Božič samo kaj nije
„O kakva to svjetlost... dok kod Betlema sve je spavalo... glas čuda z veseljem po zraku zvoni... oj pastiri, čujte novi glas... jer već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas kad će izić sunce drago, svanut svemu svijetu spas.“
Još par dan buju išle Krležine babe sa zornice, dok veter ščiplje nos i lice. Stric vujc, stric vujc, više se biela je ne čuje, jer i zima biela je pobegla z grada kak kusa s podvitim repom, vušla je tam pod goru i skrila se v goru i tam cvili i jafče po hrastinju, bukovju, grabrinju, a gore, tam više, po borinju i smrekovju kak da joj je glas još tejnši i oštreši prije nek se bu vsa rastepla vu bielu prašinu od zviezd.
A grad, koji se prije sto let stepal, od mrzloga severa, kaj je na njegve kroveke hital pune šake snega, sad se je privčil na svoj zamusani i betežni zrak. Od Save se rievlje megla, istine ne više onak biela i meka kak da su se betlehemske ovčice raspasle; megla mrzla, črna i huda. Tak to naš grad nazire svetlost, nazire čudo, osluškuje glas i očekuje Spas. Nekaj po zraku zvoni. To se skriti ne da. Kaj je tomu semu vzrok? To ne zname mi! Pjevalo se negda vulicama našega grada. „Mrtvo je se kaj smo imeli radi. Mrtvi su i oni kaj su to imeli radi. Tam na grobju spe“, veliju Domjanić i Galović.
Ali tu smo mi. Tko zna koliki će za stotinu godina s velikom nostalgijom gledati na ove naše dane i govoriti: To su bili ljudi, to su bili običaji! Tako to biva. Od okretanja natrag nema zdravoga koraka naprijed. Istina jer sve se izmijenilo, promijenilo. Samo jedan je isti, jučer, danas i uvijeke. Isus Krist sa svojom porukom o kraljevstvu nebeskom. Ako su stari ikoga tako živo naslućivali u zraku, u glasu, u srcu, a nisu znali kaj je semu tomu vzrok, ako današnji čovjek isto to naslućuje, možemo samo reći da je svemu tomu vzrok jedino Isus Krist, jedinorođeni Božji Sin, koji se utjelovio po Duhu Svetomu i rođen od Djevice Marije. Dvije tisuće godina je tome. Sve vanjsko se mijenja, prolazi i nestaje. Ostaje samo ono što je u njemu utemeljeno i na njemu izgrađeno.
Dobri i dragi ljudi, par nas dana dijeli od Božića. I ja žalim za bijelim gradom Zagrebom, za vetrom z Medvednice, za stric vujc snegom, za severom kaj ščiplje nos i lice, ali još više žalim nad našim hrvatskim srcem u kojem se nastanil zamusani i betežni zrak, mrzla, črna i huda megla. Kroz te naslage teško prodire svjetlo, teško se čuje glas, teško se prepoznaje čovjek, a kamoli Bog. Teško ćemo promijeniti atmosferske prilike, ali srce možemo izmijeniti, obnoviti i u Božji stan pretvoriti.
Dobri i dragi ljudi, ne dopustimo zlu da pobijedi. Ne ostanimo slijepi kod tolikoga svjetla, gluhi dok jasni glas odjekuje, bezosjećajni i srca tvrda kod tolike ljubavi Božje prevelike.
Po svim se crkvama ispovijeda. Hajde, dajte, dušu lijepo očistimo, grijehe svoje oplačimo, da nam dušu obuzme lepi zrak vedreni, da se u njoj nastani Isus Krist, svega svijeta razveselitelj, on naš Spasitelj i Otkupitelj, jer već ga nosi mila Mati, ona će ga nama dati.
„Pahulice padaju, ni ih niti čut,
da bu našem Božiču tih i mehek put.
Če bi rekel Božiču, kaj želim si ja,
rekel bi, naj vsakomu puno srca da.
Da bu narod narodu kak i bratu brat,
da zadovolen bu jenput i Hrvat.“