ŠTO SU EVANĐELJA I KAKO SU NASTALA?, o. Dario Tokić, OCD
Riječ evanđelje (grč. εὐαγγέλιον) znači: dobra (radosna) vijest. Ova riječ upotrebljavala se i za nagradu koja se davala donosiocu dobre vijesti i za zahvalnice koje su se davale bogovima, kada bi se čula dobra vijest; označava samu dobru poruku, a može označavati i sadržaj dobre poruke.
Isus je propovijedao Evanđelje Božje (usp. Mk 1, 14). Za Isusa je Radosna vijest bila vijest o kraljevstvu Božjem, a za kršćane - kraljevstvo Božje u Isusu - navještaj spasenja. Evanđelje - osim navještaja kao komunikacije - postaje i sredstvo kojim se komuniciralo → prvi materijalni spisi.
Crkva priznaje četiri spisa kao autentična Evanđelja. Druga evanđelja su kasnijeg porijekla i Crkva ih nikada nije smatrala obvezujućima (Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Judi…). U četiri kanonska Evanđelja vidimo kakav je Isus i što Bog od nas hoće. Ona sadrže sve što nam je potrebno da bismo znali izvršiti Božju volju u svom životu.
Evanđelja su jedan poseban književni rod: nisu samo životopisi, nego su prvenstveno svjedočanstva vjere prvih učenika.
Evanđelje i Evanđelja
Zbog čega su bila potrebna četiri teksta o istim događajima? Svjedočanstvo je vjerodostojnije ako postoje različiti svjedoci, koji se slažu u bitnome. Ova četiri Evanđelja su svjedoci vjere u Isusa, na četiri različita geografska područja i četiri različita kulturalna kruga: Palestina, Mala Azija, Grčka i Italija.
Nastala su u vrlo kratkom vremenu: od šezdesetih do osamdesetih godina, i nepobitno se slažu u svemu bitnom. Stoga, možemo govoriti da su to četiri lica istog Evanđelja.
Simboli četiriju evanđelista
Simboli evanđelista dolaze iz Knjige Otkrivenja, koja preuzima uvodno proroštvo iz Knjige proroka Ezekiela, gdje se, u viđenju, spominje nebesko prijestolje i četiri bića – četiri autentična glasnika koji imaju mogućnost komunicirati s okolinom. Ova četiri glasnika (anđela) imaju četiri lica: jedan ima lice orla, drugi čovječje, treći ima lice junca, a četvrti lice lava.
Evanđelistima su dodijeljeni simboli prema počecima Evanđelja. Evanđelje po Mateju započima rodoslovljem – nizom od četrdesetak imena ljudi. Zbog toga je sv. Mateju dodijeljeno ljudsko lice. Matej je bio carinik, radio je s novcima i brojevima, te je stoga zaštitnik bankara i računovođa. Sv. Marko ima za simbol krilatog lava, jer Markovo evanđelje započinje glasom koji viče (riče) u pustinji: „Pripravite put Gospodinu“. Lavovi su u Palestini prebivali u pustinjama. Ivan Krstitelj bio je oštar kao lav i bio je nazirej (nije šišao kosu) – simbol lavlje glave prispodobio se sa njegovom porukom i njegovom pojavom. Zaštitnik je zidara, građevinskih radnika, odvjetnika. Sv. Luki dodijeljen je simbol krilatog junca, jer njegovo Evanđelje započima Zaharijinim viđenjem u hramu (da će mu molitve biti uslišane – dobiti će sina), a glavna žrtvena životinja u židovskom hramu bila je junac. Zaštitnik je liječnika, pisaca, turista, minijaturista. Ivanovo evanđelje započnje: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ne započinje Isusovim zemaljskim začećem i rođenjem u štalici, već daleko prije, dok je još bio kod Boga, dok je još bio Riječ, druga božanska Osoba. U malom Djetetu iz Betlehema vidi daleko više i daleko dalje, vidi Njegovu pravu bit, a orlovi imaju jako dobar vid. Zbog dubine pogleda, zbog toga što vidi dalje, evanđelistu Ivanu dodijeljen je orao. Sv. Ivan zaštitnik je pisaca, knjižničara, izdavača knjiga, novinara.
Kako su nastala Evanđelja?
Nerijetko mislimo da su nastala kao što ih umjetnici prikazuju. Evanđelja nisu čista ljudska mudrost, nego nadahnuti tekst. Isus nije računao sa svojom retorikom, sa svojim umijećem pisanja, računao je s ljudima, s nama. Nije ostavio sabrana djela Isusa Krista, ostavio je Zajednicu učenika – Crkvu. Kakvo li je povjerenje imao u nas!?!
Evanđelja nije napisao Isus. Jesu li ga napisali očevici? A, tko je bio očevidac u Getsemaniju? Evanđelist Matej tri puta ponavlja riječi koje je Isus izgovorio u Getsemaniju, u molitvi, u navještaju svoje Muke. Evanđelist donosi točne riječi: Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš. Otkuda mu te riječi? Kako se evanđelist usudio ove riječi navesti kao točne riječi koje je Isus izgovorio, kad ih nitko nije mogao čuti, jer nitko nije bio toliko blizu Isusu da bi točno čuo što je molio? Očito je da ovdje nemamo očevica. Evanđelje nije životopis, tj. nije samo: što je moguće točnije navođenje događaja. Ovdje je riječ o kasnijoj interpretaciji Isusove molitve, vođenoj Duhom Svetim. Radnja se događa na Maslinskoj gori. Na vrhu gore nalazi se špilja u kojoj je Isus podučavao svoje učenike molitvi Očenaš. Ljudi su vjerovali da je Isus bio dosljedan, da je sam molio isto onako kako je podučavao svoje učenike, napose u krucijalnim trenucima. Njegova molitva u Getsemaniju je prvi, glavni dio Očenaša: molitva za kraljevstvo Božje. Ovime nam evanđelist daje pouku: upravo u najtežim trenucima, sjeti se kako trebaš moliti. Poručuje nam: Isus ti na ovaj način želi dati primjer, da se sjetiš da si kršćanin, osobito onda, kad ti je teško. Evanđelist ističe Isusovu dosljednost.
Evanđelja nisu fikcija, nego izvješća o događajima koji su se zbili među nama: „Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen“ (Lk 1, 1-5). Evanđelist navodi da su o ovim događajima već mnogi pisali. Sluge riječi nisu očevici ali su oni čuli od očevidaca i drugima navješćivali (apostol Pavao nije poznavao povijesnog Isusa, a na njegovu riječ su mnogi povjerovali).
Svaki od četiriju evanđelista piše po određenom redu, koji nije kronološki, nego logički red. Primjerice, Matej obrađuje cijelo Evanđelje u obliku 5 velikih govornih cjelina, želeći prikazati Isusa kao novog Mojsija.
U nastanku evanđelja važno je razlikovati tri faze:
- Isusov javni život (događaji za koje su tada još postojali očevici)
- Vrijeme propovijedanja (ne mijenjaju se činjenice, nego stil prikazivanja)
- Vrijeme pisanja kanonskih Evanđelja
- Matejevo evanđelje - prednji dio Sirije; semitski mentalitet; dominantni arapski jezik.
- Ivanovo evanđelje - prednja Mala Azija; helenistička kultura (kultura koju su preuzeli drugi narodi od Grka, po grčkom uzoru).
- Lukino evanđelje - područje Ahaje (autohtoni Grci).
- Markovo evanđelje – Italija; zapadnjačko razmišljanje; dominantan latinski jezik.
Evanđelja imaju svoju povijesnu „težinu“. Ona nisu u svemu točan opis kako su se događaji odvijali, ali opisuju kako su kršćani doživljavali Isusa, kakvu su vjeru imali u Isusa. Zato se uvijek vraćamo na izvore – Bibliji – na spise koji su mjerodavni. Crkva nam jamči da ćemo u njima naći ispravnu vjeru u Isusa. Od drugotne važnosti su nesuglasice oko nekih pojedinosti u kronologiji i točnog vremenskog trajanja pojedinih događaja iz Isusovog života.
Evanđelja prikazuju što je Isus značio za te ljude, i što bi i nama trebao značiti. Donose nam pouku i poruku za nasljedovanje. U Svetom pismu nije sadržana znanstvena istina, nego istina radi našeg spasenja (usp. „Dei verbum“, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi).
Istina koju sadrže Evanđelja jest mudrosna istina, utemeljena u povijesti.
Sažetak izlaganja o. Darija Tokića, OCD, održanog 28. lipnja 2014.
(Priredila: Snježana Foršek, OCDS)