Mistika - Božji dar poniznima, o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Danas se vrlo mnogo govori o mistici. Koliko se prije govorilo premalo, toliko se, možda, sada govori previše. Koliko je prije  mistika bila samo za samostane i izvan samostana se gotovo nije ni spominjala, danas je to prešlo, takoreći, u svijet, pa dolazi do devalvacije, obezvrjeđenja, samog pojma. Miješaju se pojmovi – mistika i kontemplacija. I onda to, na kraju, sve sa svim stvarima ne djeluje. Dolazi do zamršene isprepletenosti, da čovjek više ne zna što je što, ni kuda što ide, ni kako, ni s čim.

Krenut ćemo od biblijskog navještaja, prvi je iz Knjige Postanka – o Abrahamu, a drugi se odnosi na Lazarovu kuću – Lazar, Marta, Marija.

Knjiga Postanka: Abraham je sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: "Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići slugu svoga! I neka se donese malo vode, operite noge!" I tako redom.

Dakle, spazi tri čovjeka. Pade ničice i reče: "Gospodine." Nije rekao: "Gospodo." Obrnuto imamo kod Lazara, Marije i Marte. Njih su troje. K njima dolazi Isus. Njih troje prepoznaju u Isusu Spasitelja kojega treba slušati,  kojega  treba  i  podvoriti  i  koji  će učiniti nešto veliko za tu obitelj - oživjet će, naime, Lazara. Abraham veli: "Gospodine, ako sam stekao milost u tvojim očima." On u trojici prepoznaje Jednoga. Dakle, rekli bismo, mistika. Ali, ako sam stekao milost.

Znači da je mistika čisti milosni dar. Ne mora svatko biti mistik niti jest. Njegova žena Sara nije imala tu milost. Kako to vidimo? Pa kasnije kada čitamo, kada gosti odlaze, govore: "Do godine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina." Kada je Sara to čula, smijala se: "Ja starica, pa da rodim dijete?!" Onda oni kažu: "Sara, zašto si se smijala?" I ona veli: "Nisam  se  smijala."  "Jesi, smijala si se!" Dakle, Sara nema mističnu milost. Abraham ima. Ako sam stekao milost. I stekao je. On je u čudesnim posjetiteljima prepoznao Boga, poslužio Boga, i obećao mu je dar. Sara ne. Za nju je to obično. Dobro, došli su ljudi, treba im oprati noge, treba im nešto spremiti za pojesti,  podvoriti ih i tako…

Što se sve danas ne zove mistikom! Gdje je svaki mistik, gdje svaki ovo ili ono umišlja sebi, događaju se kojekakve neprilike. Uzmite, npr., i dar liječenja i dar prorokovanja, i darovi ovakvi i onakvi, i svaki ima sada sve, sve se to može izmoliti…

Ne! S tim stvarima treba biti vrlo oprezan, jer one ovise o Bogu. Ako sam stekao naklonost u Tvojim očima. Ako je nisam stekao na taj način, ne treba padati u paniku i očaj, jer ima i drugih načina postojanja pred Bogom. Koliko je prije pedeset godina bilo sumnjivo govoriti o mistici, toliko je danas sumnjivo tko o tome ne govori i tko to ne tumači na svoj način, jer mu kažu da nema pravog Duha.

Zato, oprez! Ima vrlo pametnih ljudi, inteligentnih, ali tko nema dar poniznosti, njega njegova pamet vodi u takvu oholost da ga đavolskim upravo putem vodi - u zlo. Nego, inteligencija, prožeta poniznošću, vodi Božjim putem.

Kada je jedan francuski samostan sestara trapistica bio na glasu savršenosti, nedostižne, onda je papa poslao u vizitaciju kardinala. I kada je obavio vizitaciju, zajednica je sjedila u koru, poglavarica na vrhu, kardinal je rekao: "To je sve u redu, to je sve tu, ali vi ste, majko, oholi kao đavao."

Može se dogoditi ta krajnost da se uspostavi takav red, takva disciplina, ali radi mene. Da bih ja uživao, i da bih ja primio pohvalu. Radi mene. Nije radi Boga. I nije Bog primljen. To se i nama zna dogoditi, u našim čežnjama za savršenosti. I zato imate ljudi koji padaju u očaj kad im nešto ne uspije, kad im nešto ne ide. "Kako se je to meni moglo dogoditi? Pa ja, znate…" Poniznost je ravnateljica svih kreposti. I ponizan čovjek ima otvorena vrata za Božju milost. Abraham sjedi na ulazu u šator, pada ničice i govori: "Ako sam stekao naklonost, milost, u Tvojim očima, nemoj me mimoići!" Eto, to je ponizan čovjek.

Ili Elizabeta koja viče: "Otkuda meni da majka Gospodina mojega dođe k meni?" Zato, kada kažemo mistika, ne treba okrenuti glavu i uplašiti se. Mistika je otkrivanje Boga, a on se otkriva poniznima. "Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne." I tu je to naše nasljedovanje i naš hod.

Uzmimo  evanđeoski  primjer  Marte  i  Marije.  Lazar  se  uopće  ne  spominje,  a  to  je  sve  u Lazarovoj kući. Marta prima Isusa. Sprema s čim će ga poslužiti. A Marija sjedi do nogu i sluša. I Abraham sluša Gospodina, a Sara prisluškuje što oni razgovaraju. Znači, sudjeluje, čuje što razgovaraju, ali radi svoj posao. Marija sjedi do Isusovih nogu, Marta prigovara: "Reci joj da mi pomogne!"I On joj odgovara: "Ona je izabrala bolji dio. "Ne veli najbolji, ali bolji je. I sada teolozi tu pišu biblioteke knjiga: tko je u pravu, Marta ili Marija? Pa, rekli bismo, u pravu su i jedna i druga..

Nego je točka poniznosti naglašena i kod Abrahama, i kod Lazarove kuće. Oni jednostavno vjeruju da je tu Bog… Oni su mistici. Oni su otkrili Boga.

U trojici Abraham vidi Jednoga, i kaže: "Gospodine!" To je slika Presvetoga Trojstva.

Sada, ako uzmemo tu mističnu crtu našega života, u čemu je naše nastojanje? Ma ni u čemu drugome nego otkriti Boga! Otkriti Boga i u tim iznenadnim događanjima. Za vrijeme dnevne žege, ništa se ne može. Sjedi se na ulazu u šator, da to mine, da dođe večernje zahlađenje. Ne znam je li tko imao prilike biti u pustinji? To je jezivo. Kad taj pijesak žari odozdo, sunce odozgora, baš se ništa ne može uraditi, u tom vremenu, neočekivano, evo pojave! Abraham pada ničice…

Isus iznenada dolazi u Betaniju i svraća u prijateljsku kuću. Jedna se daje na posluživanje, druga se daje na slušanje. Prepoznaje da su tu riječi života. I svaka radi svoj posao. Ova djeluje na ovaj, a ona na onaj način. Abraham na jedan, Sara na drugi.

Zato i nije mudro postaviti se na mjesto nekoga drugoga, nego na svom mjestu znati otkrivati. Tu je Bog. Jer nam se događa da se želimo pretransponirati, prenijeti na mjesto i u stanje drugoga. Tek onda se ne događa ništa. Tek onda izgubio sam svoje mjesto. U ovom se ne nalazim, jer nije moje. A to je česta napast. Izreka iz Prve Crkve glasi: U čemu te zateknem, u tome ću te suditi. Dakle: ono što sam ti dao, to budi, i tu me otkrivaj! Dalje ću te Ja otkriti i dovesti tamo gdje te Ja želim. Događa se da čovjek otkrije Boga u jednom stanju i da ga Bog dalje vodi, pa moguće i u sasvim drugo stanje nego što je bio, ali vodi ga Bog. Tako i oni koji nemaju djece… Abraham je ovdje već bio siguran da ga zakoniti sin neće naslijediti. Ali otkrivši Boga, Bog ga vodi u njegovu budućnost.

Mistika - u dubokoj poniznosti znati: ovdje je Bog. Po samoj pameti do toga nećemo doći. I svi ti bezbožni mudraci, oholi, bez poniznosti, uglavnom ostaju sami, osamljeni, izdvojeni. Ali kada čovjek susreće pravog znanstvenika, ostaje zadivljen njegovom poniznošću. Rekao bi čovjek: trese temeljima znanosti. A takva poniznost, takva jednostavnost… Jednostavno čovjeka zadivi. I s druge strane, imamo obrnuto.

I zato će mistik uvijek otkrivati Boga, i Bogu se pokloniti. I Bog će ga voditi nevjerojatno, ali često puta neprirodnim putem. Jer Isus je postao čovjekom neprirodnim putem. Spašeni su i od kuge neprirodnim putem, po Isusu Kristu. I to nas uči Božja Riječ i povijest spasenja.

Zato kada se govori o karmelićanima kao Redu  gdje  je  mistika  često  zastupljena,  ljudi kažu: "Joj, to su mistici! Što s njima? Oni ne žive na zemlji, to je nešto čudno!" Zato moramo još govoriti o tome, da nam to bude bliže. Da bismo to ne samo shvatili nego i prihvatili, ali i znali živjeti.

Ima ljudi koji se trude vlastitim mozganjima doći do ne znam čega, i na koncu izgube sve, jer se nisu kadri pokloniti ničice, kao Abraham. Ili sjesti do nogu poput Marije. Ili raditi poput Marte i slušati. Dari su različiti, ali isti je Duh. Zato nema smisla kad se neki tamo ubijaju zbog toga što hoće biti kontemplativni na silu… To je dar ako sam stekao naklonost. Ako nisam stekao na ovaj, možda sam stekao na drugi način. Putovi su Božji različiti. Zato imamo primjer Abrahama i Sare, Marije i Marte, koji stoje pred istim Bogom, ali svaki na svoj način.

Tako je sveta Terezija Avilska imala nekih problema sa sestrama koje nisu kadre moliti tu, takozvanu, mislenu molitvu, meditaciju, kontemplaciju, nego moraju imati krunicu i moliti krunicu usmeno, pa su onda one žalosne zašto i njima nije dao Bog takav dar da im ne treba ni knjiga ni krunica, nego jednostavno mogu uživati u njemu i njegovoj slici. Onda im je ona rekla: "Nemojte forsirati, ne radite gluposti! Ono što vam je Bog dao, to činite onako kako vam je Bog dao. Pa polako, moleći krunicu, ulazit ćete u meditaciju i kontemplaciju." Jedna je sestra bila da nije ni znala koliko je bila duboka kontemplativna duša, a mislila je da to nije, jer ona stalno krunicu moli, ne može se drugačije pribrati. Tako mnogo puta mi sami pokvarimo sve, kada hoćemo drugačije, a ne onako kako je dar Božji.

Neki čovjek je došao, piše nešto. Rekao je svećeniku da zna kod nas karmelićana  biti  i prenoćiti, a on će mu: "Joj, pa što s tim misticima imaš posla, pa nisi ti za to, poludjet ćeš!" Pa sad čovjeku nije jasno. U Njemačkoj neki svećenik mu je rekao: "Pusti ti njih na miru, miči se od toga, ti nisi za to!" Ova dva primjera iz Biblije govore nam da se Bog ne objavljuje ni misticima, ni kontemplativcima, ni pametnima, ni mudrima, nego poniznima. Ti stječu naklonost u njegovim očima. I tu ruši oholost, tu ruši umišljeno bogatstvo i bahatost, i uzdiže poniznost i glad za njim. I to onda Marija pjeva u svom "Veliča".

Mistika - ona je tu. I ona nam je potrebna ovdje. Ali otud te Bog može voditi u neslućene vrhunce milosti. Jer znamo i sami da planinski vrh, obasjan suncem, ne postoji bez planine. On je sam, divno ga je vidjeti, ali on je vrh planine, i po njoj se dolazi do vrha, koji sjaji u suncu i lijepom snijegu. Zato će poniznu dušu Bog iz ove stvarnosti, u kojoj smo ga otkrili u poniznosti, voditi k vrhuncima. I mistika ima svoj put. Treba čitati svetu Tereziju, "Put savršenosti", treba čitati "Uspon na goru Karmel" Ivana od Križa, da vidite kako Bog poniznu dušu vodi k vrhuncima - do najvišeg stana ili do vrha na gori Karmel. I to je naše nastojanje. Naše redovničko nastojanje!

o. Vjenceslav Mihetec, OCD
(Priredila: Biserka Jelenić, OCDS)