Uzor prvih karmelićana

Razmatranje pojedinih točaka prvotnoga Pravila sv. Alberta Jeruzalemskog stvoreno prema primjeru prvih otaca pustinjaka s gore Karmel u Svetoj Zemlji prilika je da se zateknemo i danas na Ilijinu vrelu, tražeći Boga živoga u nama samima.

Na samoj gori Karmel puno je lakše živjeti radikalnu odvojenost od svijeta, gajiti samoću. Nije teško živjeti neku veliku odijeljenost kada nemaš priliku biti navezan na neke druge stvari. No, sam pristanak na to da tako živimo predstavlja težak odabir. Pustinjaci koji su se za to prvotno odlučili bili su laici, i prije formalnog crkvenog priznanja postojali su kao 'karmelski svjetovni red'.

Protjerivanjem od strane Saracena i nužnim povratkom u Europu morali su goru Karmel zamijeniti gradovima i kućama u kojima su obitavali. Tu goru trebalo je sada graditi u svom srcu, interiorizirati je. Ali kako graditi tu goru Karmel u sebi, kako otkrivati Karmel u sebi? Sveti će Albert reći braći :“Svaki neka bude u svojoj sobi ili u njezinoj blizini, razmatrajući dan i noć o Zakonu Gospodnjem (usp. Ps 1,2; Još 1,8) i bdijući u molitvi (usp. 1 Pt 4,7), osim ako je zauzet drugim opravdanim poslom“. To se sada odnosi na srce. Gora Karmel postaje prostor našeg srca u kojemu se penjemo. Prostor samoće koji će biti usmjeren na Boga, ali ne samoća radi samoće.

Tri su stava koja pronalazimo kod naših otaca karmelićana. Prvo, ostaviti sve. Što to znači? Prije svega ostaviti sve znači razumjeti našu hodočasničku stvarnost na ovome svijetu, ne lijepiti srca za ovaj svijet. Zatim zaustaviti se, stati i dignuti pogled Kristu. I treće, boriti se, boriti se za Krista. Nije lako naći vrijeme za molitvu, nije lako isključiti se, ne željeti znati svaku vijest i svaku novost, nije lako ne listati internet svakih pola sata. To je velika borba, ali se treba boriti, treba se izboriti za zajedništvo s Isusom. Pustinjaci nisu bili nadljudi, nego hodočasnici, ljudi s čežnjom da se susretnu s Bogom živim.

Što ja činim da tu čežnju u svom srcu održavam i raspaljujem? Može li pomoći možda razmatranje? Može li mi pomoći razmišljanje o životu ovih naših prvih pustinjaka? Sva ova tri stava bila su prisutna i u životu proroka Ilije, čijim su se duhom braća pustinjaci i nadahnjivali.

Pozdrav kojim sv. Albert započinje prvotno Pravilo braći latinskom riječju salus, koja označava spasenje, zdravlje, cjelovitost, poziva na samu svrhu našega postojanja – spasenje za Boga. Što mi je činiti da se spasim? „Zapovijedi znaš…“ (Mk 10, 19). Ali spasenje nije samo ljudski čin. Spasenje je Božji dar koji treba prihvatiti. Spasenje u nama raste u onoj mjeri u kojoj se mi Bogu predajemo, ulazeći s Njim u odnos, nasljedujući Njegov primjer. To onda svakako znači vršiti Božju zapovijed, čuvati Božju riječ, birati Boga i birati ono što je Božje - znati razlučiti što je ono što mi donosi spasenje i što je ono što spasenje od mene oduzima.

Znati razlučivati baština je karmelske karizme koja nam dolazi od proroka Ilije. Prva Knjiga o kraljevima govori nam o Ilijinoj molitvi na gori Karmel, a potom i o razlučivanju. „Idi gore i pogledaj prema moru...…Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora…“ (1 Kr 18, 41). I dok mladić kojeg Ilija šalje ne vidi (ne prepoznaje) oblak, Ilija u tom oblaku prepoznaje Božje uslišanje, prepoznaje Božju intervenciju i prepoznaje dobro koje će doći iz jedne takve sitnice. Past će kiša nakon tri godine.

Kako mi vrednujemo te najobičnije stvari? Koliko je nas iskreno, kada ustanemo, zbilja svjesno i od srca Bogu zahvalno na danu koji nam je darovao i koji je pred nama; ili jednostavno ustanemo i idemo dalje? Prepoznajem li bližnjega? A po tim stvarima raste naše spasenje, raste salus u nama, raste naša cjelovitost. Nakon što prepoznam ono što služi mome spasenju, trebam isto tako prepoznati ono što narušava moje spasenje. Kiša, koja nekada znači život, nekada znači i uništenje, ako je pretjerana. Sve zapravo kreće od malih stvari.

I ne treba se kod razlučivanja bojati poniranja u sebe. Uvijek se treba utjecati Duhu Svetomi iti svjestan da Božji pogled uvijek počiva na nama. Jer u Božjim očima sve se da promijeniti, popraviti. Ostavi sve, zaustavi se pred Bogom sa svime onime što te od Njega udaljava i što te k Njemu vodi i bori se, bori se za Krista.

Duhovi boj – borba s kušnjama

Iz pravila sv. Alberta: „Budući je život na zemlji neprestana kušnja (usp. Job 7,1), pa svi koji žele živjeti pobožno u Kristu, trpe progonstvo (usp. 2 Tim 3,12), a protivnik vaš, đavao, kao ričući lav traži koga da proždre (usp. 1 Pt 5,8), vi se nastojte svom revnošću zaodjenuti bojnom opremom Božjom, da biste se mogli oprijeti zasjedama neprijatelja (usp. Ef 6,11).

Opašite bokove svoje pojasom čistoće (usp. Ef 6,14); učvrstite srca svetim mislima; pisano־ je, naime: »Sveta će te misao sačuvati« (M. Izreka 2,11; prema LXX): Obucite se u oklop pravednosti da uzmognete ljubiti Gospodina Boga vašega svim srcem svojim i svom dušom svojom, a bližnjega svoga kao sama sebe.

Svugdje čvrsto držite štit vjere, kojim ćete moći odbiti sve ognjene strijele zloga neprijatelja (usp. Ef 6,16). Bez vjere se doista nije moguće svidjeti Bogu (usp. Heb 11,6). Na glavu stavite kacigu spasa (usp. Ef 6,17), da svoje spasenje očekujete jedino od Spasitelja, koji oslobađa narod svoj od grijeha (usp. Mt 1,21).

Mač Duha, a to je riječ Božja (usp. Ef 6,17) neka je obilato prisutan u vašim ustima (usp. Kol 3,10) i vašim srcima (usp. Rim 10,8) da sve što budete činili bude po riječi Gospodnjoj (usp. Kol 3,7; 1 Kor 10,31)“.

Borba sa sotonom starozavjetna je i novozavjetna činjenica. Za cijeloga svoga djelovanja Isus je imao borbe sa sotonom izgoneći zloduhe i boreći se s njim u pustinji i u Getsemaniju. I ta borba koju je naš Gospodin s njim vodio jest borba koja je produžena na Crkvu, kao i na svaki ud te Crkve - a to je svatko od nas. Duhovni je boj naša svakodnevica. Očekivati da bude drugačije nerealno je. „Život na zemlji je neprestana kušnja…“

Kušnje koje proživljavamo u raznim trenucima, (raz)otkrivaju nam naše srce. I onda se u srcu nešto počne događati. I onda čovjek uvijek treba ispitati: što se to događa u mom srcu.? Kušnje su uvijek tu. I sve kušnje zapravo služe tome da nas privedu bliže Bogu. Neke stvari, neke kušnje čovjek ne može promijeniti. Život nije uvijek pošten. Ljudi nisu uvijek ljubazni. Ljudi nemaju uvijek razumijevanja. Mi nismo uvijek ljubazni. Ni svećenička odora ne može nas zaštititi od kušnja. Bol je dio života. To je istina koja je prisutna i koju mi ne možemo promijeniti.

Ono što mnoge kršćane odvodi u otpad od vjere jest upravo to što se mnogi raspadnu kada dođu kušnje života. Mnogi padaju u krize kada dođu bolni i teški trenuci, što često stvara pogrešan zaključak kao što je „ako je Bog svemoguć, Bog bi to riješio. Ergo, ili Bog nije svemoguć, ili Bog nije dobar, ili Boga uopće nema“. Iluzija je očekivati da će naši problemi nestati ako smo Kristovi po njegovoj Riječi. No problemi koje smo spremni prihvatiti u istini i cjelovitosti našega života postaju sredstvom našega posvećenja. Nešto što nas čini sličnima Kristu. Sjetimo se svetoga Pavla, što je sve Pavao morao pretrpjeti zato što je Kristov. Ali „kada sam slab onda sam jak“ i u meni se očituje snaga Kristova (2 Kor 12).

Sveta majka Terezija je također imala jako puno progonstava zato što je Kristova, i to od najbližih. Primila je svoju nećakinju u samostan, a kada je pred kraj svoga života došla na vrata toga samostan gdje je nećakinja bila priorica,, ona je ju odbila. Nije je htjela primiti u tu zajednicu, i to njenu utemeljiteljicu, obnoviteljicu. Ivan od Križa isto je tako bio ponižavan od braće. Ne samo prije obnove kada su ga obuveni zatvorili na devet mjeseci, nego su ga i poslije braća omalovažavala. I kada je umirao u Ubedi u samostanu, znamo da su mu davali i otpatke od hrane. I Mala Terezija imala je dosta progonstava od strane svojih sestara. I to je ono najgore, da doživljavamo to od naših najbližih, ali zapravo su svi oni u tim prilikama rasli, vjerujući Božjim obećanjima.

Sveti Pavao će reći da nam se nije boriti protiv tijela i krvi, nego protiv zlih duhova po nebesima, protiv Vrhovništva, protiv Vlasti (Ef 6,12). I njihovo djelovanje često nije izravno, nego posredno, po našim slabostima, po sjenama koje svatko od nas u sebi ima. Mi smo egoistični, mi smo ljubomorni, zavidni. Takvi smo, to je u nama prisutno. I đavao često puta samo potiče ono što je u nama već prisutno. Živjeti u Isusu znači boriti se protiv tih sila koje nas otuđuju u osobnome i društvenome životu, ispitati ono što nas razdvaja međusobno, razdvaja zajednicu i razdvaja čovjeka od samog sebe, kradući mu onaj salus, onu cjelovitost kojoj teži naša duša.

I zato nas sv. Albert u uvodom govoru i potiče da svučemo staroga čovjeka, da svučemo svoj način razmišljanja, svjetovni način razmišljanja, da se obučemo u novoga čovjeka, u Isusa Krista, da se obučemo u opremu Božju. Ne u svoju opremu, ne u svoju ratnu opremu, nego u opremu Božju i da na taj način rješavamo sukobe u sebi i sukobe s bližnjima.

Naravno da je to teško ako čovjek Boga ne poznaje, ako nije upoznao snagu Njegova milosrđa, praštanja, snagu Njegove blizine. Ali i to je nešto u čemu se raste odustajući od samoga sebe i prihvaćajući Božju logiku. Jer mi se ne borimo protiv krvi i mesa, a protiv sotone se sami po sebi ne možemo boriti, nego se Krist bori za nas. Ako se sjetimo opet gore Karmel u vrijeme bitki u Svetoj Zemlji protiv Saracena, braća pustinjaci nisu se borili. Oni su ostali na gori i vodili neku drugu bitku, neki drugi boj u svojim srcima.

Sveta će te misao sačuvati - čistoća srca i dobra savjest

Da bismo Gospodinu tako mogli služiti, da bismo mogli biti hvala slave Njegove, moramo se angažirati u unutarnjemu životu. Što je srce čišće, sposobnije je za kontemplaciju, sposobnije je za primanje Boga, za prepoznavanje Njegova glasa. Svaka asketska praksa koju čovjek čini, je li to post, čitanje Svetoga pisma ili hodočašća, trebala bi imati za cilj čistoću srca.

Svijet na neki paradoksalan način voli Isusa - voli čuti Njegovu riječ - dok ga ta ista riječ zbunjuje. Zašto? Zato što često nedostaje čistoća srca da bi se ta Božja riječ mogla shvatiti onom snagom i onom izvornosti s kojom je ta Božja riječ izgovorena i nama dana. Sveti Pavao kaže da je Bog u srca naša ulio Duha svoga, s kojim kličemo „Abba! Oče!“ (Gal 4, 6). Duh Sveti u nama jest Krist u nama i to je put k Ocu. Zato je iznimno važno biti poučljiv Duhu Svetomu. Poslušnost tim poticajima zapravo vodi čistoći našega srca. Što smo više poučljivi, to ćemo Ga više razumjeti, to ćemo Ga više čuti, to će nam biti jasniji, tek što s Njim više surađujemo. Čistoća je srca čistoća ljubavi. Čisti smo u onoj mjeri u kojoj ljubimo. Zato Isus naglašava milosrđe i ljubav. „Ovo je trebalo učiniti…“ (Mt 23, 23). Čistoća srca sastoji se od ljubljenja u skladu s Božjom ljubavi, ne onako kako ja to mislim, nego kako Isus to kaže: „Ne oprosti bratu svome do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam…“ (Mt 18,21). Dakle ne „jednom ću mu oprostiti, drugi put neću“. Kažem, to je Božja logika, a kamo će nas ljudska logika dovesti, isto je izvjesno.

I gledajući Isusa na križu, mi želimo nasljedovati savršenu ljubav, a ljubav je takva da je spremna dati se razapeti i dati se raniti, ne jedanput, nego u beskonačnost. Jer ljubav sve vjeruje, svemu se nada, sve prašta, sve podnosi (1 Kor 13).

Vratimo se sada ponovo na (naše) pitanje s početka razmatranja: „Gospodine, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ (Mk 10, 17).

Isus je jasan i jednostavan: čuvati čisto srce koje ljubi u skladu s Božjom ljubavi.

Portret čistoga srca nalazi se u Prvoj poslanici Korinćanima u Hvalospjevu ljubavi i ako želimo znati koliko je naše srce čisto, umjesto riječi „ljubav je…“ neka svatko stavi svoje ime.

(priredila Tajana P.)