Moj Karmel

Jednom prilikom dok je dolazio u Split, naš dragi otac Vjenceslav, rekao je onim svojim zagonetnim očima, rumenih obraza i uperenog prsta prema nama, „Karmel je vrt i dragi Bog, kad zatreba za Crkvu ubrati neki plod, mora ga naći u ovome vrtu.“ Bili smo očarani tom rečenicom, snagom malog čovjeka, koji je tako jednostavan, a nekako filozofski nedokučiv. Gutali smo svaku njegovu riječ, gladni Boga u Karmelu, gladni mistike u svijetu tuluma, gladni Riječi života u svijetu koji vrvi mrtvim životom.

U ovo današnje vrijeme, u kojemu se živi na sekunde, u kojemu se do večeri zaboravlja sve, u kojemu se vapi za snom i mirom, niče tiho, lagano, samozatajno jedna mala ruža u Karmelskom ružičnjaku. Miris ruže je neznatan, trnja na njoj ima, Sunce je grije, Gospodin je ljubi, Majka Terezija bdi nad njom, a dragi otac Vjenceslav okopava iz Raja svoju posljednju Ružu koju je zasadio u Splitu. Pogađate! Radi se o Karmelskom svjetovnom redu osnovanom 2011. godine u Splitu. Naša zajednica broji 35 osoba koji su položili privremene zavjete, njih još 15 koji će ih položiti do kraja godine i 11 novih aspiranata. Oko šezdesetak malih karmelskih cvjetića raste, pupa i cvjeta u Splitu, na Kamenu. Ovi mali cvjetići posijani su rukom oca Vjenceslava. Vrijeme će pokazati svoje, nebesa nas podržavaju. U Splitu Sunca ima koliko želiš, suše kod nas nema, sve biološke i nebeske predispozicije su tu i stoga tako oduševljeno vam kličemo: KARMEL CVJETA!!!

Često se zapitam: kamo sam se zaputio? Što sam ja? Tko sam? Koja je svrha moga postojanja? Kakva je moja obitelj? I mnoga pitanja slična ovima, opterećuju moju glavu, ponekad mi ni noću ne daju mira. Kako to da ima neko mjesto koje se zove Karmel, kako to da su na stotine Karmela presađeni po cijelome svijetu i da u njima cvjeta ono nešto što me toliko vuče iz ovoga svijeta? Pitam se, sada već s odmakom, kako li sam „uvučen“ u Karmel.? Je li moglo biti nešto drugo što me privlači, zašto baš Karmel?

Dok smo bili djeca u noninoj kući, bila je soba koju smo zvali „stara“ jer ju je još majka tako zvala, a dobila je ima po tome što je i njihova nona spavala u toj sobi. Na zidu je visjela jedna mala starinska slika, debljeg tamnosmeđeg okvira, a na slici sv. Mala Terezija. Tek naoko lijepa slikica, ništa posebno, pomalo antikna. Ali svaku večer prije spavanja s majkom smo molili onu najljepšu molitvicu sve djece, naravno uz - Ađele čuvaru mili…-, a to je - Terezijo Mala ponizno te molim, ti Isusu kaži da ga puno volim. Danas, kada se ovoga sjetim, prođe me jeza, jer premda nesvjesno, ta Mala Terezija još onda, davnih 70tih i 80tih godina prošlog stoljeća, čuvala me i pratila, ne bi li me dovela u Karmel. Nikada nisam prestao moliti molitvicu koju me majka naučila i što je još bitnije, moja djeca je mole svaku večer. Nek to traje dok god bude živio itko iz moje obitelji, - Dao Bog da bude tako!

Čudan je moj put do Karmela bio, neobične morske struje su me pratile i vodile. Negdje 2000. godine bio sam na odsluženju vojnog roka. Premda oduvijek praktični vjernik, aktivni član župne zajednice, pjevač, svirač, čitač, ministrant, uvjek uz oltar, godine su tražile nešto više od sladunjavih kolačića koje jedu djeca. Čudan je potez

moje male sestrice Terezije. Zamislite u vojsci, kada su rijetki koji misle na crkvu ili Boga, ja upoznam dva prekrasna momka, jednog fetivog splitskog FRAMAša, i jednog Gospara dubrovačkog – oduševljenog Isusovcima. Sjeli smo si međusobo na prvu. Gospar mi je ponudio da pročitam nešto što mu je najdraže što je ikada pročitao, a to su tri knjižice s mislima sv. Male Terezije: Ljubiti sve do smrti iz Ljubavi, Neizreciva nježnost, Oči i srce. Bio sam preneražen, Terezijica me preplavljivala, ona me obuzela, oduzela, odnijela u Karmel. Toliko sam čekao, skoro 20-ak godina da bi započela moja avantura u Karmelu. Ah, ta Mala Terezija! Bila je odgovor na sve što sam tražio. Međutim, dogodilo se nešto što me je ponovno progonilo i nije mi dalo mira. Novo pitanje, kako to da je Ona s 24 godine dosegla puninu Raja na zemlji i prešla u Raj na Nebu, a ja njen vršnjak jedem kolačiće? I nema ni „S“ od svetosti u mome životu. Novo razočarenje koje nuka na potragu, na odgovore, na istraživanje.

Ali trebat će pričekati. Mora još štošta toga sazrijeti da bi se moglo ubrati i pojesti. Karmel je čekao. Završio sam faks, završila je vojska, zaposlio sam se, oženio se, dobio djecu i sve uobičajeno i prilično normalno. Ništa spektakularno, ništa dramatično. Možda pomalo dosadno i monotono. U međuvremenu sam kupio one tri knjižice da ih imam kod kuće. Nemam pojma koliko sam ih puta pročitao, skroz su potcrtane i s napomenama sa strane. I kako to obično biva, Terezijica me pozvala da kupim knjigu „Povijest jedne duše“. Došlo je vrijeme za malo tvrđu hranu. Naravno i ova me knjiga oduševila, toliko zainteresirala za Karmel da sam sada počeo intezivnu potragu za MOJIM Karmelom. Međutim, nema ga nigdje. Nova pitanja, nove sumnje, novi problemi. Što ću ja u Karmelu s klauzurnim sestrama? Osim toga, u braku sam, imam djecu, ne mogu sve ostaviti i obući habit, zabiti se u Raj na zemlji – tako sam u svojoj glavi opisao sam sebi Karmel.

Čudo tehnike, Internet, odveo me u Remete na stranicu braće karmelićana. Surfao sam i pronašao oca Vjenceslava Miheteca, zaduženog za Svjetovni red. Kopao sam i dalje, našao adresu i krenulo je prvo pismo. Dugo bi trajalo kad bih prepričavao našu korespondenciju, ali kako vi koji poznajete oca Vjenceslava znate koliko je on jednostavan i neposredan, nakon tog prvog pisma, u roku od par dana došao je odmah odgovor. Bio sam iznenađen, čak šokiran, vjerujete mi nisam očekivao uopće da mi itko odgovri na pismo. Došle su brošure, Konstitucije, ukratko o Svjetovnom redu i naravno krenulo je odmah drugo pismo. Tisuću pitanja? Ponovno? U Splitu nema zajednice, ima je samo u Zagrebu, što je to izdvojeni član? To nije ono što tražim! Nisam bio zadovoljan. Eto me na vratima Karmela, a ponovno ne mogu ući! Moja nestrpljivost je kulminirala, iza koje je došlo razočaranje.

Uslijedio je period šutnje. Ali Terezijica, kako je od milja zovem ili Sestrica, nije mirovala. Ona me držala u Karmelu. Kroz „Povijest jedne duše“ zaintrigirala me za „Zamak duše“. Kupio sam je odmah, kao ovisnik. Počeo sam je čitati, ali moja nagla narav je ta koja me tjera uvijek pred rudu. Ne ide to baš tako lako, bila mi je prevelik zalogaj. Jeo sam velike zalogaje, a hrana me gušila, nije prodirala u želudac. Kako je Terezijica citirala i Ivana od Križa kupio sam i „Tamnu noć“. Ona mi je sjela. Nju sam mogao prožvakati. Vrijeme šutnje se nastavilo dalje. Karmel je spavao u mojim

mislima i željama. Uslijedilo je i javljanje oca Vjenceslava oko Božića koji je prelistavajući korespondenciju pronašao moja pisma pa je uz čestitke za Božić htio vidjeti tinja li još Karmel u meni. Naravno da je odgovor bio potvrdan. Usljedila su još dva pisma. Ovo mi je bilo ohrabrenje, nekako bar taj nepoznati Karmelićanin misli na mene tamo daleko u Zagrebu. Ponovno sam uzeo „Zamak duše“. E, sada je prošao. Prožvakao sam ga i on mene. I Terezijica je učinila drugi korak, poslala me na obuku nikome drugome nego svojoj majci i to Velikoj Tereziji Avilskoj. Istim žarom oduševljenja kojim mi je Terezijica davala kolačiće na svom Malom putu, tim žarom me Orlovska diva Terezija Avilska osvajala u svojoj filozofiji, u svome „Samo Bog dostaje“.

Karmel mi je bio tako bliz, a tako daleko. Uranjao sam u njega nesvjesno, on me preuzeo, moje misli bile su u Karmelu, Sestrica i Majka su bile tu u svakom trenutku. Ali, Bože! Gdje je moj Karmel? Sada smo se već primakli 2010. godini. Dogodio se ključni moment. Zvoni telefon, ushićeno prepoznajem broj samostana u Remetama. „Hvaljen Isus, otac Vjenceslav je“! – čujem iz slušalice. „Navjeke, Oče“ – odvratim, i navijem se baš po onu našu dalmatinsku, tako da čovjek nije mogao doći do riječi. „Jeste li u subotu u Splitu“ – zapita me, i nastavi „Dolazim na Kamen, kod oca Branka u posjet, jer smo odlučili osnovati Red u Splitu. Bilo bi mi drago da i vi dođete, evo sada napokon možete pristupiti Redu kako ste i željeli!“ – Muk! Suze teku niz obraze! On dolazi, Karmel dolazi, otac Vjenceslav dolazi. Ja sam bio van sebe. Toliko čekanja, skoro 25 godina! Susret se održao, otac Vjenceslav me ne poznaje, gleda u masu i govori, predavanje završava, ja ustajem i drhtavim koracima prilazim: „Oče“ – pružam ruku i predstavljam se „Ja sam Josip!“ „Dođi u sakristiju. Tako te želim čuti.“ U sakristiji stisak, onaj blagi i zagonetni pogled koji osvaja, riječi utjehe i ohrabrenja, očinska pažnja i mudro vodstvo. Moje godine lutanja su nestale. Karmel mi je otvorio vrata. Ušao sam tamo, k Onome za koga znam da me Ljubi, k Onome koji je jedini dostatan.

Svjetovni red je osnovan, postoji već tri godine, tu u Splitu. Moj Karmel! Zašto baš Karmel!? - tako sam započeo ovo promišljanje. Pa zato, što je u Karmelu Živi Bog. U tišini karmelske šutnje, nalazi se Ilijin lahor, u molitvi i druženju sa zajednicom upijam okuse Neba, ovdje na zemlji. Kličem punih grudi: Moj Karmel, Moja Terezijica, Moja Terezija i Moj otac Vjenceslav!

Kasnije sam saznao od braće iz zagrebačke zajednice da su ga oni od milja zvali Slavek. Pa, na kraju ,dragi moj Slavek, molim Te, vodi nas i dalje, sad si još moćniji, Ti si u nebeskom Jeruzalemu i od tamo puno lakše možeš voditi ovaj rascvali vrt, tvojom rukom zasađen. Hvala Ti na svemu!

J. B., 40 godina