Došašće: čekam li ja, o. Vjenceslav Mihetec, OCD

Pred nama je Došašće. Večeras blagoslivljamo vijenac i vijence što će ih ljudi donijeti. Nijemci kažu da je vijenac i prije bio u njemačkim, germanskim zemljama, i prije protestanata. Protestanti su ga isticali, pa se mislilo da je to protestantska provinijencija, ali kažu da je on stariji, da je bio prije toga, tako da je, zapravo, kršćanske provinijencije. On ima ta svoja četiri tjedna Došašća, četiri svijeće, a sada su liturgičari počeli: ne više vijenac s četiri svijeće, nego panj. I sad ćete to negdje vidjeti, da u crkvu stavljaju panj, s nekom mladicom, jer: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva.” Dobro, biblijski je utemeljeno. Mislim da je vijenac,  ipak, malo praktičniji,  i nekako ga je i ljepše za vidjeti. Kažu  da je kod franjevaca panj.

Došašće jest - Gospodin dolazi.

Sada bi trebalo vidjeti malo s druge strane: što je sa mnom? Čeka li netko toga koji dolazi? I sad, kakav sam ja u tome? Mnogo govorimo o Došašću. Izaija prorok, Ivan Krstitelj, Blažena Djevica Marija, to su glavni likovi Došašća. Izaija - glas koji odjekuje, Ivan koji prstom pokazuje, i "već ga nosi mila Mati, ona će ga nama dati."

No, sada je pitanje, čekam li ja? Sad bi trebalo krenuti s te strane. Sada sam u pitanju ja. I s obzirom na proroka, i s obzirom na Krstitelja, i Blaženu Djevicu. To su stupovi. Sada je pitanje: što je sa mnom? Očekujem li ja?  Izgaram li ja od želje?

Naime, postavlja se često, kod mladih ljudi posebno, pitanje: "Dobro, to sve stalno govorite, to sve stoji, ali ništa se ne događa. I neprestano iznova to slušam. I u Svetom pismu negdje ima, veli: …pa i oci su naši slušali. A ništa se nije dogodilo." E, sada znači da nešto izmiče. To je kao kada se sjeme baca u prazno, u bezdan. Sjeme je dobro bačeno, ali je bačeno u prazno, i ništa se ne događa. Žetve nema, a sjeme je bačeno. Sada bi bilo mudro s druge strane pogledati i proroka, i Krstitelja, i Blaženu Djevicu, s obzirom na mene. Ako to sve ide mimo mene, a mene ne dohvaća, mene ne zahvaća, onda stvarno mogu mladi ljudi reći: ništa se ne događa. To se sve neprestano govori, sprema, obilježava, ali nema događaja. Znači da sam, ipak, ja u pitanju. I sada, ostat će taj navještaj što će se sve dogoditi. Pokreću se sile nebeske. Gdje ja stojim s obzirom na te pokrete? Ulazim li ja u taj krug gibanja, kretanja ili sam sa strane, kao promatrač? To je to što je problematično, i to je to što mlade ljude strašno iritira. I to je stoga što stvari prelaze u običajnost, a ne u događanje. Tako i ljudi mole, i razmatraju, i druge duhovne vježbe provode, ali se ne mijenjaju. Molitva se govori ustima, razmatra se na razumskom polju. Duša ostaje netaknuta.

I zato ljudima postaje molitva i smiješna, suvišna... Razmatranje se pretvara u uživanje u lijepoj literaturi, slici ili čemu hoćete, a čovjek ostaje netaknut.

Upravo tome služi liturgija, bogoslužje, koje je događanje. U bogoslužju se stvari događaju, za onoga koji Bogu služi i koji Boga slavi. Bogoslužje je spasenjski događaj. To se događa! Na oltaru se događa pretvorba. To nije priča o pretvorbi, nego je događaj. Kruh postaje Tijelo Kristovo, vino postaje Krv Kristova. To jest, i to je ono od čega smo se pomalo distancirali, i nekako o tome baš i ne govorimo. I zato je Euharistijska godina, koja je započela u listopadu 2oo4. Nekako Crkva hoće reći: "Ljudi, pazite ovo nije priča, ovo je događaj. Isus Krist jest tu, živ, sad. Ne, mogli bi zamisliti. Ne, on je tu, to je događaj." Liturgija nas uvlači, unosi, čini nas čimbenikom.  Mi  ju činimo. Inače možemo ostati  promatrači,  izvana,  da se ništa ne događa. Pa u to su se neka klanjanja pretvorila, gdje jedna grupa izvodi priredbu pred Svetim Otajstvom. Priredbu. Drugi ostaju promatrači… sjedeći, klečeći, kako već tko. Jer, pet - šest ljudi spremni izvode pjesmu, čitaju tekstove, čine neku priredbu. I onda, čovjek se pita je li to bilo manje - više lijepo izvedeno. No, dogodi se promašaj. Promašaj: da se čovjek nije našao pred Isusom Kristom.

Najbolji pokazatelj jest kada vam se javi neki karizmatik. Onda imate masu ljudi. Ako on prestane izvoditi, i Sveto Otajstvo ostane samo, ljudi odu. Jeste li to primijetili? Ili u crkvi, dan je klanjanja… Sveto Otajstvo se izloži… tu i tamo dođe netko. Dakle, svijest prisutnosti živoga Isusa Krista je splasnula. Ako netko dobro može propovijedati, može izazivati kojekakva događanja, tu ljudi ne manjka. Nešto se događa, nešto gleda. Vidite, to je što mene zbunjuje. Radi koga sam ja tu? Koga ja želim? Za kim ja čeznem? Tko meni dolazi, i koga ću moći nekome dati? Jer, On, koji se nama daje, ne daje nam se u zarobljeništvo, nego nam se daje kao kruh, zato se događa u kruhu, koji se lomi i koji se dijeli. Kao čaša koja se pruža, iz koje se pije. Jedite i pijte. Što je rekao jedan dečko, to više puta govorim, rekao je: "To je meni ovo vaše sve smiješno."

Ali, kad netko pruži komad kruha, to nije smiješno. Kad netko pruža čašu, to nije smiješno. To se uzima, i kaže: hvala! Ali kad se to ne događa, nego se samo obavlja, ljudi ostaju nezahvaćeni, ostaju po strani. I zato si postavljam pitanje Došašća: neće li doći i proći, a ja ostati isti? Pa već sad razmišljati kako ćemo napraviti zgodnije slijedeće godine? Da bude zanimljivije? Pjevači… znate, to je sad pitanje koje bi trebalo jako osvijestiti, jer na ovo me izazivaju mladi ljudi koji jednostavno, kao i onaj u Starom zavjetu, govore: " …da, to su sve čuli i oci naši, ali do danas se ništa od toga nije dogodilo…"

Moraš se staviti da budeš dohvaćen, da želiš, da čezneš. I te pjesme Došašća pune su čežnje i melodije, pune čeznutljivosti, ako se pobožno izvode…

Malo meditirajte pjesme Došašća, čitajte ih! Ne samo prvu kiticu nego od prve do zadnje, kao i božićne. To su tako profinjene meditacije nad Riječju Božjom. Izražavaju čeznutljivost… čežnju: "…ja Te čekam… dođi!" Ludo je vikati: dođi, ali nekom drugom i prođi mimo mene. Jer ne želim da dođeš. Ne želim da me mijenjaš. Ja hoću ostati kakav jesam.

To mi je jutros jedan dečko rekao: "Mene je strah povjerovati jer ću se morati promijeniti." Dečko ima dvadeset godina. "Znate, mene je strah reći iskreno vjerujem jer ću se morati promijeniti, jer ću izgubiti ovo i ono." Rekoh: "Ali, dečko, ne pitaš se što ćeš dobiti?" Rekao je: "Vi to ne razumijete…" Dobro te razumijem.

Tako, mnogi viču: dođi, dođi, o dođi, Ti naš spas! Dođi, Gospodine, nemoj kasniti. To su jaki izričaji Došašća. Kome? Čekam li te ja?? Želim li da dođeš?!

Jer, On kada dolazi, Njegov je dolazak uvijek učinkovit. On ne dolazi bez djela. I gdje je On, tu je događaj. Ako se sa mnom ništa ne događa, onda je pitanje - primam li ga ja? Bez obzira na sve moje pričesti…

Govorilo se, i govori se o nedostojnom pričešćivanju. Pa se sad ispituje ovo i ono. Ma, prvo je pitanje, jesam li spreman dozvoliti Tebi da me pretvaraš u sebe? I tko se s tim ne pričešćuje, svetogrdno se pričešćuje. Pa neka nikoga nije ni pogledao, nikome rekao ni riječ… da nije sagriješio… ali, ako mu ne dozvoljava da ga mijenja, da ga pretvara u sebe, u svoje tijelo, onda nije učinkovit.

Ljudi, to su jaki napori. Ali to nam je Došašće. I vrijeme u kojem si to moramo silno osvijestiti. Sa silnim glasom proroci nam navješćuju spasenje, pjeva himan. U časovima Došašća, sa silnim glasom proroka navješćuje… Pa to je silan glas. Glas koji postaje Riječ i Riječ koja postaje Tijelo. To je gradacija…

Samo, nemojmo tako zamišljati da se sve to događa negdje izvan nas. Dođi i prođi, ali mene ostavi na miru. To je opasno.

Zato velim da bi se Došašće trebali potruditi gledati sa svoje strane. Moguće se dovoljno na to ne upozorava. Nego samo s one strane… a ja ću se maknuti u stranu, da ti mirno prođeš, da me ne dohvatiš… I zato nam ljudi kažu: "Ništa se ne događa. Smiješni ste. Smiješni ste sa svim tim vašim obredima."

Sve te znakove Došašća stavljamo ne samo da si stvorimo raspoloženje. Ako znak ne znači, on je opasan. On je zato da čovjeku služi, da čovjeka čuva.

Znakovi Došašća. To sam napisao na onim listićima koje smo dijelili prošle nedjelje.

Ako nas to ne bude podsjećalo da moramo biti sunčani - na suncu Božje Riječi, izloženi Božjem svjetlu i toplini, neće biti ploda, nećemo procvasti. Stoga, ako mi nismo stavljeni pod toplinu i svjetlo Božjega Srca, do Božića se s nama neće dogoditi ništa, ostat ćemo kakvi smo i bili, ako ne i gori.

To su znakovi koji me podsjećaju što se sa mnom mora događati… kao i pšenica koja se sije, klije, zeleni…. Znači, ta Božja Riječ treba biti zalijevana ljubavlju u srcu, da bi se zazelenila, i da bi za Božić bila ukras. Znakovi mogu biti lijepi, imate ih po tržnici kupiti koliko god hoćete, ali to nije to. Došašće moramo gledati i od sebe. Želim li, hoću li, jesam li spreman? Onda mogu reći: "Dođi, i nemoj kasniti.!"I zato se u duši treba raditi red i mjesto. Pa makar je to i stari panj, iz njega će niknuti mladica. Jišajev panj će roditi mladicu i obnoviti Izrael. David je potomak Jišajevog panja. On je mladica - slika Isusa Krista. To je ta znakovitost… pa onda, te četiri svijeće, plamen je veći, sjaj je veći… i za Božić se to pretvara u svjetlo Isusa Krista, da bi onda to Svjetlo iz jaslica prešlo u naše duše, na Svijećnicu, s blagoslovom svjetla.

To neprestano moram na krštenjima ponavljati, da nije riječ o lijepom, starom hrvatskom običaju, nego o događaju Isusa Krista, koji sada ovdje krsti. Ja sam njegov službenik. Ne krstim ja, nego krsti On. Zato postoji služničko svećeništvo. Ima krsno, opće, koje imamo svi po krštenju, ali i služničko, ministerijalno, latinski rečeno: krsno, služničko, služni svećenik, ministar svećenik je onaj koji daje Isusu Kristu da preko njega čini. Stoga, kad govori: Ovo je moje tijelo i ovo je moja krv, govori On tada, ne ja. To je Njegova riječ. Na moju se riječ neće ništa dogoditi, nego na Njegovu. A zato me je zaredio da ja to kažem, odnosno, da se On posluži mojim glasom. To je služničko svećeništvo. Svećenstvo, koje služi Isusu Kristu, da On preko njega čini u Crkvi znakove svoje prisutnosti. On krsti. Onda ljudi malo podignu glavu jer je to događaj koji se djetetu događa. Hoće li znati taj dar u djetetu očuvati, to je sada drugo pitanje. Ali to ne možemo pretvoriti u običajnost. Ne, to je događaj koji čini Isus Krist, koji dolazi onome tko ga čeka, onome tko ga želi. Veli: Stojim i kucam. Ako netko otvori, unići ću k njemu i večerati s njim, ako ne, proći ću mimo. Proći ću mimo. I zato bih volio da si Došašće pokušamo u tom vidu planirati, ostvarivati. Na koncu, zato nas je pozvao da ima u nama svoje Kraljevstvo. Kao što je rekla Elizabeta od Presvetoga Trojstva: Karmel je Nebo, a u Nebu je Bog. Jer, Bog je u Karmelu, stoga je Karmel Nebo. I taj naš Karmel, koji je raspršen, Božje je Kraljevstvo, Božje Nebo na ovom svijetu. Na nama je biti tu jako zauzeti. Pozvani i odabrani. Dati odgovor.

I kažu: ništa se ne događa. Događa se kad se Isusu Kristu dade odgovor, uho, usta, ruka, srce, noga, da On čini preko nas. I događaj je kad Isusovim koracima idem k bolesniku, kad Isusovim riječima tješim i govorim čovjeku, događa se onda kad Isusovim srcem prihvaćam, praštam, potičem i pomažem dalje – to su događaji… Kristovi događaji za koje nas On treba. A drugo ostaje lijepa priča…

Zato nas tu šalje jedne k drugima. Imate svoje obitelji, imate svoja društva kud se krećete… To je polje rada, i tu se događa Isus Krist preko nas. Da bi se to moglo događati, treba ga čitati, treba promišljati, i onda staviti u djelo…

Jer, ponekad netko nekome ode, i onda se dogodi fantastično ogovaranje, jer se nisu spremili o čemu će govoriti. Koga smo donijeli jedno drugome? Jesmo li ga se i spomenuli? Zato nam veli: Pazite, jer neprijatelj vaš kao ričući lav obilazi tražeći da vas proždre, i da vas ostavi gladne i žedne pored punog stola. E, sad, tu je pokora. Da si ne moramo izmišljati: joj, kakvu pokoru ću činiti u Došašću?! Imate toliko toga svagdašnjega - da je divota. Pa, ako je čovjek osjetio da mu je Isus došao, već smo mnogo, veoma mnogo učinili. Isključuje sve moguće stvari koje nisu ni dolične niti na mjestu.  S tim svjetlom idemo dalje. To je sve povezano i silno znakovito – to su događanja.

Pa, evo, htio bih vama i sebi to staviti na dušu: da se potrudimo s ove svoje strane pogledati Došašće. Smije li i može li Gospodin doći k meni? Hoću li to, želim li to, i jesam li spreman? Inače, s običajne strane nećemo krenuti dalje. A običaj je rado čuvan. I dobro, treba ga čuvati. Samo, treba ga i iščitavati.

o. Vjenceslav Mihetec, OCD
studeni 2004.
(Priredila: s. Biserka Jelenić, OCDS)