Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi, o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Kada započinjemo novu godinu, moramo si osvijestiti neke stvari kako bismo mogli odgovoriti na zahtjeve Božje i zahtjeve svijeta.

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. Reče im Isus: "Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni ostaviše mreže i pođoše za njim. Onda ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana. Oni su krpali mreže. Pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Dakle, želio bih nešto reći o pozivu, i posebno bih htio naglasiti razliku između zvanja i poziva. To se često puta ne razlikuje. Što je zvanje? Što je poziv? Mi molimo za duhovna zvanja. To nam je molitva ostala po Isusu Kristu: "Molite gospodara žetve da pozove radnike u svoju žetvu." Čovjek ima svoje  zemaljsko zvanje – zvanje u kojem se ostvaruje. Evo, ovi su bili ribari; bavili su se ribarstvom, lovili ribu, prodavali, od toga su živjeli. Imali su i sredstva, dakle, mreže, lađe. Zebedejev je imao nadničare i imao je svoje sinove. Dakle, ribarsko zvanje. Od toga su živjeli, to su unapređivali, u to su se razumjeli. Time su se bavili i po tome su bili prepoznatljivi.

Svaki od nas ima svoje zvanje koje je izučio, zvanje s kojim privrjeđuje kruh svagdašnji, od kojega živi.

Što je s pozivom koji se spušta s Neba, od Boga, u zvanje koje čovjek ima? Ove nedjelje imali smo poziv upućen malom Samuelu, a prošle nedjelje poziv upućen Joni. Jona je imao svoj poziv, čime se je bavio, međutim, rečeno mu je: "Idi u Ninivu... tamo propovijedaj... reci što im treba reći." A to je: ako se ne obrate, da će izginuti. Jona  nije  pokazao  spremnost. Pobjegao je. Međutim, Bog ne odustaje. I onda ga, ipak, ponovno šalje: "Idi u Ninivu i učini što sam rekao!"

Isus ne kaže idi, nego: "Hajdete za mnom!" Mojsije je također dobio poziv:"Idi iz zemlje svoje kraju kojeg ću ti pokazati." Iliji je rečeno: "Idi i reci im!" Drugim prorocima: "Idi i reci!" Sucima, Gideonu posebno: "Idi s tom snagom u sebi."

Isus govori: "Hajdete za mnom! Učinit ću vas ribarima ljudi. Vaše ću zvanje pretvoriti u svoj poziv."

No, danas smo ovdje mi. Svaki od nas ima svoje zvanje ili zanimanje, profesiju.  U  tu profesiju pada poziv: Hajde za mnom. Učinit ćeš to i to. Odnosno: učinit ću te tim i tim. Vama nije potrebno ostaviti svoje zvanje. Treba ga pretvoriti u poziv. U svom zvanju učinit ćeš to što ti kažem Ja. Onda će biti nešto drugo, ne samo puko zvanje. Ne samo sredstvo privređivanja sredstava za život. To će biti poziv. Učinit ću te pozivom drugim ljudima... Ribarima ljudi. Tada ćeš sve svoje ljude, koje susrećeš u svome zvanju, svoje suradnike, pozivati. Očitovat ćeš me svetim. To je poziv. Idi i hodi za mnom. Oni su ostavili mreže. Zebedejevi su ostavili oca i nadničare i pošli su za njim.

Od nas se ne zahtjeva, u našoj zajednici, da ostavimo  svoje  zvanje,  da  napustimo  svoju obitelj. Od nekoga se traži i to. U ovakvim zajednicama, kao što je naša (svjetovna), traži se da svoje zvanje uzimamo kao šansu ostvarenja poziva. Ono nam omogućuje da se kao ljudi susrećemo, da Njega očitujemo svetim, i da se ljudi osjete k Njemu pozvani. To su druge mreže koje treba ostaviti. Drugi Zebedejevi nadničari koje treba ostaviti. Stoga imamo upletenosti u kojekakve mreže koje nam onemogućuju da idemo za Bogom. Imenujte ih kako god hoćete, prepoznajte ih kako god hoćete, to je sasvim svejedno. Ali ih ima. U svačijem životu. I veli u Jobovoj knjizi: "Očitujte me svetim, i dobro govorite o meni, kao moj sluga Job. Morate." I njegovim prijateljima, rečeno im je: "A vi prinesite žrtvu, jer niste o meni govorili dobro, kao moj sluga Job. Dobro govorite o meni, očitujte me svetim." Evo nam posla! I sada za nas je veliko pitanje: doživljavaju li ljudi s kojima živimo uistinu očitovanje Božje, i doživljavaju li pravi, dobar govor o Bogu?

Zanimljivo je, recimo, kako se ljudi upravo trude da budu što profinjenije bezobrazni, prosti. Nevjerojatno prosti i bezobrazni sa svojim vicevima, sa svojim upadicama i primjedbama. I ljudi padaju na pod od smijeha. Kršćani. Padaju na pod od smijeha! Sad znate ono: niste me očitovali svetim.

Jednom na putu svratili smo nešto pojesti u gostionicu. Bila smo trojica. Dobro, nećemo se križati da ne izazivamo, pomolit ćemo se u tišini. Onda je došao neki mladić, uzeo nešto jesti, prekrižio se, sklopio ruke, izmolio svoju molitvu, prekrižio se i počeo jesti. Rekoh: "Dečki, evo nam lekcije!" Evo nam lekcije. Nikada više! Pun restoran ljudi. Da ne izazivamo pozornost na sebe: "Gle, tko su oni tamo?" Taj čovjek nije pitao. On je zahvalo  Bogu  i blagovao je ono što je imao. Evo lekcije! Da je čovjeka sram do zemlje. Može reći: onaj me je očitovao. Nitko mu se nije smijao, niti prstom na njega upirao ili nešto slična. A mi, da ne bi izazivali pozornost, da ne bi koga smetali, da ne bi vrijeđali nečije osjećaje?! A netko može psovati i prostačiti bez ikakvog straha  vrijeđa li nečije osjećaje! I nitko mu ne kaže ništa. Poziv u zvanju: "Očituj me svetim, pa govori o meni tako da me ljudi prepoznaju."

Čovjek ne misli tako dok se ne susretne s Božjom riječi uživo. I Bog je rekao Mojsiju: "Nećeš ući, jer me niste očitovali, ni ti ni tvoj brat, niste me očitovali svetim pred narodom kada je trebalo udariti u stijenu i dati vodu."

"Zar ćemo iz stijene izvesti vodu?" To su ljudi čuli. Oni Bogu ne vjeruju. Ali kada se čovjek susretne, baš uživo, onda misli: "Bože, što ja radim? Što ćeš meni reći?" To su pitanja preko kojih ne smijemo prijeći. Ali odakle nam smjelost, hrabrost i mir s kojim to treba učiniti? Iz drugovanja s Njim, iz hoda s Njim..." Idite za mnom, hajdete za mnom, budite u mojoj blizini, ja ću to učiniti. Ne dajte se! Ja sam, Gideone, ja sam s tobom, Mojsije, Ja. ću biti s tobom kao Onaj koji jest. Kao postojeći. U molitvi." Drugovanje s Njim u molitvi. Osluškivanje Njega u molitvi: "Ne boj se, idi, ja ću biti s tobom!" To je ono što ponovno i ponovno uvjerava da naša zajednica bez molitve ne može postojati. To je rekla umiruća priorica u Compiegneu sestrama kad ih je pozvala da im kaže zadnju riječ : "Samo molitva opravdava naše postojanje". Malo iza toga sve su položile svoje glave na giljotini i potpisale vlastitom krvlju svoju žrtvu. Mučenice iz Compiegna, u francuskoj revoluciji. Samo molitva opravdava naše postojanje

Zato je molitva svagdašnja važna, ne smijemo se s tim igrati! Inače ćemo biti praporac što zveči i groš što ječi... Prazno. To je naš apostolat, naše poslanje koje nam se daje u Crkvi. To je vjera iz koje se hrani.

Samo, molitva mora imati i zajedničke oblike. Zajednički susreti, doma, ako ste muž i žena, ako ste brat i sestra. Barem neke točke. One učvršćuju, one daju snagu, one garantiraju - Ja sam Postojeći, s Tobom.

Tako se danas govori o razvodnjenosti redovničkih zajednica. Praznini. Točno, ako nema molitve u zajednicama, zajedničke molitve. Govori sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik: samo zajednička molitva ima snagu odagnati đavla. Maknuti ga od nas, jer tamo gdje je zajednica, on nema pristupa.

Na drugom mjestu kaže da gdje braća zajedno slave, tamo Gospodin daje blagoslov. Pa, gdje ste zajedno, činite vaš apostolat zajedno, gdje ste sami, činite ga sami. Inače će nas vjetar odnijeti kao lišće i bit ćemo beznačajni. I nećemo Ga očitovati svetim, i nećemo dobro moći govoriti o Njemu. U molitvi nam On govori što treba reći. Sjećate se svetog Pavla? Često puta ne znamo  što i kako da molimo. A dodaje: "… a sam Duh se zauzima  za  nas neizrecivim uzdasima."

Pita me bogoslov, koji se zanima za molitvu, tako, četvrta godina: "Pa nije li to onda blebetanje kada se neprestano ponavlja Oče naš?" Nije to blebetanje. Blebetanje je onda kad ne želiš znati što hoćeš. Kad se nešto obavi da se obavi, da ti je savjest mirna. Ali, ako imaš cilj, ako znaš do koga hoćeš doći, onda je to Duh Sveti koji se u tebi zauzima neizrecivim uzdasima, jer ne znaš drugačije što bi govorio. Ne znamo što i kako da molimo. Tada govorite Oče naš, Zdravo Marijo, tada govorite psalme. Tu je skriven Duh Sveti koji se za nas zauzima neizrecivim uzdasima. Pa makar nam bilo teško ili bili rastreseni. On moli, On se zauzima za nas. ... Ja to hoću, uz sve poteškoće koje imam.

Zato nemojte prezreti molitvu Duha Svetoga! I ovo što danas kažu: "A, ja ću moliti kako se meni sviđa!" To, kako se tebi sviđa, to jest - ništa. Ugađat ćeš sebi, svojim prohtjevima, ali molitve neće biti. I to će brzo otići. Jer Duh Sveti, neizrecivim uzdasima, zauzima se za nas. Zato imamo Časoslov u  rukama. Njegovu riječ, riječ Duha Svetoga. Zato je rekao: "Kad molite, govorite Oče naš." To nam je Isus rekao kad je rekao: "Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca." Što je to nego zlatna krunica: "Učini moje srce po svojem srcu"? Nije to blebetanje. Niti prazna bapska naklapanja, kako kažu. Ne! To je duboka molitva. U nama se neizrecivim uzdasima zauzima Isus Krist, po Duhu Svetom. On će nas dovest k cilju. Hajdete za mnom na pravi put. Ali ako to zanemarujemo i odbacujemo, kako onda? U našem zvanju, u našoj svagdašnjici, govoreći tu molitvu, mi polako prelazimo i u razmišljanje, u meditaciju, pa i u kontemplaciju. Nemojmo misliti da ćemo bez toga do nečega doći. To je kao onaj što traži zlato na potocima Kalifornije ili ne znam gdje. Koliki pijesak mora isprati da bi našao zrnce zlata! Tone i tone! Ali vjeruje da će naći i to čini. Onda se ni mi ne moramo plašiti sadržaja molitve psalama, evanđeoskih molitava. Ne, nije blebetanje, i nije prazno naklapanje. U nama se zauzima i u nama moli Isus Krist. On će vas polako oblikovati.

Ne treba se dati ni zavesti time što đavao voli šapnuti: "Pa to vam je stalno jedno te isto!" Nije jedno te isto! I kruh je jedan te isti, i svaki dan ga jedemo. Ali nije isti, iako je kruh. I treba nam svaki dan. Riječ Božja u Očenašu odzvanja svaki dan jedna te ista, ali nije ista. Svaki dan su moje prilike druge, i isti taj Isus silazi u moje srce, i od tuda govori: "Oče, učini me kruhom!" Poziv nam je upućen u našem zvanju, oca i majke, radnika, stručnjaka, u našoj svagdašnjici: "Očitujte me svetim i dobro govorite o meni. Hajdete za mnom! Ja ću biti s vama kao Onaj koji jest u sve dane do svršetka svijeta." A time Evanđelje i završava: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

I kada imamo problema s pitanjem našega apostolata, što je karmelićanski apostolat, evo vam ga! Iz toga će izrastati i konkretni oblici apostolata koje ćete moći vršiti. Onda  će  On reći: "Što ste god učinili najmanjemu od moje braće, meni ste učinili." Ako uzimamo konkretne oblike apostolata, a ne izrastaju iz ovoga, postat ćemo smiješni. Bezrazložni. Ali iščitat ćemo odavde.

Evo, ovih prvih nedjelja po Božićnom vremenu, Crkva nam naviješta ove sadržaje poziva. Najprije poziva - čeka da zakoračimo za njim -  a onda će nam dalje reći što sve.

U ruke Božje, i hrabro! To je osobitost Karmela. Zvijezda Karmela, koja  bdije na našem Nebu, ona nas uvijek vodi na pravo mjesto gdje je Isus. Makar ono bilo u štali, i to na slami. To je sama Mudrost. Samo mudrost Ga može prepoznati i otkriti.

Toliko - za promišljanje.

o. Vjenceslav Mihetec, OCD
Priredila: Biserka Jelenić, OCDS