Čovjek je stvorenje koje ima ograničeno znanje o sebi, Bogu i svijetu u kojem živi. Koliko god znanstvenih otkrića bilježili, koliko god otkrivali, nikada nećemo znati više nego što to Bog dopusti. On nas vodi da otkrivamo ono što je bitno za naš život. Kao što dijete otkriva svijet oko sebe i njegove zakonitosti, uči pravila ponašanja među ljudima uz mudro vodstvo roditelja, koji paze da ne naudi sebi ili drugima, tako i Bog vodi čovječanstvo - daje nam da spoznamo i otkrijemo onoliko koliko možemo prihvatiti i podnijeti.
Dar razuma udjeljuje nam se na sv. potvrdi - krizmi. Prihvaćanjem tog dara prihvaćamo Božju milost. Iako taj dar biva podijeljen svim krizmanicima, čini se da ga tijekom odrastanja neki izgube. I odjednom više ne znaju što su već saznali i naučili. Umjesto da razlikuju dobro od zla počnu to relativizirati (okretati se od Boga). Vremeniti život ih okupira u tolikoj mjeri da odbace darove Duha Svetoga, koje su dobili prigodom Krizme.
Put vjere zapravo je put u nepoznato i to može zastrašiti. To je Iskorak na svoj put prema Vječnosti, u Vječnost, onaj put kojim još nitko nije prošao jer je namijenjen samo određenoj osobi. Ne mislim na sakramente koje svi primamo, već na osobni odnos sa Stvoriteljem, s Gospodinom, na odnos koji jest samo moj (ili tvoj). Upravo je tu Ljubav, u slobodi, u odluci koju svatko ponaosob donosi i time kreće na put vjere, na put u nepoznato, put samo njemu namijenjen. Recept koji se može dati jest onaj o poštivanju Božjih i crkvenih zapovijedi, traženju savjeta od dobrih svećenika, uspoređivanju vlastitih stavova s naukom Crkve zapisanom u Katekizmu, o ispravljanju pogrešnog i ispovijedanju grešnog.
Bez obzira na blještavilo kojim zlo obasjava svijet nastojeći zavesti duše da krenu za njime, samo se na putu kojim idemo s Bogom možemo zaista ostvariti, postati ono što nam je namijenjeno. Zato samo Bog daje mir, jer je savjest spokojna onda kada je usmjerena prema Stvoritelju. Nikakvo svjetovno postignuće, nikakav stimulans niti materijalno dobro ne mogu čovjeku dati mir savjesti.
Nije čudno što se kaže da su ovo nemirna vremena. Nemirna su jer ljudi koji sada žive nemaju mirnu savjest. Ne treba se zavaravati time da vanjski mir označava hod pravim putem. Gospodin Isus nije prolazio nezapaženo niti je pazio da istinom nekog ne uvrijedi. Poštujući dostojanstvo koje čovjek ima kao Božje stvorenje, govorio je i primjerom pokazivao kako treba živjeti, osuđujući grijeh, nudeći spasenje grešnicima.
A što mi činimo? Pravdamo li grijeh, strahujući od grešnika? Prodajemo Istinu za trideset srebrnjaka, gazimo očito štiteći se propisima, pravilima, običajima i uvriježenom praksom.
Put vjere iskorak je u nepoznato. Čovjek je hodao po Mjesecu, ali hod po stazi koju je Bog svakom ponaosob namijenio mnogo je zahtjevniji, jer se u njemu treba živjeti 24 sata na dan, do kraja života i potpuno predano, bez odmorišta koja se zovu zabava, razonoda i razbibriga - zla koja svijet nudi, traži, nameće i časti.
Osim samog Gospodina, primjer nam je Blažena Djevica Marija i njeno „da“ izrečeno Bogu.
Barbara Rajković
13. kolovoza 2017., Blaškovec