Nagovor o. Nikole Grizelja, duhovnoga asistenta zajednice OCDS-a 'Od Djeteta Isusa' tijekom duhovnih vježbi u Remetama od 12. do 14. rujna 2025. „Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ – ovim riječima proroka Izaije mogu započeti svake duhovne vježbe (Iz 43, 19). Povjerenje u Boga, koji rađa novost i pitanje gdje nas to Bog poziva da mu se otvorimo dvije su stvari na koje smo neprestano pozvani.
Jedan snažan primjer te stvarnosti nalazimo u Ispovijestima svetoga Augustina. Priča koja prethodi njegovu obraćenju započinje posjetom prijatelja Ponticijana, koji na Augustinovu stolu pronalazi knjigu – Pavlove poslanice. „Čudeći se što je nenadano našao pred mojim očima baš tu knjigu, i jedino nju“, zapisuje Augustin. Ponticijan zatim prepričava svetome Augustinu dojmljivo svjedočanstvo o drugoj knjizi, koju njegovi prijatelji pronalaze tijekom popodnevne šetnje u kući nekih posvećenih kršćana. Bila je to knjiga o životu svetoga Antuna Pustinjaka, svjedočanstvo koje će potaknuti milost njihova obraćenja:
„Kaži mi, molim te, kamo mi sa svim tim svojim naporima kanimo dospjeti? Što
tražimo? (…) Tako reče i uzbuđen zbog rađanja novoga života u sebi svrne
ponovo oči na stranice: čitao je i mijenjao se u duši.“
I dok je slušao Ponticijanovu priču, ne znajući za životopis svetoga Antuna Pustinjaka, sveti je Augustin zapisao: „Ti si pak, Gospodine, dok je on pripovijedao, mene vraćao k meni samome, izvlačeći me iza mojih leđa kamo sam se bio sklonio da ne gledam sebe u lice.“ (Augustin, 1987: 168-169)
Jedna priča rađa drugu; zapisi i svjedočanstva svetaca rađaju nove priče, a te priče potiču obraćenja koja nadahnjuju nova obraćenja. Bog se uvijek pokazuje kao Bog iznenađenja i zna nas zaustaviti uslijed naših uhodanih putova kao što je šetnja mladića i pronalazak zapisa koji okreće njihove planove. Brat Lovro od Uskrsnuća također nas podsjeća na Boga koji inicira susret s nama, čija nam Riječ progovara i na koju smo pozvani osloniti svoju nadu te usmjeriti svoje srce i život. Jesmo li spremni postaviti si isto pitanje: što zapravo tražimo i što tražimo u ovim duhovnim vježbama? Može li jedna Njegova rečenica ili primjer svetaca promijeniti naš život ako Mu dopustimo da nam postavi prava pitanja i ako Njegovom milošću poželimo odgovoriti? Kako nas je Bog nedavno zaustavio na našim utabanim, sigurnim stazama? Jesmo li Ga prepoznali?
Slika jednoga stabla zimi i misao da će to stablo ponovno zazeleniti i donijeti plodove, da nešto što je umrtvljeno može oživjeti stalno je pratila br. Lovra od Uskrsnuća. Nijedno naše stanje nije zapečaćeno kao suho drvo. I to je stablo, ipak, u Božjim rukama. Bog nam po toj slici želi osvijestiti i otkriti Njegovu providnost u našim životima. Vjera u Božju Prisutnost i Providnost treba nam biti kruh s kojim se jede svako jelo koje nam dan nosi, jer svako naše nadanje brzo propada i postaje tragedija ako se naš život ne zbiva onako kako smo ga mi zamislili. I očekivanja apostola previdjela su tada da se Isus u Jeruzalem ne ide zakraljiti i pokoriti neprijatelje, već da se ide uspeti na križ. Nisu odmah sve razumjeli. Sijanje sjemena koje smo pozvani čuvati i vjerno njegovati u svakodnevici može biti zahtjevan i mukotrpan put, osobito kada, kako nas podsjeća sveti Augustin, pogledamo iskreno na vlastite padove i propuste.
Obraćenje stoga nije pitanje trenutka, nego našega života i usmjerenja srca i traje do samoga konca. Isusove riječi u Markovu evanđelju (Mk 1, 15): „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ zapisane su na latinskome u imperativu prezenta, što znači neprestano se obraćajte Metanoja (grč. μετάνοια; promjena shvaćanja, obraćenje) odnosi se na način na koji pristupamo stvarnosti i onome što se događa u našim životima. Brat Lovro od Uskrsnuća podsjeća nas da je obraćenje putovanje, a ne odredište koje valja dosegnuti.
Tri su stvari u kojima se obraćamo (tri puta koje treba istovremeno njegovati) - obraćenje od grijeha, obraćenje od sebe i obraćenje prema drugima. Obraćenje od grijeha razvija živu svijesti da moj grijeh nije samo moja nesavršenost, već da ubija moj odnos s Bogom i bližnjima te ranjava jedinstvo Tijela Kristova. Obraćenje od sebe, od sebeljublja potrebno je jer mi znamo činiti dobro iza kojega se često skriva motiv naše vlastite ugode i služenja laskavoj slici o nama samima. Treba znati pustiti stvari, odustati od toga da neprestano držimo kontrolu kako bismo postali slobodni za Boga. Izgovorena Isusova molitva Nebeskom Ocu: „Budi volja tvoja“ (Mt 6, 10), lijek je našoj samovolji. Obraćenje prema drugima treba se očitovati u ljubavi. Kada se br. Lovro od Uskrsnuća odlučio u cijelosti predati Bogu kao zadovoljštinu za svoje grijehe, svakoga je dana predano radio pretvarajući sve u čin ljubavi – radosno, smireno, pomažući i bodreći druge. Činio je to s temeljnom nakanom predanja svega Bogu. Obraćenje je sakrament svakodnevice, sve može biti žrtveni oltar ljubavi jer se ljubav prema Bogu, drugima i poslanju hrani žrtvama. Što sam više spremniji ne tražiti svoju ugodnost, srce se ljudsko širi. Obraćenje od grijeha vraća nas u istinu, obraćenje od sebe polaže nas u Očeve ruke i rađa slobodom, obraćenje odnosa pretvara običan dan u liturgiju ljubavi. Prema te tri stvari mogu ispitivati svoju savjest živim li ja svoje obraćenje.
Vjerovati u Providnost znači da ono što je sada suho, mrtvo i beznadno neće uvijek biti takvo, jer Bog to neće dopustiti. Naše oči trebaju biti usmjerene prema Nebeskomu Jeruzalemu. Radim li kao Isus? Hoću li se ja osjećati bolje i hoću li imati koristi od toga nije primarno pitanje. Suho se stablo može odnositi na sve u mome životu, kao i pouzdana sigurnost da Bog upravlja ovim svijetom i mojim životom i da me poziva na povjerenje, obraćenje i promjenu mentaliteta. Ovo stablo može postati i naše iskustvo da je Isus uskrsnuo unatoč tomu što su apostoli do tada sve smatrali tragedijom, baš kao i mi naše teške situacije i odnose. Vježba Božje Prisutnosti uči nas tražiti, gledati i biti s Njime, ona je jedan od temelja našega povjerenja i predanja Bogu, kratak pogled srca u kojemu je On već prisutan. Ona je most između molitve i sakramenata, skrivena mana o kojoj možemo razmatrati. Tko češće gleda Isusa, manje panično gleda sebe i okolnosti u kojima živi. Predanje je zreli korak da ono što ne razumijemo i što ne možemo promijeniti izručujemo Onomu koga susrećemo. Providnost se pokazuje uvijek kada bez interesno djelujemo iako plodovi često dozrijevaju izvan našega vidokruga. Zato je vjera teška (Iv 6, 60-69).
Stoga se neprestano pitaj – kome sam danas poslan, koji će danas biti moji mali šavovi ljubavi, imenuj jednu brigu ili ishod koji te čini tjeskobnim ili nemirnim i sjeti se da je u tvome srcu Isus, kojemu se uvijek iznova vraćaš. (priredila s. Tajana P.)