Svetost je Božja inicijativa i čežnja naše nutrine

Zajednica Karmelskog svjetovnog reda „Zamak duše“ iz Splita 9. ožujka 2024. imala je svoju redovitu korizmenu duhovnu obnovu.

Duhovna obnova započela je Jutarnjom molitvom časoslova, a nakon zajedničke molitve duhovnik zajednice o. Ante Jakus održao je predavanje na temu „Mogu li ja biti svet?“. Osvrnuo se na svetost općenito, ali i na svetost kao zapovijed i dužnost svakog vjernika koji želi služiti Gospodinu.

„Bog nas poziva da budemo sveti, jer je On svet. Svetost nije nešto imaginarno, niti nedostižno. Svetost je Božja inicijativa, Božji zahvat u našim životima i čini naše živote smislenima, aktivnima, punima nade i čežnje naše nutrine za ispunjenjem te savršene ljubavi, do punine bića.

Sveti smo u onoj mjeri u kojoj se oslanjamo na Gospodina, a odvajamo od svega što nas zarobljava i navezuje na svijet. Put svetosti je put kojim hodimo cijeli život i neprestani trud, a ostalo je Božja milost. Svetost je konkretan život u svakodnevici, prožet Bogom. Ljubav je ta koja nas posvećuje. Koliko ljubimo, toliko smo sveti. Svetost živimo upravo sada, u ovom trenutku, jer prošlost je iza nas i ne možemo ju mijenjati, budućnost tek dolazi i nepoznata nam je. Samo na sadašnji trenutak možemo utjecati, a samim time i oblikovati kako nam što dolazi. Ono što možemo učiniti sada, ne ostavljajmo za kasnije jer jedino sadašnji trenutak je ono što uistinu posjedujemo. Zato trebamo Kristu dati prvenstvo da nas On vodi u razboritosti i mudrosti.

Za svetost je vrlo važan pokajnički aspekt, aspekt oprosta. Bez oprosta nema ljubavi, a bez ljubavi nema svetosti. Bog je vrlo jednostavan. Ovo vrijeme korizme je milosno vrijeme sagledavanja vlastite grešnosti, odricanja od svih navezanosti na svjetovno, svega što nas odvaja od Gospodina. Ovo je vrijeme kajanja, vrijeme oprosta i vrijeme pomirenja. Samo raskajanog srca možemo primiti oprost i opraštati te okupani milošću Božjom, Duhom Svetim prožeti, možemo ljubiti. Samo tako možemo u sebedarju i milosrđu biti osjetljivi na potrebe bližnjih, svjesni vlastite grešnosti i slabosti, ali i Božje veličine.

Osluškivati poticaje Duha Svetoga i činiti dobro bez računice, bez interesa, iz čiste ljubavi, bez očekivanja za uzvrat. Tako ucijepljeni u Krista ispunjavamo se radošću i to je prava svetost koja dolazi od Gospodina i ulazi u naša srca. Naša svetost ima lice – to je Isus Krist, koji se ogleda u nama. Slika koja isijava iz topla, ponizna ljudskog srca, tako ljudska, a opet nadnaravna. To je ono što svjedočimo životom, svjetlo koje svijetli svima na radost. Ljubav koja isijava iz naših srdaca. Sam Krist koji živi u nama, a kojeg životom svjedočimo“, kazao je o. Ante Jakus.

Razmišljajući o svetosti kroz vrijeme šutnje i razmatranja, o riječi koja nas je dotakla i nikoga nije ostavila ravnodušnim, upijali smo, u tišini, milosni trenutak, da bi posijana riječ našla plodno tlo u našim srcima. Snaga riječi otkrila nam je još dublje vlastite slabosti i grešnost te je prilika za ispovijed bila kao melem na rane. Milosno nas je okupala, očistila naše duše i pripravila nas duhovno, duševno i tjelesno za sv. Misu.

Nakon najsvetijeg, najuzvišenijeg trenutka naše duhovne obnove, gozbe za stolom ljubavi, gdje nam se Krist darovao, duhovno nahranjeni, okrijepljeni kroz trenutke klanjanja, imali smo na čemu zahvaliti. Velike, duboke, neizrecive, nadnaravne milosti obilno su se izlile na nas te, po našem duhovniku o. Anti, dotaknule naša srca. U ovom životu nismo nikada do kraja niti svjesni veličine tih milosnih trenutaka, jer smo još tjelesni.

Tako obnovljeni živim Kristom, ostali smo u druženju i radosti zajedništva, razmjenjujući spoznaje i iskustva tih milosnih trenutaka. Velik je naš Bog koji nas uvijek iznova oduševljava novom, svježom Ljubavlju da, obnovljeni iznutra, možemo svjedočiti Živu Riječ koja je Krist. (s. Julijana Anastazija od Ljubavi Božje, OCDS)