„SVETI ILIJA, NADAHNITELJ (PRVIH) KARMELIĆANA“, o. Dario Tokić, OCD

Sv. Ilija bio je nadahnitelj prvih karmelićane koji su u 12. st. obitavali goru Karmel. Živio je u 9. st. prije Krista. Najviše informacija o proroku Iliji nalazimo u Svetom pismu Staroga zavjeta, osobito u Prvoj knjizi o Kraljevima, od 17. do 22. poglavlja. Razmatrajući ove tekstove, možemo naći odgovor na pitanja: Što su prvi karmelićani vidjeli u sv. Iliji? Zašto im se toliko svidio, da im postaje uzor za nasljedovanje?

U 17. poglavlju Prve knjige o Kraljevima govor o sv. Iliji započinje bez ikakvog uvoda i bez objašnjenja: „Ilija Tišbijac, iz Tišbe Gileadske, reče Ahabu: Živoga mi Gospodina, Boga Izraelova, komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed“ (1 Kr, 17, 1).

Ime Ilija - Elijahu (Eliyahu) znači: moj je Bog Jahve. Ilijino ime naglašava jedinstvenost s pravim Bogom. Njegovo ime je i poruka, i njegov program - ne držati svijest opredjeljenja za Gospodina samo za sebe, nego i za cijeli narod. Uzrok tvrdnje da neće biti ni rose ni kiše je u Bogu. Ilija je samo glasnik te vijesti. On je sluga Gospodinov. Biti nečiji sluga ne znači nužno biti u lošoj poziciji. Pozicija sluge ovisi o tome tko je njegov gospodar. Ilija služi jedinome pravom Bogu i time dobiva autoritet i snagu. On izvršava volju Božju. Ilija nas privlači, poučavajući nas kako iz našeg odnosa sa Gospodinom i iz naše raspoloživosti da Mu se stavimo u službu, da osluškujemo poticanje Njegovog Svetog Duha i da ih izvršavamo u svome životu, izvire naš autoritet i dostojanstvo. Ilijin autoritet je u Onome tko ga je poslao. Njegov autoritet čini riječ koja će se ostvariti ili se neće ostvariti. Hoće li djela pratiti njegove riječi? Iliji je jedino važno da izvrši ono što treba napraviti, tj. da izvrši Božju volju. To je ono što molimo u Očenašu: „Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“. Ako nam je Ilija uzor u našem karmelskom identitetu, trebali bismo se pitati: Da li mi svoj autoritet temeljimo na povezanosti sa Gospodinom, ili želimo biti netko i nešto na temelju nečega ili nekoga drugoga? Da li naša djela prate naše riječi?

Prvi zadatak: Slušanje - attention amorosa (ljubavna pozornost)

Prvi Ilijin zadatak je slušati što mu Bog govori. Slušanje je jako važno. Biblijski tekst ne navodi način na koji je Gospodin progovorio Iliji. Onaj tko sluša i tko želi čuti, taj će i čuti. Bog nam govori u Svetom pismu, u šutnji, u osobnoj molitvi razmatranja, u pozornosti. Sv. Ivan od Križa ovaj stav naziva: attention amorosa (ljubavna pozornost). Bog je u nama, samo Mu treba dati priliku da se čuje Njegov glas. Zato je potrebna ljubavna pozornost. Ljubav ti daje da hoćeš napraviti i onda kada je to teško i neugodno.

Postupnost objave – zahtjev trajne budnosti, u molitvi

Ilija nije odmah dobio sva uputstva. Dobivao ih je postupno. Što to znači? Gospodin Bog ne objavljuje nam odjednom sve što trebamo napraviti, jer tada bismo Ga mogli i zaboraviti. Želimo li biti Njegovi službenici, izvršiti ono što od nas traži, moramo biti u trajnom kontaktu s Njime. Za nas karmelićane to znači neprestano razmatrati Zakon

Gospodinji, jer nam po razmatranju dolazi svijest i objava što nam je činiti. U molitvi razmatranja učimo se slušati Boga, smiriti se, služiti se Božjom riječju. Molitva je razgovor s Bogom, a ne monolog. Ona nije mjesto gdje samo mi govorimo Bogu, nego je mjesto gdje daleko više trebamo osluškivati što Bog govori nama. Odgovor nam može doći u doživljaju mira, smirenja, u poticaju, u nadahnuću, u ideji. Bog može progovoriti i svojom šutnjom, koja znači da se trebamo vježbati u strpljivosti i poniznosti.

Prihvaćanje promjene, s vjerom i povjerenjem

„Upućena mu je riječ Gospodnja ovako: Idi odavde i kreni na istok i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu“ (1 Kr, 2-3). Gospodin Iliji želi reći: Vrati se svome Izvoru, svome korijenu. Kreni. Ostaneš li u poziciji u kojoj se nalaziš, sasušit ćeš se i umrijeti. Bog nas zove da izađemo iz sebe, iz okvira koje smo sami sebi postavili, iz svojih očekivanja, iz svojih sigurnosti. Zove nas na izlazak ususret budućnosti, koju nam daje u susretu s drugim ljudima. Zove nas da postanemo slobodni. Dokle god se ne usudimo izaći, ne dozvoljavamo da nas iskustvo neizvjestnosti na koju nas Bog zove promijeni i ostajemo robovi. Bog često zahtijeva promjenu u našem životu, a promjenu je teško prihvatiti, posebno onu koja nije rezultat naše odluke. No, ne zaboravljajmo tko smo i što želimo biti!? Želimo biti sluge jedinom pravom Bogu. Zato se isplati riskirati i krenuti u promjenu, iako ne znamo što nas čeka kad napravimo sljedeći korak. Za pristanak na promjenu, potrebno je povjerenje. Marija je ostavila jedan način života i sva očekivanja, i krenula u neizvjesnost, s vjerom i povjerenjem u Boga kao jedinim osloncem.

I, govori mu Gospodin: sakrij se na potoku Keritu. Božja zapovijed je: sakrij se – odmori se. Ali, ne skrivaj se u pustinji, nego, sakrij se na potoku, odakle dolazi život. Kad se sakriješ u Onome koji jest, u svome Izvoru, otkrivaš svoje dostojanstvo. Bog je Onaj koji jest i stvorio nas je na svoju sliku. Naša vrijednost ne ovisi o tome što radimo, što ćemo napraviti, naša vrijednost jest u nama samima. Naša vrijednost jest u tome što postojimo, što jesmo. Bog je svakoga od nas odabrao, da uljepšamo ovaj svijet. Naše dostojanstvo, smisao i ljepota jest u Božjem naumu. Ne trebamo se pred drugima dokazivati.

Skrovitost na potoku Ljubavi

Bog poziva Iliju da se sakrije na potoku Keritu. U karmelskoj tradiciji, Kerit (hebr.) prevodio se kao (lat.) Caritas – Ljubav (nesebična ljubav, kreposna ljubav - grč. agape). Bog šalje Iliju da se okrijepi na potoku Ljubavi. Na potoku Ljubavi shvatit će kako je njegov život dar. U bezuvjetnom prihvaćanju, shvatit će vrijednost svoga postojanja. Sakriti se na potoku Keritu znači učvrstiti se u Ljubavi. Pred sušom koja će doći, Ilija je trebao steći iskustvo skrovitosti, osvježenja, osposobljavanja. Bog će providjeti sve što treba za održavanje misije u koju ga šalje, iako mu od početka nije sve poznato. To je postupnost objave koja nastaje u dijalogu s Bogom. Zbog te postupnosti, važno je biti stalno „na liniji“, važno je biti budan u molitvi, raspoloživ za Božje poticaje, za Njegove odgovore, za Njegova daljnja usmjerenja, za sljedeće

upute. U Ilijinom skrivanju na potoku Keritu prepoznajemo želju svakog karmelićanina za povlačenjem u osamu, ali ne u samoću samodostatnosti, nego u samoću u kojoj njeguje ljubav. U takvoj samoći, u razmatranju, čovjek shvaća svoju ljepotu u Božjim očima.

Ljubav svemu daje veličinu

Ljubav je potok koji osvježava sasušenu zemlju naših egzistencija i daje joj da procvjeta. Gdje se mi sakrivamo kao karmelićani, po Ilijinom uzoru? U molitvi razmatranja, osluškivanja, u njegovanju prijateljstva s Onim za koga znamo da nas voli, u osami. Kad si s nekim tko te voli, kad si u prisustvu ljubavi, okrijepljen si. Nakon toga imaš snage za što kod treba. Naša karmelska šutnja i molitva u šutnji nije molitva u praznini. Ona je molitva u Prisutnosti. Mi ostavljamo prostor za Prisutnost za koju znamo da nas voli. I ne želimo taj prostor nečim drugim popuniti, niti zamijeniti.

Poziv na posluh

„Ode on i učini po riječi Gospodnjoj“ (1 Kr, 5). Jedno je čuti, a drugo je čuti i poslušati. Božja riječ je uvijek djelotvorna. Kad Bog nešto kaže, onda tako i bude. Pa, ako smo i mi u to uključeni, trebamo dozvoliti da bude po Božjoj riječi. To je poziv na posluh.

„ ... i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a uvečer mesa. Iz potoka je pio“ (1 Kr, 5-6). Onaj, tko izvršava Božju volju u svom životu, za njega će se Bog pobrinuti. Ne treba se bojati, Bog će providjeti.

Pouka iz poniznosti

„Ali poslije nekog vremena, presuši potok“ (1 Kr, 7). Bog ne želi da zauvijek živimo kao samci. On želi da se povučemo u osamu, da se osnažimo, da dođemo k sebi, ali poslije toga nas uvijek šalje među ljude. I veliki Ilija će morati otići i potražiti pomoć. Nitko od nas nije toliko velik da ne bi trebao pomoć od druge osobe. Bog ne želi da si umišljaš da ne trebaš pomoć od drugih ljudi. Ovo je pouka iz poniznosti. U životu bilo koga od nas nema teže lekcije za usvojiti. Većina od nas bi puno radije drugome pomagala, nego da od drugoga traži pomoć, ne samo u pitanju materijalnog, nego i u pitanju mišljenja, stavova... Bog nas je takve stvorio. Mi bismo voljeli biti autonomni, samostalni. Zar to nije odlika odrasle osobe? Odlika djeteta je da traži pomoć od drugih. Međutim, Bog nas želi podsjetiti da smo svi mi Njegova djeca i da smo međusobno braća i sestre, i da trebamo pomagati jedni drugima.

„Tada Iliji dođe riječ Gospodnja: Ustani, idi u Safratu Sidonsku i ondje ostani. Evo, ondje sam zapovjedio jednoj udovici da te hrani“ (I Kr, 8-9). Ovaj „ustani“ podsjeća nas na izričaje koji govore o Isusovu uskrsnuću, o novom načinu života. Ilija je jedno vrijeme trebao biti pustinjak, a sada ga Gospodin šalje u grad, u zemlju pogansku, izvan kraljevstva u kojem je do tada boravio i kojemu je navijestio da neće biti kiše. A, u ono vrijeme, stranac nije imao nikakva prava u odnosu na domaće stanovništvo. Po svojoj riječi, po načinu na koji upravlja tvojim životom, Bog te dovodi do krajnjih granica tvojih snaga, dovodi te do same ivice tvojih mogućnosti.

Stav poučljivosti i spremnost na Božja iznenađenja

Gospodin govori Iliji: Idi na put, u neizvjesnost. Ne brini. Ja sam providio za tebe. Ti samo slušaj. Ilija je poslušao i krenuo, s vjerom i povjerenjem. „Ustade on i krenu u Safratu. Kada je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva“ (1 Kr, 10). U tadašnjem društvu, udovice su bile najniži sloj. Žena je uživala zaštitu obitelji kojoj je pripadala. A, udovica, kad je izgubila muža, nije više imala ni očinske ni muževljeve obitelji da je štiti. Ostala bi sama. Nije imala fizičke, ni pravne, ni nikakve zaštite. Tada nije bio običaj da žene rade i zarađuju sredstva za život, te je bilo pitanje hoće li preživjeti ona i njena djeca. Ilija je na gradskim vratima naišao na sirotinju poput njega. „On joj se obrati i reče: Donesi mi malo vode u vrču, da pijem! Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj: Donesi mi i malo kruha u ruci! (1 Kr, 10-11). Dragi Bog nam se ne obraća i ne komunicira s nama uvijek na način na koji bismo mi htjeli, ili očekivali. Božji govor nije uvijek med i mlijeko za naše uši. Ni Isusu nije bilo lako prihvatiti Njegovu svetu volju. Svatko od nas imao je priliku iskusiti neugodu u susretu sa stvarnošću ali, razmislivši, i vidjeti da je upravo tako trebalo biti. I negativni događaji u našem životu mogu za nas imati pozitivnu vrijednost. U životu svakoga od nas ima osoba koje na nas utječu dobrim primjerom, no, često puta daleko više naučimo od onih, koji su nam negativan primjer. Od njih učimo kakvi ne želimo biti.

Iskustvo Božje utjehe

„Ona odgovori: Živoga mi Gospodina, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I eto kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu, da pojedemo i da umremo“ (1 Kr, 10-12). A onda je Ilija, koji je imao iskustvo Božje utjehe, nju utješio. „Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla“ (1 Kr, 13). Riječ onoga koji ima iskustvo da se Bog uistinu brine za njega, ima težinu. U riječima možete osjetiti kad netko govori iz svog iskustva i kad to iskustvo vrijedi. Isus nije govorio kao pismoznanci i drugi. On je govorio kao onaj tko ima vlast. Govorio je iz svoje biti, iz svog iskustva. To je čovjek koji zna što govori. Poziv na ne-bojanje tipičan je za objavljivanje Božje u Starom zavjetu. Značenje tog poziva jest: Ovo nije samo ljudski intervetnt. Ovdje je i Bog na djelu. „Samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina“ (1 Kr, 13). Potom dolazi obećanje. „Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati, ni vrč se s uljem neće isprazniti, sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju“ (1 Kr, 14). Gospodin je Bog Izraelov, a Ilija govori osobi koja ne pripada izraelskom narodu. To je poziv na vjeru u njegovoga Boga. Ilija nju evangelizira, ali na temelju vlastitog iskustva. „Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije“ (1 Kr, 15-16). Ne znači da se to zbilo na magičan način. To možda znači, da je Ilija – nakon što ga je udovica primila pod svoj krov, nakon što je iskazala vjeru i povjerenje i napravila kolačić prvo njemu – radio i doprinosio u kuću. Možda je sad on bio gavran koji je trebao hraniti nju i njeno dijete. Dakle, vidljivo je da je doista riječ o Božjoj stvarnosti, jer Božja riječ se ostvaruje. Ali, ostvaruje se onda, kad Ga mi poslušamo.

Kušnja vjere

Zatim dolazi jedna kušnja na putu vjere ove žene. „Poslije ovih događaja razbolio se sin domaćičin, i bolest se njegova jako pogoršala, tako te u njemu nije ostalo daha. Tada ona reče Iliji: Što ja imam s tobom, čovječe Božji? Zar si došao k meni da mi usmrtiš sina? On joj reče: Daj mi svoga sina. Tada ga uze iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao i položi ga na svoju postelju. Tada zavapi Gospodinu i reče: Gospodine, Bože moj, zar zaista želiš udovicu koja me ugostila uvaliti u tugu umorivši joj sina? Zatim se tri puta pružio nad dječakom zazivajući Gospodina: Gospodine, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova! Gospodin je uslišio molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje. Ilija ga uze, siđe iz gornje sobe u kuću i dade ga njegovoj materi. I reče Ilija: Evo, tvoj sin živi! Žena mu reče: Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Božja u tvojim ustima istinita“ (1 Kr, 17-24). Žena priznaje da je Ilija čovjek Božji (ono što je rekao, ostvarilo se). On nije zaslužio njeno poštovanje laskavim riječima, nego djelima. Žena mu je dala povjerenje, a on je to povjerenje opravdao.

Sažetak nagovora o. Darija Tokića, OCD, održanih 27. 6. 2015. i 3. 9. 2016.

(Priredila: Snježana Foršek, OCDS)