Svakodnevno izgovaramo molitvu „Oče naš“ često i ne razmišljajući o Onome komu se molimo. Sebe pritom nerijetko stavljamo u središte pažnje koja nas usmjerava k tomu da sam samo ja važan u mojoj duhovnosti i da je odnos s Bogom važan samo zbog mene. Tako se i Božić lako pretvori u slavlje radi nas samih. Tomu svjedoči ovih dana i advent u Zagrebu. I dok se bavimo nama samima, Bog će ipak djelovati i preko naših nesavršenih motiva i privlačiti nas k sebi.
Božić sa sobom uvijek nosi snagu obnove, snagu promjene i od prve do zadnje stranice Biblije upravo nam Božić otkriva Očevo srce. Cijela Biblija i evanđelje otkrivaju nam srce Boga koji nas naziva svojom djecom, Očevom djecom, Božjom djecom. Žudi nam dati svoje srce onda kada je naše slomljeno ili ako je naše iskustvo oca u odrastanju bilo takvo da je on više zakrivao Božji lik, negoli ga otkrivao. Isusovo rođenje razotkrivanje je Božje ljubavi za čovjeka, a sve što će Isus činiti vodi nas Ocu.
Od početka stvaranja Bog želi ostati s čovjekom u odnosu. Iz kršćanske predaje znamo da je stvaranje čovjeka na sliku Boga (Post 1,26-27) izazvalo pobunu među dijelom anđela (Iz 14,12-15) (Jd 1,6) (2 Pt 2,4) i od tada traje nebeska bitka za ljudske duše (Otk 12,7-9). Nanijeti Bogu bol preko onoga bića koje Bog najviše ljubi sotonina je najveća želja. No on sam, to ne može učiniti. Potreban mu je čovjek, ranjeni čovjek. Ako mislite da Bog ne može patiti, kako to kažu filozofi kada govore o savršenome biću, to nije biblijski Bog. Biblijski Bog sposoban je za patnju i njegovo srce krvari svaki put kada nas sotona uspije odvratiti od Njega. Koliko puta je Bog u Starome zavjetu bio opisan kao majka koja dršće nad svojom djecom (Jr 1,5) (Iz 66,13). Sama hebrejska riječ za milosrđe (rahamin) nosi značenje 'nekoga zakriliti, zaštititi; majčina utroba; krilo majčino'. Bog se potresa na jauke teško ranjena sina (Sir 30,7). Koliko puta je samo Isus plakao u svome životu. Plakao je nad Jeruzalemom (Lk 19,41-44), plakao je nad čovjekom koji ga odbacuje. Ostalo je slomljeno Očevo srce nad svojim Sinom i nad cijelim čovječanstvom jer je Njegova ljubav bila odbačena samo zato što je onaj drugi glas u Edenu govorio čovjeku da se Bogu ne može vjerovati (Post 3,1-5).
To što se događalo u povijesti izraelskoga naroda zapravo se događa u povijesti svakoga od nas. Važno je prepoznati to Očevo srce koje pati u cijelome Svetom pismu i u toj patnji skrbi za nas i priprema put za svakoga od nas. Milosrdno Očevo srce liječi našu ranjenu narav i zove nas u svoje naručje. Sva ljepota Božića leži u tom putu povratka Bogu. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Emanuel, 's nama Bog', koji prebiva s nama, naš je jedini put povratka Ocu (Iz 7,14) (Mt 1,23).
U svakoj prispodobi Isus nam otkriva Očevo srce. Ono je možda najbolje prikazano u prispodobi o izgubljenome sinu ili milosrdnome Ocu (Lk 15,11-32). Kada je mlađi sin zatražio oca dio dobara koji mu pripada i otputovao da bi ih netom razvratno potratio, otac nije išao za njim, nego ga je čekao na pragu svoje kuće i gledao put kojim je otišao, očekujući da se vrati. Došavši k sebi, poticaj koji dobiva izgubljeni mladić da se vrati svome ocu zapravo nije dobio ni od koga. Nitko mu nije rekao da to treba učiniti. I onda se događa susret. Otac, čim ga ugleda, „ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga“ (Lk 15,20). To je Očevo srce i ljubav puna milosti. A onda slijedi još jedna pouka. Stariji sin, koji je cijeli život živio s Bogom, odjednom prigovara, kritizira, ogorčen je, jalan, gnjevan i ne osjeća radost povratka izgubljenoga brata. To se događa kada zaključamo svoje srce i racionaliziramo svoju vjeru.
Imena mnogih u povijesti spasenja ostala su tako zatrta pustinjskim pijeskom. Kada su izabrana dvanaestorica na Božju riječ danu Mojsiju krenuli iz pustinje Paran izvidjeti Obećanu Zemlju, vratili su se obeshrabreni. I dok su desetorica prenosila na narod svoj strah o onome što su tamo zatekli, samo su ih Kaleb i Jošua pozivali na hrabrost i vjernost Gospodinu. I tako je na samome kraju dugogodišnjega hoda kroz pustinju cijeli narod, osim Kaleba i Jošue, okrenut vlastitu strahu, ostao u pustinji ne nastanivši se u zemlji koju im je Bog obećao (Br 13,1-14,45).
I onda mi na sve to kažemo: „Da, ali to je Sveto pismo, to je Biblija, to su književne vrste.“ Ismijavamo se onima koji čine nešto u vjeri. Sudimo nutarnjim poticajima svetaca, koji su često Boga svjedočili i svojim životima, kao da je to neki nerazumni čin. Mi radije igramo na sigurno, zato što nam nedostaje vjera, vjera u Oca Nebeskoga, vjera da nas Bog poziva na nešto čudesno i da može po nama učiniti velike stvari u svijetu (1 Sam 17,1-55). Ali čak i kad to povjerujemo, onda ti netko dođe pa ti uspava srce i razbukta razum, koji ti onda kaže da si nedostojan za takve stvari.
Otvoreno srce koje krvari i ljubi poenta je Božića. To je buđenje naše vjere da budemo svjesni što nam je dano i tko smo. Jakovljeva poslanica govori nam da je prorok Ilija bio čovjek kao baš svatko od nas (Jak 5,17). Bog, ako je po nekome djelovao, može po svakome djelovati, može i po našoj molitvi, riječima i djelima činiti čudesa.
Bog nas poziva da mu vjerujemo, da mu damo priliku da nas podigne iznova, da nam progovori u našim kušnjama i da mu se potpuno predamo. Udovica koja je od svoje neimaštine dala sve što je imala dopustila je sebi da možda ostane bez ručka ili večere toga dana (Mk 12,41-44). Isus nas poučava da Bog od nas traži upravo takvo povjerenje. Bog je strpljiv i želi kraljevati u nama i nad nama u svemu, ali bez našega povjerenja i velikodušnosti našega srca on neće ući.
Razumijevati Boga na takav način znači dopustiti mu da bude ono što On želi biti i pustiti ga da nam govori kao u Pjesmi nad pjesmama:
Gle, glas dragoga moga! Evo ga, dolazi,
prelijeće brda, preskakuje brežuljke.
Dragi je moj kao srna,
on je kao jelenče.
Evo ga za našim zidom,
gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.
Dragi moj podiže glas i govori mi:
»Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,
jer evo, zima je već minula,
kiša je prošla i nestala.
Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje
u našem kraju.
Smokva je izbacila svoje plodove,
vinograd, u cvatu, miriše.
Ustani, dragano moja, ljepoto moja,
i dođi.
Golubice moja,
u spiljama kamenim,
u skrovištima vrletnim,
j da ti vidim lice
i da ti čujem glas,
jer glas je tvoj ugodan
i lice je tvoje krasno.«
(Pj 2,8-14)
Tako te Bog gleda…
(priredila Tajana P.)