ZAR KRIST DOLAZI IZ GALILEJE? (Iv 7, 40-53)

Današnje evanađelje govori nam o nepodudaranju naših planova s Božjim planom. Židovi odbacuju Isusa jer prorok ne dolazi iz Galileje - po njihovu, iz Galileje ne može doći ništa dobro.

Ovdje se opet događa osuda bez da se poznaje druga Osoba. Kada bi oni znali da je Isus rođen u Betlehemu judejskome, ne bi ovako govorili. Po mjestu rođenja, što je za Židove važnije od mjesta stanovanja, on uopće nije Galilejac, nego Judejac. No, Isusa su upoznali mali i ponizni ljudi koji se nisu držali velikima. Njih pismoznaci čak nazivaju prokletima – kažu: ta svjetina, pa oni uopće nisu od Zakona, oni su prokleti. S pravom ih je Nikodem upitao zašto osuđuju čovjeka prije negoli su ga saslušali jer tako ne propisuje Zakon za koji se oni toliko bore. No u ovom trenutku, njima zapravo nije niti bitan Zakon, nego se žele pošto - poto riješiti Isusa. Vrlo brzo namjestit će proces kako bi ga razapeli - neće im biti bitno što zapovijedi Zakona zabranjuju i laž i klevetu i osudu bez saslušanja.

Ono što je posebice zanimljivo u današnjem evanđelju jest to da ono ne donosi niti jednu Isusovu riječ. Isus je u trenutcima osude šutio. Kako kaže prvo čitanje, on je poput krotkog janjeta što ga vode na klanje. Isusova šutnja može i nas mnogo naučiti. “U trenutku kada se cijeli svijet digne na tebe, u trenutku optužbi, laži, kleveta, teško je šutjeti, teško je ostati u tišini. A On to čini. „Isus je šutio“ (Mk 14,61). Isus šuti u trenutku lažne optužbe, klevete, osude. Teško je ostati u šutnji na krive optužbe. Isus to čini. Njegova logika je uvijek nasuprot ljudske logike. Osuđuju ga na smrt, a On šuti. Kako razumjeti Isusa u šutnji? Razumjet ću ga kada uzmem i prihvatim križ bez mrmljanja, bez pravdanja, bez velike vike… Tada ću razumjeti Ljubav Božju. I tek tada ću i ja tišinom moći pobijediti neprijatelja. Isuse, nauči nas šutjeti, jer danas je i previše ispraznih riječi” - smijemo danas moliti Isusa.

Ova naša karmelska obitelj danas, na duhovnoj obnovi, želi se povući u šutnju spram svega što nije duši na korist. Upravo je to i prigoda na koju nas potiče i današnje evanđelje, da razmišljamo o mjestu šutnje u karmelskoj duhovnosti. Kaže dobro nam poznati švedski karmelićanin Stinissen: “Nije najvažnije što mi kažemo, nego što Bog kaže nama i preko nas. Naše riječi su suvišne i nepotrebne ako ne dolaze iznutra.” Šutnja je, prema njemu, zaštita naše duše, jer je ona bez nutarnje šutnje koja osluškuje Božji glas u velikoj opasnosti. Niti veliki sveci nisu mogli Boga vidjeti, ali ga je svatko od njih mogao čuti, jer je u srcu njegovao tišinu, šutnju. I naš otac Ilija spoznao je Boga u blagom lahoru, ne u grmljavini. Glede svega toga, reći će Stinissen da šutnja u karmelskoj duhovnosti nije jedan od propisa, nego da je ona temeljni stav. On to zaključuje uz pomoć nauka našeg svetog oca Ivana od Križa, koji kaže: “Obuzdajte brižljivo jezik i naučite usmjeravati vašu privrženost prema Bogu, tada će vaš duh biti zagrijan na božanski način.” Prema sv. Ivanu, ne možemo govoriti o sabranosti duše ako ne njegujemo samoću i šutnju. Zato je važno na uzdi zadržati jezik i misli tijekom molitve i biti šutljiv pred velikim Bogom. I Isus je začet u šutnji, u šutnji duha je živio 30 godina u Nazaretu, u šutnji je stajao pred Pilatom i na koncu umro na križu. Zato Stinissen kaže da je šutnja vrata koja nas uvode u nutarnji Božji život. Jer, što si više uronjen u otajstvo šutnje, to više čuješ Božji glas.

“Sestra karmelićanka gladuje za šutnjom kako bi uvijek mogla slušati”. Također i: “Karmelićanka mora biti ispunjena šutnjom” - poručuje nam sveta Elizabeta od Trojstva. Zasigurno se ove misli odnose na klauzurne redovnice, no sve što je na korist i našoj karmelskoj duši moramo pokušati primjenjivati u vlastitom životu, na mjestu i u staležu gdje nas je Bog postavio rasti. Zato je važno znati u svakodevnim aktivnostima postaviti na pravo mjesto i vanjsku šutnju (šutnja govora) i nutarnju šutnju (šutnja duha). Vanjska šutnja (ne komentirati bespotrebne stvari) pomaže da njegujemo nutarnju šutnju (da čujemo Božji glas).

U monaškoj tradiciji, a i u Karmelu također, poznata je takozvana velika šutnja - od svršetka Povečerja, do svršetka Jutanje molitve ne razgovaram ni sa kim, doli s Bogom samim. To također možemo primjeniti i na vlasiti život. Nakon što sam izmolio Povečerje (ili bilo koju pobožnost koja je posljednja u tom danu) više ne gledam u mobitel, ne idem na Internet, ne gledam televiziju, ne slušam radio - nego idem na počinak, ili se bavim duhovnim stvarima, kao što je duhovno štivo. I tako, dok se ujutro ne probodim i izmolim Jutarnju molitvu. Nije to uvijek lako, potrebno je puno mrtvljenja ne uzeti više telefon u ruku. I ja se s tim toliko puta borim. Ali također i sam mogu posvjedočiti da, kad tako činim, i moj san, a i moj dan koji sljedećeg jutra započinjem, izgleda drugačije. A sve to će se onda odražavati i u našemu životu. Ako živiš u šutnji postaješ sličan Kristu koji je također šutio. Više ne želiš biti glavni i nametljiv, više nisi bahat, poštuješ kad drugi govori, znaš slušati i cijeniti kad druga osoba govori, kad ti bivaš po strani i ne možeš doći do riječi....

Da bismo sve to mogli, potrebno je navikavati se živjeti u Božjoj prisutnosti. Često tijekom dana svoje srce usmjeriti k Bogu, uz pomoć kratke strelovite molitve: Isuse smiluj mi se; Isuse učini srce moje po Srcu svome; Isuse uzdam se u Tebe.

Kardinal Sarah, u knjizi “Snaga tišine”, piše: “Tišina vodi u najdublju bliskost s Bogom. (...) Tišina je jedino pomagalo da se uđe u veliko otajstvo Boga. U tišini pronalazimo Boga i dolazimo k Bogu."

Vlč. Daniel Katačić, OCDS

(Duhovna obnova OCDS – Sombor, 16. 3. 2024. (subota, IV. korizmeni tjedan)