Hvali Gospodina, o. Vjenceslav Mihetec, OCD
Vazmeno Trodnevlje počinje na Veliki Četvrtak navečer i završava na Uskrsnu Nedjelju ili Veliku Nedjelju sa drugim Večernjim pohvalama. Dakle, sa drugom Večernjom, jer smo završili Sveto Trodnevlje, a onda je započela osmina koja je završila na Bijelu nedjelju, opet sa drugim Večernjim hvalama, i vrijeme koje se nastavlja do Spasova, a od Spasova do svetkovine Duhova. Ovo vrijeme, od Spasova do Duhova, imamo devetnicu, jednu od najizvornijih devetnica Crkve, koju je slavila Apostolska zajednica u Jeruzalemu, okupljena oko Isusove majke Marije, gdje im je Isus rekao da ne napuštaju grada dok se ne obuku u silu odozgor. I oni su se, na tom mjestu, gdje im se Isus dva puta ukazao, gdje su blagovali s njim oproštajnu Večeru, okupljali na molitvu. To je bilo sigurno mjesto, i tu je sišla sila odozgor - Duh Sveti, kako nam svjedoče Djela apostolska, u obliku plamenih jezika, koji su na svakoga od nazočnih sišli i ispunili mu dušu. Devetnica završava Duhovskim bdijenjem u kojem se upriličuje krštenje odraslih ljudi i onih koji nisu još primili sakramenat potvrde. To je mala svečanost sa Misom bdijenja, koja je u kršćanskoj tradiciji bila u stvari Misa svake nedjelje. Oni su se okupljali u predvečerje Dana Gospodnjega i cijelu noć ostajali u molitvi, a onda bi se ujutro razilazili i išli za svojim poslovima.
S oslobođenjem kršćanstva nastaje nedjelja i ona ide dalje svojim hodom, do današnjega dana. Ostala su nam bdijenja, posebno pred velike svetkovine. Jedno je od najznačajnijih, i majka svih bdijenja, kako kaže sveti Augustin, Vazmeno bdijenje u svetoj Vazmenoj Noći. Postoje i druga, kao što je sada duhovsko, ali imate u velikom Časoslovu Crkve svake nedjelje i svakog blagdana molitvu bdijenja. To je molitva koja se moli u dijelu noći, i to bdijenje poziva nas na neprestanu budnost. Isus kaže: Budni budite i molite, jer ne znate dana i časa. Tako s bdijenjem ulazimo u svetkovinu Duhova, i time završavamo ovo svečano vrijeme liturgijske godine.
I sada dolazi odjek Vazmenog vremena. Prvo je svekovina Presvetog Trojstva, u osmini Duhova, Presveto Trojstvo, dakle, proslava Oca, Sina i Duha Svetoga, svetkovina je kojom Crkva slavi Trojedinog Boga. Hvaljeno budi Sveto Trojstvo, hvalu svi dajmo Gospodu Bogu! Zatim je svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo. Petak iza toga je svetkovina Presvetog Srca, a sada je u ovom kalendaru odmah blagdan Bezgrešnog Srca Marijina. I to je, dakle, cjelokupno vazmeno vrijeme sa svojim odjekom. Završava, dakle, u subotu sa blagdanom Bezgrešnog Srca Marijina.
Svetkovina Tijelova je deseti dan iza Duhova, dakle, četvrtak iza Duhova, slavi se kao svetkovina Veliki Četvrtak. Veliki Četvrtak ulazi u Vazmeno Trodnevlje i nema mjesta prevelikim svečanostima, jer odmah dolazi Veliki Petak, pa je već od trinaestog stoljeća, posebno s papom Urbanom II., uvedena svetkovina Tijela i Krvi Kristove, da bi se svečano proslavilo ustanovljenje Tijela i Krvi Kristove s oproštajne Večere, koje se tamo dogodilo, ali koje se sada ovdje može slaviti u svoj svečanosti i u svoj punini. Stoga je Tijelovo nastavak Velikog Četvrtka. Sveti Toma Akvinski, po papinom nalogu, napisao je Časoslov za tu svetkovinu i Misu, tako da imamo njegove pjesme, himne: Svečano svetkujmo, Klanjam ti se smjerno, Hvali Sion Stvoritelja te antifone za cijeli Časoslov i misne tekstove. To je ušlo u praksu. Također i procesije. Tako velika i svečana Tijelovska procesija, koja je bila vanjska manifestacija radosti zbog toga što Isus ostaje s nama, kao i svaka procesija, uvijek pokazuje da svjedočimo kako Isus s nama hoda kroz naš životni put. Zato je Tijelovska procesija sa Presvetim Otajstvom svjedočanstvo. Vjerujemo Isusu koji nas nije ostavio i koji s nama gazi kroz našu povijest. Kada bi to ljudi znali, oni bi možda drugačije sudjelovali u svemu tome. Negdje je ukinuto, negdje je ostavljeno, negdje kao folklorna manifestacija, u narodnim nošnjama, ali moramo davati ovaj pravi, vjernički smisao… I Uskrsna i Tijelovska, koja se slavi sa euharistijskim Spasiteljem, znači: ljudi, tu je Isus! Naša procesija je svjedočanstvo da mu vjerujemo da je s nama i da nas prati na svakom koraku našeg života. Onda se ljudi malo upristoje, malo se uključe u procesiju. Dosta je teško organizirati molitvu i pjesmu, jer se to rastegne uokolo. Ali na to je dobro misliti da se procesije obavljaju u takvim prostorima gdje se može pjevati, moliti i biti svi zajedno… Isus s nama hoda, mi ga slavimo, i doživljava se čvrsto zajedništvo koje onda lijepo imaju ljudi na pameti: "Nastavit ćemo to i u svagdašnjici."
Mala Terezija. Postoji i fotografija gdje se vidi da je snažno doživljavala Tijelovsku procesiju, kao djevojčica, kao prvopričesnica, jer je kao prvopričesnica mogla bacati cvijeće pred svog Spasitelja, što je ona posebno emotivno doživljavala. Ta fotografija postoji u staroj knjizi, isusovačkom izdanju tridesetih godina. Tamo ta fotografija vrlo živo pokazuje kako Mala Terezije baca cvijeće pred Isusom. U Karmelu je ta svetkovina veoma naglašena. Posebno kod naših karmelićanki, gdje se procesija obavlja po klauzuri, gdje onda svećenik sa Svetootajstvom ide u samostan i po samostanskim hodnicima… U vrijeme Terezije Avilske toga nije bilo. Nije postojalo u vrijeme dok su ona i Ivan od Križa živjeli. Barem ne na ovaj način.
Blagdan Srca Isusova slavi Ljubav Božju. Srce je simbol ljubavi. Vječna je ljubav njegova. I tom svetkovinom zahvaljujemo dragom Bogu na njegovoj neizmjernoj ljubavi, a sa Bezgrješnim Srcem Marijinim zaključujemo taj blagdan. Jer taj je blagdan prije bio 22. kolovoza (a to je osmina Velike Gospe i Marije Kraljice) pa je sada vrlo zgodno stavljen iza Srca Isusova, da budu blizu u Vazmenom sklopu. To su sve, dakle, odjeci Vazmenih slavlja.
Duhovi u našoj zajednici
Sve naše zajednice spremaju se ovom devetnicom, i liturgijski, kako daje liturgija Crkve, ali i na poseban način. Duh Božji je i Duh mira. I on je dar Isusa Krista koji je rekao: "Poslat ću vam Duha Svetoga. On će vas upućivati u svu istinu i prizivati vam u pamet sve ovo što vam ja rekoh." Naš kontemplativni život i naš molitveni život svagdašnjice jest život šutnje pred otajstvom Boga, pred otajstvom Boga koji nam govori. U osluškivanju trudimo se čuti šapat Duha Svetoga koji nas upućuje u Isusovu istinu, i koji nam priziva u pamet što nam je Isus rekao. I zato su naša razmatranja nezamisliva bez Evanđelja. U Evanđelju je Isusova riječ. Tu nam je blizu ono što nam je On govorio. Zato prije svakog razmatranja zazivamo Duha Svetoga: Dođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika. Oganj svoje ljubavi u njima užezi! Da bismo u tom Duhu mogli osluškivati, čuti. I moliti. Prvo, dakle, osluškujući njegovu riječ, da čitajući njegovu riječ, koju nam zbori svaki dan, čujem, da mi bude izvor života. I to je ono što Crkvi danas treba, gdje smo Crkvi danas potrebni, da Isusova riječ, koju je Duh Sveti prizvao i uveo nas u istinu te riječi, i nas vodi u našim dnevnim koracima. Da On bude pobjednik. U našim koracima da Njegova Riječ odjekuje.
Razgovarao sam s osobom u čijoj se u obitelji trude moliti, ali život nikako ne ide. Mole ujutro, mole uvečer. Ali upravo ima mržnje. I pita me, kako to može biti? Moli se krunica, čita se Evanđelje, izgovaraju se molitve.... Međutim, odnosi su takvi da postaje nesnošljivo. I pita: "Recite mi, što je to? Pa, što je to?" Moramo znati da molitva nije izdvojen čin dana koji je ukalupljen u sebe, a dalje, kad smo rekli “amen”, nastavljamo kao da je nije ni bilo. Izlazimo iz jedne prostorije u drugu, gdje zraka ove prostorije nema, nego je neki drugi. I čovjek odlazi na posao. Ovo je ostalo kod kuće. I na poslu se sukobljava sa svim problemima koji jesu, bez Boga. Jer, kao, što ima to s Bogom? Djeca idu u školu. U novu sredinu. Kakve to veze ima s Bogom? Mali psuje da je strahota! Onda dođu kući i jedino što znaju jest svađati se. I kaže mama: "Velečasni, ja to više ne mogu izdržati."
Zašto je tako? Dobro, postoji neprijatelj, djelitelj. Ali, ne smijemo zaboraviti da molitva u nama mora biti neprestana. Da je to djelo Duha Svetoga koji nas vodi i nosi. I da On neprestano, u svakom koraku dana Isusa brani, preda mnom, od mene i od drugih. Znate, ako nema odjeka, u danu, uz svagdašnja događanja, ona su bezbožna. I tu je vrlo, vrlo teško ostvariti duhovno ozračje, duhovni život…
Djevojka, koja je završila fakultet u Švicarskoj, oboljela je i kaže: "Pater, pomisao na krunicu u meni budi gađenje od mladosti. Mi smo kao djeca bili zlostavljani s krunicama. Zlostavljani." To mi je na drugi način rekao i njezin brat, koji je na visokom mjestu u jednom ministarstvu. Ljudi sada imaju gadnih poteškoća.
Jedan od naputaka Crkve kaže nam neka molitva bude kraća i češća. Bit će vam duh sabran. Pa u jednom trenutku dana, u jednom kutku duše, može se reći: Slava Ocu! Ali srcem. Može se reći: "Isuse krotka i ponizna srca, učini moje srce po svojem srcu!" I tada će biti s vama. Održavat ćete onu kondiciju. Ali ako se to blokira, onda ostane praznina, onda ostaje ovo što mi je žena govorila: "Do mržnje dolazi. Raspadam se. Pomozite mi!"
Dakle, Duh Božji je onaj kojega treba slušati. On je onaj koji nadahnjuje: "… dat će vam se u onaj trenutak… Nemojte biti zabrinuti" kaže Isus. To je podržavanje u blizini Duha Božjega koji i Isusa Krista čini nazočnim. Slušali smo prve nedjelje svibnja o Elizabeti od Presvetog Trojstva. O nazočnosti koju ona neprestano podržava svojom molitvom. Svojim nastojanjem. Svojim zazivima. Zato je duhovni život - život po Duhu. Život s Duhom Božjim. Da ni u jednom trenutku nismo bez njega. Dok smo s njim, idemo sigurno. Pa i ne moramo stalno misliti. Kad imate dijete, ono prohoda, idete nekuda u šetnju i vidite kako taj malac gazi, sa sigurnošću, jer zna da su tata i mama blizu. On ni ne gleda. Ali on zna da će odmah njihova ruka biti tu ako mu se nešto, ne daj Bože, dogodi. To je ta sigurnost. Ali to nije samo slika za ovo što hoću reći. Bog je nad nama. Tu svijest treba imati u sebi. On će spustiti ruku k nama. Znaju reći; "Pa hoćemo li stalno govoriti Oče naš, pa imamo i drugo što govoriti!" Ne, nije stvar u tome, nego je stvarno potrebno biti svjestan prisutnosti čim mi se zlo približi. Odmah se pokreće: gdje mi je tata, gdje mi je mama? Ako idem s tom sviješću, kad se zlo približava, odmah se okrećem k Njemu. Nisam ga zaboravio. I taj život s Duhom, u Duhu i po Duhu, nosi nas stalno. I to je ono što se karmelićanin trudi u svijetu, takvo svjedočanstvo dati. Pitaju tada ljudi: "Ma kako možeš biti tako miran i siguran?"
Putovao sam u Ljubljanu… davno… zimi. Najedanput je vlak poludio, počeo svirati. Trubi, tuli, svira. U kupeu nas je bilo petoro – šestoro. Čitao sam. Jedna gospođa je išla neke ispite polagati u Ljubljanu, neki dečko je tamo radio, svi su išli iz Zagreba. I sad, nastaje muk. Zašto to stalno trubi? Nešto se događa čudno. Kondukter hoda vrlo brzo hodnikom. Nešto se događa. Stvorila se napeta atmosfera. Ne mogu reći baš da sam bio sasvim indiferentan… pa čitam, pa što ću sad? Ništa ne mogu učiniti. I napokon je to prestalo. Otkrili su što je. Snijeg je padao, a bila je još ona dizel lokomotiva kojoj je u trubu ušao snijeg u kontakt, pa je to onda kao ludo stalno trubilo. A već smo vidjeli da vlak ide natrag, da ćemo svi u Savu otići, tamo negdje kod Zidanoga Mosta. Sada je dobro, sada razgovaraju. Ovaj dečko govori, htio je skočiti van. Ova je žena plakala, jer su joj doma ostala djeca, ne zna se što će ako strada. Svatko ima svoju priču, i sad pitaju mene: "A vi gospodine? Vi ništa niste rekli." "Pa ništa," rekoh "čitao sam. A što ja mogu izmijeniti sada?" "A što ste vi?" "Ja sam svećenik." "Hm, to se i vidjelo, znate, vi se uopće niste uznemiravali. Vi ste bili tako mirni cijelo vrijeme." Ne znam baš kako je meni bilo slušajući to sve skupa. Pa neću pridonositi panici. Nego, Bože, pomozi, ako je neko zlo, pomozi! U ruke Božje. Što tu imam sada paničariti i stvarati još veći strah?
Hoću reći da moramo biti kontemplativne duše, svjesni Njegove prisutnosti. Neće nas ostaviti. Pa što god se dogodilo, mir spašava svako stanje. I tu, u tom stanju, stvarno zazvati Boga u pomoć. Ali, ponavljam, ono što moramo znati jest dati mjesta zamahu Duha Svetoga. On ne buči, on ne galami. Jednom riječju, on govori u šutnji. A šutnja, to će reći, u dubokom čovjekovom miru, a taj mir je pouzdanje u Njegovu volju i u Njegove ruke. Mnogo se puta nađete u stanjima u kojima ljudi počnu traumatizirati, paničariti… Jednostavno bi trebalo samo malo mira da se može misliti. To u normalnim stanjima ide. No što ćemo sada? Ne treba početi objašnjavati: to treba ovako, to treba onako, jer onda postane jasno da stvarno čovjek ne može baš ništa učiniti.
I ne dajte se uznemiriti! Duh Sveti - Isus ga je obećao. On Crkvu vodi. On je taj koji nas vodi. Evo, recimo samo, ljubite svoje neprijatelje! Ne proklinjite, nego ljubite! To je bila za vrijeme rata posebno teška rečenica. I kada je kardinal Kuharić na Veliku Gospu u ratnom vihoru ovdje govorio: "Ako ti je ubio oca, ti njegovoga ne smiješ. Ako ti je kuću zapalio, ti njegovu ne smiješ" i tako redom, onda je netko zaurlao: "Ovoga treba ubiti! Što ovaj govori?"
To je Evanđelje. To govori! Jer kada je nastao, u ranoj Crkvi, sukob među vjernicima, kršćanima, a još su bili živi apostoli, onda su ih pitali: "A što je Gospodin rekao u takvim situacijama?" Apostol je odgovorio: "Ne proklinjite, molite, ne mrzite, volite! Tu je Duh Sveti koji vam u tim trenucima priziva u pamet sve što vam Ja rekoh." Zato ga treba osluškivati i živjeti u njegovom miru da nam prizove u pamet ono što je Isus rekao. To je rješenje. Ne uvijek lagano, često puta kalvarijski teško, ali rješenje.
Ulazeći u svetkovinu Duha Svetoga, na kraju Vazmenog vremena, ulazimo u vrijeme kroz godinu, kada bismo mogli reći: sada je to vrijeme da Isusovu školu primijenimo u vlastitom životu. Svake godine iznova. Tada smo ga gledali u korizmenim događanjima, pa zatim u slavnim događanjima. U nama se zbiva i jedno i drugo. Jer, uvijek ćemo točno postupiti ako se ravnamo po njegovoj riječi koju nam Duh Sveti priziva. Zato nam je čitanje i razmatranje Evanđelja neophodno. Molitva i život: molim Te, Bože, to što si mi rekao, snage mi daj da prihvatim, a onda da s tim ojačam. Od danas do sutra. I tako se gradi život po Duhu, i tako se može reći o duhovnom životu, Karmelu veoma svojstveno, i time Karmel daje boju svijetu, boju i okus Crkvi u svijetu. Franjevačka karizma to čini na drugi način, dominikanska na treći, salezijanska na četvrti. A karmelićanska je karizma kako kaže: danju i noću razmatrati zakon Gospodnji. Naveo sam vam primjer djeteta, koje u sigurnosti roditeljske brige i bdijenja korača naprijed. Koračajmo i mi! Pa kada se približuje neprijatelj, znajmo pogledati Gospodina. Gospodina koji ne spava. Gospodina koji čuje.
I - hvali Gospodina!
o. Vjenceslav Mihetec, OCD
svibanj 2008.
(Priredila: s. Biserka Jelenić, OCDS)