ŽIVOT SLUGE BOŽJEGA o. GERARDA TOME STANTIĆA

'U Svetohraništu je Sunce moje duše', rekao je to o. Gerard Tomo Stantić koji je preminuo 24. lipnja 1956. godine. Njegovo tijelo pratilo je desetak tisuća ljudi do grobnice na Velikom katoličkom groblju, a tijelo je kasnije preneseno u crkvu sv. Stjepana kralja u Somboru. 29 godina nakon njegove smrti u Rimu je započeo postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Tomo Stantić je rođen 1876. u mjestu Đurđin pokraj Subotice, a uoči dvadesetog rođendana stupio je u novincijat karmelićana u Grazu u Austriji. Svećeničko ređenje primio je u đurskoj katedrali 1902.

Samostan u kojem je o. Gerard živio u Györu pripadao je Mađarskoj provinciji, a kako je on jedini znao hrvatski jezik, poslan je u Sombor kako bi skrbio o Hrvatima – Bunjevcima. Godine 1904. došao je u Sombor gdje je izgrađena rimokatolička crkva koja je povjerena karmelićanima. Budući da je o. Gerard govorio jezike svih nacija u Somboru - Hrvata Bunjevaca, Mađara i Nijemaca, u tom je gradu djelovao do kraja života.

Za dublji kršćanski život, na blagdan Male Gospe 1913. u Somboru je osnovao Svjetovni karmelski red. Planirao je i dovesti karmelićane u Hrvatsku, a ostvarenje njegova plana pomogao je bl. Alojzije Stepinac. Drugi svjetski rat omeo je te planove koji su se ostvarili tek nakon njegove smrti. Karmelićani dolaze u Zagreb 1959. godine, u svetištu u Remetama 1960. osnovali su samostan, a kasnije odlaze i u Split te u Krk. O. Gerarda Tomu Stantića zbog toga smatraju 'ocem hrvatskog Karmela', jer je u somborskom samostanu započelo formiranje Hrvatske karmelske provincije.

Osobno je o. Gerard dnevno provodio više sati u klanjanju euharistijskom Isusu, a vrlo često moglo ga se vidjeti u crkvi gdje je u molitvi čekao 'mile duše' da dođu na ispovijed. Živio je u velikoj askezi, u pokori i samozataji, često do krajnjih granica, prikazujući svoj život Bogu. "Volio bih imati sto života da svaki trenutak do svršetka svijeta, u najvećim mukama, po jedan za tebe izgubim. Još ni onda ne bih mogao kazati da te dostojno volim. Zato barem obećajem da ću ti dati što mogu…", zapisao je o. Gerard. Svoju duhovnost izgrađivao je na temeljima karmelskih svetaca, crkvenih naučitelja sv. Ivana od Križa, sv. Terezije Avilske i sv. Terezije od Djeteta Isusa.

Za molitvu je rekao da ona nije samo otvaranje usta, nego je nastojanje oko pronalaženja puta kako susresti Boga, po Isusu Kristu, kako s njim razgovarati i duhovno rasti i sazrijevati. Za pomoć vjernicima napisao je nekoliko molitvenika: "Radost duše", "Cviće Karmela", "Naš mali Kralj Praški Isus" i knjižicu za članove Karmelskoga svjetovnog reda. (mb)