubavi za Boga. Općenito kada netko govori o duhovnosti uvijek treba imati tu ljubav u vidu. Duhovni život podrazumijeva rast u ljubavi. Ljubav je upravo ključ za razumijevanje Ivana od Križa. Suhoća je stoga sredstvo oslobađanja od ovisnosti o osjećajima i  diskurzivne meditacije.

Ivan od Križa navodi tri bitna znaka tamne noći osjeta. Prvo, osoba gubi utjehu ne samo u duhovnim stvarima, nego i u svjetovnim – ništa joj ne daje zadovoljstvo. Drugo, unatoč suhoći duša se često sjeća Boga, žali što mu ne služi i osjeća krivnju zbog vlastite nedostatnosti; to pokazuje da ljubav postoji. Treće, ne može se vratiti u prijašnje stanje dobroga raspoloženja – izostaje ta jedna svijest da to nekako može završiti dobro i da će osoba izići iz toga stanja.

U tome stanju Bog djeluje u dubini duše: oduzima joj oslonce u razumu, volji i pamćenju kako bi je preoblikovao. Osoba često misli da je zalutala, ali upravo u tome leži duhovna preobrazba. Čišćenje osjetila učvršćuje kreposti: postojanost, poniznost, ustrajnost. Ako osoba unatoč teškoći odluči ići naprijed, to znači da raste u krepostima. Trajanje i težina noći razlikuju se ovisno o tome koliko je navezanosti potrebno pročistiti i koliko je osoba spremna surađivati te o tome do koje nas razine Bog želi dovesti. Aktivna priprava – odricanje, sabranost, jednostavan život – olakšava ulazak u ovu prvu noć.

Tamna noć duha

Noć duha daleko je dublja i bolnija jer zahvaća samu srž duše: razum, pamćenje i volju. Bog zahvaća dušu na razini koju ona ne može kontrolirati. Duša postaje svjesna vlastite slabosti, siromaštva i moralnih nedostataka. Božanska svjetlost, iako svjetlost, doživljava se kao tama jer nadilazi naravne sposobnosti; kao što prejako svjetlo može zaslijepiti, tako duša pod Božjom blizinom osjeća kao da je odvojena od Boga. Čini se nevjerojatnim da naravna i Božanska svjetlost toliko više potamnjuje dušu koliko više ima sjaja i čistoće. Nadnaravne stvari postaju za naš razum tamne onoliko koliko su u sebi jasne i čiste. Svjetlo koje mora u dušu biti uliveno nadilazi svako drugo naravno svjetlo i razum ga ne može primiti na naravan način. On se mora prije očistiti i poništiti u svome naravnom svjetlu postavljajući se u tamu pomoću motrenja. Ova noć će u razumu trajati toliko koliko je potrebno da se poruši ona navika u načinu shvaćanja koju je stekao tijekom duljega vremena.

Ivan od Križa tumači da se u ovome procesu susreću dvije krajnosti: Božanska čistoća i ljudska bijeda. Božja prisutnost „mrvi i satire“ starog čovjeka – ne da bi ga uništila, nego da bi ga preobrazila. Duša ponekad ima dojam da se raspada i da ju je Bog odbacio. U stvarnosti Bog joj je bliži nego ikada, ali ona to ne može pojmiti osjetilima.

Sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein) opisuje ovo stanje izrazito snažnim riječima: patnja u tamnoj noći može se nazivati razapinjanjem. Najdublja bol nije psihološka nego duhovna: strah da je Bog nestao. Kad bi duša znala da nije napuštena, sve druge patnje bile bi podnošljive.

U noći duha posebna su iskušenja i izvana: nerazumijevanje, odbojnost okoline, poteškoće u odnosima. Djelomično proizlaze iz gubitka naravnoga oslonca duše, a djelomično iz „mržnje svijeta prema Božjoj ljubavi“, kako kaže Ivan od Križa.

Djelovanje Božje milosti u moćima duše

U tamnoj noći Bog preobražava sve tri duševne moći.

Razum se lišava svjetla koje je imao i ne može se osloniti na diskurzivno razmišljanje. Ulazi u stanje nerazumljivosti, ali u njemu se priprema za primanje nadnaravnoga motrenja. To svjetlo koje dušu sada čisti isto je ono koje će je poslije preobraziti. Važan je taj rast u krepostima, osobito u ljubavi.

Pamćenje se čisti tako što gubi sve što bi moglo biti uporište osim Boga. Nada stvara prazninu koja pamćenje usmjerava prema stvarnosti koju još ne posjeduje. Sve što nije Bog postaje mu tuđe.

Volja se preoblikuje ljubavlju. Ljubav uči volju da ljubi Boga iznad svega, bez osjećajnih potpora. Čovjek se odriče svojih strasti i želja ne zbog prisile, nego zato što želi pripadati Bogu. Zbog te je ljubavi i moguće da duša prođe kroz destrukciju sebe da bi došla do toga da bude Bogu slična. Bog ne daje mističnu mudrost bez ljubavi, jer mudrost ulijeva samo ljubav. Žar ljubavi kao osjećajna sila nije nužno prepreka jer može pomoći volji da bude ustrajna, ali volja samu ljubav čini djelatnom. Vjera, nada i ljubav, tri teologalne kreposti, tijesno su uzajamno isprepletene.

Cjelovitost procesa i cilj rasta

Kada Ivan od Križa govori o tamnoj noći, on zapravo govori o jednoj noći. Tamna noć obuhvaća cijelo ljudsko biće, od osjetila do najdubljega duha. Počinje u području gdje se formiraju čovjekova iskustva i ponašanja, a završava u središtu njegove duše, u duhu. Za Ivana od Križa tamna noć ima tri ključna cilja: potpuno odricanje od svega što nije Bog, usklađivanje osjetila s duhom te pročišćenje svih strasti i apetita. Tom dinamikom stari se čovjek raspršuje i nastaje novi, oblikovan po Bogu.

Patnja u tamnoj noći ima smisla samo ako vodi rastu u vjeri, nadi i ljubavi – teologalnim krepostima, koje su kriterij autentične tamne noći. Kada te patnje ne bi bile prouzrokovane čišćenjem i spoznajom vlastitih slabosti i kada one ne bi bile povezane s rastom u ljubavi, to uočavanje beskrajne udaljenosti čovjekove bijede i Božje savršenosti čovjeka bi jednostavno dovelo do očaja. Može se reći da je tamna noć sredstvo preko kojega se dolazi do odgovora vjere, nade i ljubavi. Ako se osoba zatvara, ostaje zaokupljena vlastitim ranama i ne vidi širu sliku, ne može se govoriti o tamnoj noći u pravome smislu.

Dvostruka dinamika pročišćenja

Aktivna noć potrebna je, ali nije dostatna. Ona služi kao priprema za pasivnu. Čovjek se ne može sam do kraja pročistiti. Pasivna noć isključivo je Božja inicijativa koja započinje kada je duša spremna. Ona obuhvaća cijelu čovjekovu egzistenciju i iz temelja mijenja njegovu aktivnost. To ne znači da čovjek ništa ne radi jer se radi o Božanskoj inicijativi do koje dolazi kao odgovora na čovjekovo traženje i inicijativu. Ako osoba ipak odbija proces, bori se protiv njega ili želi pobjeći, tada se ne može govoriti o fenomenu tamne noći.

Konačni cilj cijeloga procesa nije trpljenje, nego ljubav. Bog vodi dušu kroz tamu kako bi je mogao ispuniti sobom i dovesti je do duboke preobrazbe u kojoj čovjek postaje sposoban za sjedinjenje s Njim. (priredila s. Tajana P.)