Isusovi učenici u Evanđelju po Marku, o. Dario Tokić, OCD

Markovo evanđelje je najstarije, a ujedno i najkraće. U njemu je, na osebujan način, prikazana uloga Isusovih učenika i sa najviše detalja opisan učenički poziv.

Prvi čin Isusovog javnog djelovanja koji opisuje evanđelist Marko bio je poziv. Isus traži suradnike koji će Mu pomoći u ostvarenju Njegovog poslanja i koji će ga kasnije nastaviti. „Prolazeći pokraj Galilejskog mora, opazi Šimuna i Andriju, Šimunova brata, kako bacaju mrežu u more – bijahu oni ribari. Isus im reče: 'Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!' Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim“ (Mk 1, 16-18). Ti učenici bivaju s Isusom sve do krucijalnog trenutka u Njegovom životu, do Njegove Muke: „Tada ga svi ostave i pobjegnu“ (Mk 14, 50).

Učenici su odustali od Isusa, no, je li Isus odustao od njih? Po Uskrsnuću, na koncu Evanđelja, tajanstveni mladić koji se nalazi na Isusovom grobu kad žene dolaze, govori im: „Ne bojte se! Vi tražite razapetog Isusa Nazarećanina. Uskrsnuo je! Nije ovdje. Evo mjesta gdje ga položiše. Idite i recite njegovim učenicima, posebno Petru: Pred vama ide u Galileju; ondje ćete ga vidjeti, kako vam je rekao“ (Mk 16, 6-7). Tajanstveni mladić (anđeo) kojega su žene susrele na grobu pokazuje jasnu Isusovu nakanu da nastavi sa svojim učenicima, u novoj egzistenciji. Isus započinje s njima  ispočetka, ali sada i sa drugim pretpostavkama. Sada je Uskrsli Gospodin s njima. On više nije samo  čovjek kojega su mogli razapeti i ubiti. Sada je i Pobjednik nad smrću.

Isusovi učenici su na osobit način i na puno mjesta prisutni u Njegovom javnom djelovanju, ne samo kao pozitivci, što odgovara i našoj stvarnosti. Važno je posvijestiti si pozitivne strane učeništva, ali i slabosti koje su breme s kojim se mora suočiti svatko tko želi biti Isusov učenik. Najveći problem u učeništvu je Isusov Križ, Njegova Muka i smrt.

LIJEPA STRANA UČENIŠTVA, DOSTOJANSTVO I VELIČINA POZIVA

Poziv – odaziv

Poziv nije slučajnost. Ponekad se osjećamo nedostojni i mislimo da u nama nema „materijala“ za svetost. Svet znači biti Božji, biti Isusov. Budi s Njim. Dozvoli da te Njegova prisutnost mijenja, malo pomalo, korak po korak. Odaziv nije sam po sebi razumljiv. On je Božja milost, ali i velika zasluga čovjeka koji hoće i koji se trudi.

Isus poziva prva 4 učenika i oni, odazvavši se spremno i velikodušno, postaju Njegovi povlašteni slušači

Ljudi koji Ga prvi puta slušaju, ne razumiju što im Isus želi reći, a Isus nam daje slobodu da ostanemo uz Njega, slušajući Ga kako bismo razumjeli. Isus ispunja živote ljudi kojima On nije tek jedna od usputnih zanimacija, onih koji se druže s Njim i dopuštaju Mu da ispuni njihove živote. Biti Isusov učenik znači biti povlašten Isusov slušač i to je velika privilegija.

Uspon na goru

U Svetom pismu gora je uvijek povlašteno mjesto za susret s Bogom. Gora nas izdiže iznad naše svagdašnjice; uspinjanjem na goru dobivamo novu perspektivu s koje gledamo na događaje i probleme, i imamo bolji pregled na situaciju. Gora je i simbol našeg nastojanja da se približimo Bogu koji prebiva na Nebu - iako uspon zahtijeva napor - i mjesto na koje je Isus uzišao i proveo cijelu noć u molitvi, prije nego što će izabrati Dvanaestoricu. Ako ih je pozvao, znači da su se i oni trebali početi penjati. Morali su ostaviti svoju nizinu i prihvatiti Njegove standarde,  te početi razmišljati i biti i djelovati poput Njega. One koje je pozvao, htio je u svojoj blizini. ... i dođoše k Njemu. Odaziv je odgovor na veliku Božju čežnju. Ljubav budi ljubav.

... i on ustanovi Dvanaestoricu da budu s njime. Isus ustanovljuje Dvanaestoricu, kao Instituciju. Ustanovio je Crkvu kao Instituciju, da nas podrži u našem velikodušnom odgovoru. Institucionalni okviri nam mogu itekako pomoći da ustrajemo u onome što je dobro. Najveća napast je odustati od dobra.

Prvi zadatak Isusovih učenika

Prvi zadatak Isusovih učenika je da budu s Njim. Vjerodostojnost našeg kršćanskog identiteta i naših poslanja utemeljena je u molitvi, u druženju s Isusom. Da bi imao snage biti Božji suradnik u izgradnji Njegova kraljevstva, trebaš biti s Njim, kako bi On po tebi djelovao.

Zadnji u nizu, kojeg je pozvao, bio je Juda Iškariotski koji ga izda. Unatoč tome što poznaje naše slabosti, Isus ima više vjere u nas, nego mi sami u sebe. Zato je i u Judi vidio nešto, što on sam o sebi nije znao. Juda je imao savjest, kad je sebi išao oduzeti život zbog izdaje. Isus je to vidio, i dao mu je priliku. Bog se, unatoč svim našim slabostima, u našem životu može proslaviti, ako Mu dozvolimo. Judina pogreška bila je samo u tome što se nije obratio Isusu, što je ostao sam u svojoj nevolji i u svojoj slabosti. Petar je zatajio Isusa, ali je tražio ponovni susret s Njim, tražio je da Ga još jednom vidi i u Isusovom pogledu doživio je da ga Isus ne osuđuje. Ne bojmo se! Isus nas voli i htio bi nam pomoći da dođemo do iskustva Njegove neizmjerne, bezgranične Ljubavi.

Izdvojeno od pozitivnog u učeništvu

1. Isus je vjerovao učenicima, jer su bili s Njim.
2. Isus ide na put u Jeruzalem, gdje zna da će podnijeti Muku i smrt. Tri puta unaprijed upozorava svoje učenike, govoreći im što će Mu se dogoditi (Mk 8, 31; 9, 31; 10, 32-34). Upozorava ih,  jer Mu je stalo do njih i brine da se ne sablazne. Kad nekoga voliš, upozoravaš ga na opasnost koja mu prijeti.
3. Kada biste znali da vam preostaje još sat vremena života, koga biste htjeli imati uza se? Sigurno one koji su vam najdraži. Isus je na svojoj Posljednjoj večeri bio u društvu sa svojim učenicima. Mi smo Isusovi učenici. Dragi Isus želi biti s nama. Dajmo mu priliku.

NERAZUMIJEVANJA I SLABOSTI ISUSOVIH UČENIKA

Tema učeništva nalazi se na početku, kroz cijelo Evanđelje i na koncu Markovog evanđelja, i daje nam ključ za razumijevanje svega što piše u Evanđelju. Nakon što smo osvijetlili lijepu stranu učeništva, dostojanstvo i veličinu poziva, suočiti nam se s nerazumijevanjima i slabostima s kojima se trebamo boriti. Nemojmo se obeshrabriti! Spoznaja da su iste borbe imali i prvi Isusovi učenici, može nam biti poticaj.

Tri scene nerazumijevanja (prvih) Isusovih učenika na lađi (u Crkvi)

Sve tri scene nerazumijevanja koje opisuje evanđelist Marko odvijaju se na lađi, koja je simbol Crkve. Crkva je lađa spasenja koja putnike vozi prema Vječnosti, prema Bogu.

Prva scena – Stišavanje oluje na moru (Mk 4, 35-41)

„Uvečer istoga dana reče im: 'Prijeđimo na drugu obalu!' [...] Uto nastade silna oluja, a valovi su tako navalili na lađicu da su je već napunjali. On bijaše na krmi i spavaše na jastuku. Tada ga probude i reknu mu: 'Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?' On se tada probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: 'Utišaj se! Umukni!' Vjetar prestade i nasta velika tišina. A njima reče: 'Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?' Njih spopade velik strah, te su jedan drugomu govorili: 'Tko je, dakle, ovaj, da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ Pokazalo se da biti Isusov učenik ne znači imati savršenu vjeru, ne znači ne imati strahove i ne imati bojazni. Isus je mirno spavao. Mirno spavamo kad očekujemo da je sve u redu. Znači, On je imao povjerenja u njih, ali oni nisu imali povjerenja ni u sebe, ni u zaspalog Isusa. Njihova malovjernost se sastojala zapravo u tome, što nisu imali povjerenja u povjerenje koje je Isus imao prema njima. Kakvu to vjeru Isus traži od svojih učenika, od mene?

Druga scena – Isus hoda po moru (Mk 6, 45-52)

„Odmah poslije toga natjera svoje učenike da uđu u lađicu i da otplove na drugu obalu prema Betsaidi dok on otpusti narod. Pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli. Uvečer se lađica nalazila na morskoj pučini, a on sam na kopnu. Kad ih vidje gdje se muče veslajući – bijaše, naime, protivan vjetar – dođe k njima oko četvrte noćne straže, hodeći po moru. Htjede ih mimoići. Oni, kad ga opaze gdje hodi po moru, povjerovaše da je sablast, te viknuše, jer ga svi vidješe i preplašiše se. On odmah počne s njima govoriti te im rekne: 'Odvažni budite! Ja sam. Ne bojte se!' Tada uđe k njima u lađicu, i vjetar prestane. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto“. Evanđelist daje ocjenu o učenicima, pišući: i veoma se, prekomjerno snebivahu. Čudi se onaj tko ne vjeruje da je nešto moguće. Dalje, evanđelist za Isusove učenike koristi izraz „otvrdnuće srca“ (sklerokardija). Učenicima je bila blokirana spoznaja i život vjere.

Treća scena – Razgovor o kvascu (Mk 8, 14-21)

„Učenici zaboraviše ponijeti kruha. Imali su samo jedan kruh sa sobom u lađici. Tada ih opomene riječima: 'Pazite! Čuvajte se farizejskog kvasca i kvasca Herodova! (Isus opominje učenike da se čuvaju duhovnosti koja se temelji na traženju znakova). A oni su međusobno govorili: 'Nemamo kruha'. Opazi to Isus te im reče: 'Zašto govorite da nemate kruha? Zar vam je srce stvrdnuto? Zar kod očiju ne vidite? Zar kod ušiju ne čujete? [...] 'I još ne shvaćate?' - reče im“. Učenici ponovo ne razumiju.

U ove tri scene razotkriva se naravna slabost čovjeka. Nakon ova tri prijekora Isus nije digao ruke od učenika, nego nastavlja dalje s njima. Isus računa s našim slabostima, ali ima povjerenja da ćemo raditi na sebi, kako bismo rasli u razumijevanju i u spoznaji tko je Isus, i što nam On u životu znači.

Tri  nerazumijevanja, nakon tri Isusova navještaja Muke i Uskrsnuća

Na putu prema Jeruzalemu, Isus, znajući kamo ide, upućuje svoje učenike o događajima koji će uslijediti. Postavlja im dva pitanja: Što govore ljudi, tko sam ja? [...] A što vi kažete, tko sam ja? Isus zna što ljudi o Njemu govore, ali ga nije briga za to. On zna svoj put. Ali, važno mu je što učenici misle o Njemu. Pravo pitanje, na koje nas potiče Markovo evanđelje, jest: Što ja mislim o Isusu? Da mene upita, što bih mu odgovorila / odgovorio? Petar odgovara: Ti si Mesija – Pomazanik – Krist. Isus ih tada upućuje da nikome ne govore o Njemu, jer nije htio da ljudi krivo shvate što znači biti Pomazanik Božji, a moći će shvatiti ovu mesijansku tajnu tek na koncu, kad vide kako je umro na Križu. Tek krajnja darovanost kroz žrtvu, kroz trpljenje, daje smisao Njegovog poslanja kao Mesije.

Prvo nerazumijevanje učenika, nakon prvog navještaja – Isus prvi put proriče svoju smrt i uskrsnuće (Mk 8, 31-33)

„Zatim im poče objašnjavati da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti poslije tri dana. To je govorio posve otvoreno. Tada ga Petar povuče u stranu i poče ga odvraćati. On se okrenu, pogleda svoje učenike te Petra strogo ukori: 'Nosi se  za mnom, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Isus je rekao Petru da je sotona. Sotona znači protivnik. Evanđeoski tekst uzdigao je Petra iznad ostalih učenika i pokazao je da je Petar prvi otkrio tko je Isus. Ali, evanđeoski tekst je pokazao da Petar također prvi, kao i svi drugi učenici, nije razumio što znači da je Isus Mesija, što znači donijeti spasenje, što znači ostvariti kraljevstvo Božje. Ako se suprotstaviš Isusu u ostvarenju Njegovog plana, onda si Njegov protivnik – sotona (satan, hebr.) Kako je to mogao Petru reći? Isus je otvoreno govorio da će podnijeti Muku i smrt, a Petar Ga je počeo odvraćati da ne ide putem, kojim je trebao ići. Petar je ovdje bio samo prigoda da Isus pouči i uputi poruku učenicima.  

Drugo nerazumijevanje učenika, nakon drugog navještaja (Mk 9, 30-32)

Isus je volio svoje učenike, za njih je posebno odvojio vrijeme da bi ih poučavao o onome što će se dogoditi. No, unatoč Isusovoj pripravi, učenici nisu bili svjesni što će se s Njim dogoditi. „Kad su odatle otišli, putovali su  kroz Galileju. Isus nije htio da to itko sazna. Poučavao je, naime, svoje učenike. Tada im je govorio: 'Sin Čovječji bit će predan u ruke ljudima, i oni će ga ubiti; a on će uskrsnuti tri dana poslije smrti'. Oni pak nisu razumjeli toga govora, a bojahu ga se pitati“. Zanimljivo je da i mi, više puta, ne razumijemo, a bojimo se pitati razjašnjenje. I što se događa? Djelujemo onako, kako mislimo da treba. Učenici nisu razumjeli što će se dogoditi u Jeruzalemu. I nakon što su toliko vremena proveli s Isusom i nakon što im je Isus objašnjavao, opet rade po svome. A Isus ih se opet ne odriče.    

Treće nerazumijevanje učenika, nakon trećeg navještaja (Mk 10, 32-34)

„Penjali su se putem u Jeruzalem. Isus je išao pred njima. Bili su zaprepašteni, ali su ga slijedili i bojali se. On uze k sebi Dvanaestoricu i poče kazivati što mu se ima brzo dogoditi. [...] Ovi će ga izvrći ruglu, popljuvati, bičevati i ubiti. Ali će on poslije tri dana uskrsnuti“. Učenici su vjerojatno čuli samo negativno što se imalo dogoditi, uskrsnuće nisu ni zamijetili, jer nisu razumijeli što to znači.

Tri velika pada Isusovih učenika

Prvi pad - Judina izdaja

“Juda Iškariotski, jedan od Dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda.  Kad su oni to čuli, obradovali su se i obećali mu dati novca. I tražio je zgodu da ga preda (Mk 14, 10-11). Isus je trebao poslužiti za ostvarenje Judinog plana. No, Isus na provokaciju nije odgovorio onako, kako je to Juda bio zamislio. Izdaja je svaki puta kada želimo Isusa iskoristiti za svoje planove.  

Drugi pad - bijeg svih Isusovih učenika, prilikom Njegovog hapšenja (Mk 14, 50).

Treći pad – Petrovo zatajenje Isusa (Mk 14, 66-72).

Bog vidi što nam je u srcu i po tome zna da možemo biti ljudi Njegovoga kraljevstva. Zato se ne trebamo obeshrabriti pred svojim padovima, zatajenjima i slabostima, ukoliko vjerujemo u Isusovo uskrsnuće. S Isusovim uskrsnućem  dolazi i poruka da započenmo ispočetka. Promotrimo ponovo sve što je Isus radio i što je govorio ali sada znajući da je, nakon svega, uskrsnuo. Učenici su povjerovali u Isusa tek nakon uskrsnuća. Do tada su Ga slijedili jer su bili očarani Njegovim šarmom, Njegovom pojavom. Nisu Ga razumjeli, bojali su Ga se pitati razjašnjenje ali bilo je nešto prekrasno u Isusu, što je privlačilo ljude. Kad je Isus uskrsnuo i kad su dobili dar Duha Svetoga, tada su shvatili da sve što je prije govorio, ima smisla. Sada tek razumiju što znači biti Mesija, što znači biti Poslanik. Sada tek razumiju i svoju ulogu: biti kršćanin.

Biti kršćanin znači – biti poput Isusa koji je prošao zemljom čineći dobro, i pri tome se ne obeshrabrivati ako nam nešto ne ide od prve. Nemojmo se obeshrabriti ako još uvijek nosimo svoje slabosti i nesavršenosti. I Isus je padao pod svojim Križem. Ograničenja koja mi živimo su naši križevi. Posrćemo pod tim križevima, ali ustajemo i idemo dalje. Jedna od poruka Markovog evanđelja je: ne bojte se!

Vraćati nam se uvijek na početak, na osnovno poslanje: svjedočiti Evanđelje svojim životom i svojim primjerom.

Sažetak izlaganja o. Darija Tokića, OCD, održanih 12. travnja 2014.
(Priredila: Snježana Foršek, OCDS)