Sedam Isusovih riječi sa Križa, o. Vjenceslav Mihetec, OCD
Isusove riječi na Križu sabiru nas i nekako fokusiraju našu misao i na nas same.
Prva riječ: Oče, opristi im, jer ne znaju što čine!
Oni razapeše Isusa, i zločince... Jednoga zdesna, a drugoga slijeva. Ubrojen je među zlikovce da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.
Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine!
Druga riječ: Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!
Gospodine, sjeti me se kada dođeš u svoje Kraljevstvo. Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u Raju!
Treća riječ: Ženo, evo ti sina.
Četvrta riječ: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Peta riječ: Žedan sam.
Dadoše mu da pije vino pomiješano sa žuči.
I vojnici mu se izrugivahu... Primicali se Njemu... Pružali mu ocat... Ako si zaista kralj židovski, spasi sam sebe!
Moj narode, što sam ti učinio? Čime sam te ožalostio? Odgovori meni. Izveo sam te iz zemlje egipatske, zašto pripremaš svome Spasitelju križ?
Šesta riječ: Svršeno je.
On, koji ostade u svom tijelu, naše grijehe uznese na križ, da mi, umirući svojim grijesima, živimo u pravednosti. A On je naše boli ponio... Njegove nas rane iscijeliše.
I posljednja riječ: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.
Otkrito raspelo
Po starom obredu u predvečerje prve nedjelje Muke pokrivali su se križevi, prekrivale slike u crkvi i Gluha nedjelja je nastupala. Neki se još toga sjećaju, a negdje se to još čini. Direktorij Crkve daje mogućnosti da se zakriju križevi. Naime, Evanđelje, koje se je čitalo na petu korizmenu nedjelju, bilo je o bijesu farizeja koji su se strašno razljutili na Isusa i htjeli ga kamenovati, a On se je sakrio. Na spomen njegova skrivanja zakrivala su se raspela, pa onda i sve slike oltarne u crkvi. I tako je ostalo do reforme. Zašto se ne sakrivaju raspela danas? U ovo vrijeme, ako išta treba biti otkrito, izloženo, onda je to raspelo. Druge je stvari, možda, trebalo skloniti, zakriti, da jedino Križ Kristov bude uzdignut, viđen, čašćen, jer on sada dolazi u središte razmatranja i središte molitve Crkve.
Nekada, u doba baroka, išlo se u tome prema teatralnosti, tako da je razumljivo zašto se to danas ne čini. Ipak, to negdje još uvijek čine gdje ljudi više drže do tradicije nego do znaka. "Pa tako je uvijek bilo, i zašto nije danas tako?" To će uvijek prigovoriti ljudi koji idu rijetko u crkvu, samo kad se nešto događa čega se oni sjećaju. Inače, ne idu redovito i nisu u hodu s Crkvom. Onaj, koji je u hodu s Crkvom, on i shvaća stvar.
Dakle, ako išta danas treba biti otkriveno i izloženo, onda je to Kristov Križ. Zato ga mi ne zakrivamo, i dobar dio tako čini, osim ako se tu i tamo nekom svećeniku to sviđa, a i ljudi znaju zahtijevati.
VRIJEME MUKE - vrijeme koje je teško obrazložiti, i na to pitanje postavljaju se vrlo teška protupitanja.
Bog Otac
Jednom na duhovnim vježbama za studente dvadesetogodišnji je student rekao: "Kad bi meni moj otac učinio što je taj, takozvani milosrdni, Bog činio svome sinu, najblaže rečeno, ja bih ga prokleo." Najblaže rečeno. Neshvatljivo je da otac to može učiniti i dopustiti da se dogodi njegovom sinu. Nedopustivo je. Logično gledajući, dečko ima pravo. Koji bi to i kakav bi ti bio otac koji bi to svom sinu priuštio? Nerazumno, neshvatljivo, nije to moguće napraviti. I dečko je to u jednom strašnom buntu izrekao. Drugi student, kad smo razmišljali o svetom Josipu u predbožićnom vremenu, o čudesnom Isusovom začeću, o djevičanskom životu Josipa i Marije, opet je strahovito energično protestirao: "Ja to ne bih mogao!"
Evanđelje izaziva strahovite reakcije. I često puta ljudi se nađu u vrlo mučnom stanju da stvar obrazlože. Kako obrazložiti Muku Isusovu? Sve postaviti razumski, vidljivo, kao u nekim filmovima, ne bi išlo. I ne nalaze se odgovori. Ne nalaze se odgovori na dubinska pitanja čovjekova: zašto to? I mi stojimo pred tim izazovom kao otajstvom. Kao otajstvom koje se kroz život polako od-tajuje. Dečko od dvadeset godina to ne može razumjeti jer nema iskustva života. Već sa četrdeset je lakše ako se je trudio vjerom prihvatiti Isusovu riječ, riječ Evanđelja, i ako je dozvolio da ga Duh Sveti prosvjetljuje. Bez Duha Božjega ovdje nije moguće maknuti se s mjesta. Možda, vratiti se natrag samo, naprijed nikako. Duh Sveti će vas uvesti u svu istinu.
Otajstvo patnje – Mogu jer volim
Nemojte misliti da dragi Isus zamjera ljudima koji postavljaju takva pitanja! Moguće zamjera onima koji ne žele razumjeti, ali ako nisu u stanju, nisu ni krivi, ili onima koji ih ne žele uputiti. Gledajte samo stvarnost života, što čovjek pretrpi, dok trpi, ipak trpi i nosi naprijed, a kad pretrpi, kad je patnja iza njega, kad s njim ostaje iskustvo, kako mu je teško, nekome tko tog iskustva nema, obrazložiti kako je to mogao. Kako čovjek može nositi patnju bez proklinjanja? Može samo onda ako voli. Samo pomoću ljubavi patnja je ostvariva i snošljiva iako ta ljubav ne izgleda uvijek veoma uživalačka. Naprotiv.
Prikazivali su na televiziji gospodina, muža sa uzetom ženom, kako on već skoro dvadeset godina nosi svoju ženu, koja je imala više 'udara'. Naučio ju je vježbe da može bar ustati. Naučio je kuhati, peći, Treba od devet sati prije podne do pet sati popodne da neki kolač spremi, a ona mu nekako svojim paraliziranim govorom govori što treba staviti. Na pitanje: "Gospodine, kako to možete?" starac odgovara: "Mogu jer volim." On nije nikakav teolog niti propovjednik. Kaže: "Nas dvoje smo jedna duša u dva tijela. I meni nije teško. Nije mi lako, ali mi nije teško. Jako se mučim. Ja sam već dva moždana udara imao. Ali, mi se tako volimo!"
Kada to netko sluša, tko tog iskustva nema, veoma je teško to njemu približiti, objasniti, učiniti prihvatljivim.
I sad se netko pita je li to Božja kazna, i zašto ih je Bog tako kaznio? A pokazuju slike iz davnih dana. Milina za vidjeti! Djece nisu imali, sami su. Rekao bi čovjek, poezija života. I najedanput ovo: kako to Bog može dopustiti?. I čovjek kaže: "Ja takvoga Boga ne mogu prihvatiti." Niti mu može vjerovati, a još manje ga voljeti. I kao što je rekao onaj dečko: "Kad bi meni to moj otac učinio, kad bi me u takvu muku stavio…". – Sinko, ne znaš kakva te muka čeka. Ne radi muke, kao da bi netko uživao da se netko muči, nego nešto je drugo u pitanju!
Iskustvo patnje
Ovdje, s Isusovom Mukom, u pitanju je spasenje svijeta. Spasenje ljudskog roda koji je upao u zemlju grijeha. I Bog se u svom sinovskom božanstvu stavlja u stanje čovjeka da ga pridigne, da ga izvuče. To nije kazna. To je povjerenje. A povjerenje nije uvijek ni lako ni ugodno izvršiti i opravdati. Ali svijest da Bog ima u mene povjerenja, to je ta svijest koja čovjeka nosi. Jer to su te anđeoske sile koje čovjeka podržavaju, u naj, recimo, nerazumnijim, neprihvatljivijim, neobjašnjivijim stanjima...
Nije čovjek prokleto sam, niti je ostavljen sam. To je mnogo puta lakše drugome nego sebi samome obrazložiti. Jer čovjek, kad bez iskustva obrazlaže muku, postaje često smiješan i bilo bi bolje da je šutio. Čovjek, koji ima iskustvo muke, on neće o muci mnogo govoriti, ali će moći reći pravu riječ podrške.
I kad se gleda Isusova Muka u toj nedoživljenoj stvarnosti, ne možemo je objasniti. I zato mnogi ljudi dižu ruke i odlaze dalje ili daju svoja proizvoljna tumačenja.
Kada u umjetnost slikari slikaju raspelo Isusa umirućeg, tu ima stvari koje stvarno idu od neukusa do fantazija kojekakvih... Ali kod čovjeka, koji je vjernički proživio muku, tu svaka crta ima svoj govor, i ona je na mjestu, i razumjet će onaj koji ima iskustvo patnje.
I Bog je ušao u svijet patnje jer nas razumije. I zato nije u svijet patnje ušao bez čovjeka - filozofski, nego se utjelovio, čovjekom postao, u štali se rodio, najsiromašnije živio, sam svoj kruh od djetinjstva privređivao, doživio progonstvo, neprihvaćanje sa svih strana, dakle, sve ono što čovjeka najdublje udara. I zato, On po muci govori čovjeku...
Ono što je rekao blaženi Alojzije, da je muku Isusovu shvatio tek na vlastitom suđenju. Sva studiranja, egzegeze biblijske, teoretski pristupi, filozofska osvjetljavanja shvatio sam kad mi je bilo suđeno... što je trpio Isus. I njegovo trpljenje je osvijetlilo moje, i zato se izdrži.
S ovim stvarima ćete se susretati i ljudi će postavljati pitanja. Zato, nemojte se previše truditi s odgovaranjem. Nećete obrazložiti. Ali znajte reći: "Ja Bogu vjerujem. Bog nikad nije protiv čovjeka, a kamoli protiv vlastitog Sina. Nitko nije mogao izvršiti ovo povjerenje, osim Njegov vlastiti Sin, to jest druga božanska Osoba Presvetoga Trojstva, jer nitko čovjeka tako ne voli kao Onaj koji ga je stvorio, i zato On postaje čovjekom i čovjeku tumači da će se teško izvlačiti iz stanja grijeha u koji je upao istočnim grijehom. Tu mu je jedino potrebna Božja pomoć onako kako nam je On pokazao noseći naš križ, vodeći nas k uskrsnuću. Svi drugi pokušaji propadaju."
Kao karmelićanska zajednica kakvu imamo ulogu u tome?
Sveta Terezija Avilska već s dvadeset godina redovničkoga staža ide po samostanskom hodniku i zaustavlja se pred slikom ranjenoga Isusa. To nije bila slika neke posebne umjetničkje vrijednosti, ali slika koja prikazuje Isusovo lice u krvavome znoju. To je motrenje, i tu doživljava svoj poziv na obraćenje i na promjenu života. I kaže da se pred tom slikom zastidjela svog lagodnoga života pred Onim koji krvlju otkupljuje i krvlju se zauzima za spasenje čovjeka. I baš tu je osjetila poziv na obraćenje, na promjenu mentaliteta.
Mogli bismo reći da se tu rodio obnovljeni Karmel.
Treba se susresti uživo s Isusom Kristom koji spašava čovjeka, koji ga nosi na svojim leđima i iz njega teče krv. Kakva zauzetost za čovjeka! To je to povjerenje Božje koje Bog ima u svakoga od nas. I kad se bojimo svojih životnih zadataka, a bojimo ih se često, onda ih treba pogledati očima povjerenja Božjega: "Pazi, pa Bog ima povjerenje u mene i zato mi daje ovaj dan i ovaj zadatak. I to povjerenje želim odraditi." Jer, odgovarajući na to povjerenje, čovjek će Bogu povjerovati. Ne meni, nego Bogu. Čovjek će osjetiti da ga Bog voli. Mi sve pokvarimo kad se trudimo da to budem ja, da se meni oda priznanje, da se meni.... Tu sve pokvarimo. I zato, kaže jedan engleski pjesnik, samo se treba sjetiti da ljudi, kad previše pišu i govore o ljubavi, sve pokvare. Ljubav nije za pripovijedanje, ljubav je za življenje. Ona svjedoči o izvoru ljubavi – o Bogu. Pa ako zbog moje patnje može netko reći: "Bogu hvala i slava!" onda sam postigao svoj cilj. I tu je sada, dolje na čovjekovom dnu, Sin Božji, koji nas diže, iz kojega teče krv. Njemu se pridružiti, s Njim zajedno na leđima dizati, to je krvavo, ali ide k uskrsnuću.
I zato, kad vas netko pita, kako ste to mogli izdržati, kako ste vašeg bolesnika mogli tako dopratiti do kraja, možete reći: "Pa ne znam. Ali je tako. Da nije bilo Božje pomoći, i da nisam ja u stvari Bogu pomagao, sve bi drugačije bilo." I zato je dobro gledati i to da smo mi pomoćnici Božji. Da nismo mi glavni akteri, nego da smo pomoćnici Božji. I to je poniznost. Pomažem Bogu. Trpim. Ali pomažem Bogu. Bog spašava. To mu je jedno od imena, Jehošua, koje je Isus uzeo, Bog spašava. A ja mu pomažem.
Ovo sveto vrijeme, koje je pred nama, pokušajte i motriti, i promišljati, i živjeti i truditi se istinski. Gledajte kako nas Bog treba i kako ima silno povjerenje u nas! Ako to ne shvatimo, dalje od optuživanja Boga i jedni drugih nećemo stići. A toga su nam puna usta ako ovo ne prihvatimo i ne uvidimo: da me Bog treba i da u mene ima povjerenja baš u ovom času povijesti. I zato je baš otkriti Križ danas poticajno, gledati u Križ, a ne ga skriti, i zato bi ga trebalo izložiti na vidno mjesto, i doma da nam bude i On i svijeća i Sveto pismo. Sve to čini jednu cjelinu: i svjetlo Božje riječi, i raspelo i ta naša raspetost između Neba i Zemlje i raširenost među sve ljude da pridižemo gore - to je smisao toga vremena muke.
o. Vjenceslav Mihetec, OCD
(Priredila s. Biserka Jelenić, OCDS)