Prva godišnjica smrti o. Vjenceslava i promocija knjige "Duša remetskog romara"
U prepunoj crkvi svečanost je započela sv. Misom za o.Vjenceslava, a potom i promocijom novoizašle knjige o.Vjenceslava. Iz propovijedi o. Provincijala Srećka Rimca izdvajamo:
„Dobri i dragi ljudi, rekao bi o. Vjenceslav, danas smo se okupili u ovome svetištu Majke Božje Remetske da služimo Euharistiju za dušu dragog nam o. Vjenceslava o godišnjici njegova prijelaza u vječnost koja se dogodila 12. veljače prošle godine. Vjerujem da nam je svima još živo sjećanje na te dane koje smo proživljavali prošle godine u ovo doba.
Mi, braća karmelićani u samostanu, znali smo da je održavao puno duhovnih vježbi bogoslovima u raznim biskupijama Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, ali ipak bili smo iznenađeni, kada je na sprovodu i poslije mnoštvo svećenika i bogoslova reklo da im je on bio duhovnik i ispovjednik. Pa i sam pisac Predgovora najnovije knjige koja će večeras biti promovirana, prof. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog Katoličkog Sveučilišta predivnim riječima je opisao svoje iskustvo s o. Vjenceslavom koji mu je bio duhovnik još iz doba kada je bio bogoslov.
O darovima kojima je Bog odbario o. Vjenceslava mogli bismo puno govoriti. Pokušati ću spomenuti samo neke: Bio je izvrstan poznavalac povijesti Hrvatske i povijesti Crkve, a osobito je dobro poznavao povijest Zagreba i Prigorja i kako kaže povjesničar prof. Domagoj Novosel: ' hodajuća enciklopedija'.
O o. Vjenceslavu mogli bismo zaista puno govoriti. No, na ovu prvu godišnjicu njegova prijelaza Gospodinu, budući da će večeras biti promocija knjige „Duša remetskog romara“, želio bih malo progovoriti o njegovoj ogromnoj ljubavi prema svome rodnom kraju: Bukovcu, Remetama, Gračanima, Markuševcu, Čučerju, Šestinama, cijelome Prigorju. Kako u predgovoru ove knjige piše prof. Tanjić: „Redci ove knjige otkrivaju nam tankoćutnost i finoću Slavekove duše, njegov gotovo pjesnički duh, oblikovan na tradiciji hrvatske književne i pjesničke riječi, njegovu zaljubljenost u remetsku i prigorsku prirodu, sraslu u naravni vez s liturgijskom godinom posebice s marijanskim svetkovinama i proštenjima, sa svecima. Kao da iz tih redaka čujete glasove, vidite slike i udišete mirise svih proštenja, susreta, hodočašća i čujete tih i neumoran žubor romarske molitve“.
I završiti ću riječima iz predgovora knjizi prof. Željka Tanjića: 'O. Vjenceslav i dalje zove: 'Dobri i dragi ljudi, dojdete i vi v Remeta. Čaka vas Majčica Božja i Isuseka na ruka drži i vam ga bu v srce diela i ž njim vam bu duše i sunca dala. Nišče ne da te kaj ona da. Fala joj i slava budi.'“
Na kraju propovijedi o. Provincijal je posebno iznenadio i obradovao sve okupljene kada je rekao da ovu Remetsku crkvu možemo zvati Slavekova. Kao što zagrebačku katedralu zovemo Stepinčeva, s pravom možemo i Remetsku crkvu zvati crkva o. Vjenceslava.
Poslije misnog slavlja započela je promocija knjige pjesmom „K suncu prosi saka roža“. Već prvi taktovi bude sjećanje na o.Slaveka. U toj pjesmi on je s nama. Zatim je uslijedio tonski zapis, crkvu je ispunio glas o. Slaveka: „Srečen vam Božič, dobri i dragi ljudi.“ Koliko suza nam je svima izmamio!!!
S. Zdenka Broz članica Karmelskog svjetovnog reda i Uredništva pozdravila je uzvanike i sve prisutne koji su se odazvali pozivu na promociju.
S nama su bili: izaslanik uzoritog gospodina Kardinala Josipa Bozanića, vlč. Marko Vuković, Provincijal o. Srećko Rimac, koji je predslavio svetu misu zadušnicu, o. Prior Zlatko Pletikosić upravitelj svetišta Majke Božje Remetske, braća Karmelićani, monsinjor Lovro Cindorij, dugogodišnji upravitelj svetišta Majke Božje Bistričke, župni vikar u župi Marija Bistrica velečasni Miroslav Markić, svećenici, redovnici i redovnice, obitelj o. Vjenceslava Miheteca, gospodin Milan Bandić zagrebački gradonačelnik, gospodin Stipe Zeba, prof. Silvije Novak, mr. Dinko Bilić, gospođa Marina Ljubišić, članovi Svjetovnog reda Karmela, župljani i brojni hodočasnici dragog nam remetskog svetišta.
Prvo se svima obratio g. Milan Bandić, rekavši, između ostalog: „Živo se sjećam o. Vjenceslava, suradnje s njim i njegovg truda oko obnove Svetišta. ..... Sjećam se i jednog od njegovih projekata, znanstvenog skupa povodom 200. godine osnutka župe Remete. Okupio je nekoliko znanstvenika iz župe, pozvani su bili ugledni sveučilišni profesori i dupkom ispunili veliku samostansku dvoranu u Remetama. Bio je presretan odazivom i izlaganjima, a neispunjena mu je želja bila objava predavanja u zborniku radova. Obećajem da će grad Zagreb biti pokrovitelj tog zbornika i da će ove godine izaći. Sigurno da bi to bilo jako drago o. Vjenceslavu.
O tome kako je došlo do ideje o nastanku knjige govorila je glavna urednica i poglavarica Karmelskog svjetovnog reda s. Tea Živković. Iz njezina govora izdvajamo:
„Nedostaje nam svima ono: „Dobri i dragi ljudi“, svaki puta bilo je izgovoreno iz srca, iz duše, ne kao puka uzrečica. Nedostaje nam i ono: „Da poslušam što mi to govori Gospodin“, a nedostaje nam i pozdrav: „Pozdravite svoje doma, budite si dobri ko kruh i učinite danas nešto lijepo za Boga.“
Krajem kolovoza prošle godine mala grupa hodočasnika predvođena o.Dariom bila je u Španjolskoj u posjeti sv. Tereziji Avilskoj, a bili smo i u Segoviji u crkvi u kojoj se nalazi grob sv. Ivana od Križa. Grob je prekrasno, bogato ukrašen i pitala sam O.Daria kako takva raskoš u siromašnom mjestu, za skromnog redovnika? O. Dario je rekao: 'tako su mu htjeli pokazati koliko im je značio.' Taj čas prošla mi je misao: tako ćemo i mi ovom knjigom i ako Bog da i još pokojom, pokazati koliko je nama značio o. Slavek.
Sjećanje na jedan razgovor u kojem je Slavek rekao kako bi bilo lijepo progovoriti po domaći da se ne zaboravi kajkavska riječ i da se ne zaborave običaji kak je to negda bilo, odredio je sadržaj knjige. Znao je govoriti: pričajte o tome svojoj djeci i unucima.
Nadam se da ćete uživati čitajući knjigu jer će vam sjećanje na o. Slaveka biti tako živo, da će mnogima izmamiti i pokoju suzu. Bio nam je pravi putokaz do Boga. Učio nas je: 'Uprite pogled u Boga, njega slušajte i idite hrabro naprijed kroz sve nedaće. On vas nikada neće ostaviti.' Iste te poruke nalazimo i u ovoj knjizi, ali izrečene na poseban, samo njemu svojstven način.
Hvala mu što je slušao naše svagdanje svjetovne probleme i u njih unosio Boga. I ponovit ću: ova knjiga je naše hvala za ono koliko nam je značio, koliko nam je Boga dao i približio. Zahvalimo mu svi pjesmom.“Crkvom se zaorila pjesma Dragutina Domjanića: Fala. Bilo je dirljivo gledati ljude očiju punih suza i slušati silinu osjećaja zahvalnosti koji su se stopilu u toj pjesmi.
Prof. dr. znanosti o. Jure Zečević, karmelićanin, glavni urednik „Karmelskih izdanja“, rekao je: „U svojstvu glavnog urednika Karmelskih izdanja zahvaljujem onima koji su svojim radom na stručnoj i tehničkoj razini pridonijeli objavljivanju ove knjige.
Slavekova ljudska toplina i posvećenost Bogu i bratu čovjeku prepoznata je dakle ne samo u našim karmelskim okvirima, nego – svjedoci smo evo i kod ove promocije – mnogo šire. Duša o. Vjenceslava privlači i osvaja također duše i srca mnogih „remetskih romara“. Neka nas spomen na o. Vjenceslava potakne da se i mi, kao što piše na naslovnici ove njegove novoizašle knjige, istrgnemo iz svojih bespuća i bezbožnosti i svrstamo u red „vječitih Božjih putnika“.
Povijest Gračana i Remeta bila je motiv za suradnju o. Vjenceslava i doktoranda na odsjeku za povijest Hrvatskih studija sveučilišta u Zagrebu, prof. Domagoja Novosela, čiji je znanstveni interes povijest zagrebačkog Prigorja.
„Mrtvo je se kaj sme imeli radi, nadu za nadom živlenje nam ruši, gineju želje, al samo popevke, još mi živiju kak negda vu duši“, stihovi su Dragutina Domjanića Karleka. Ovi su stihovi moto i pokretač cijele knjige, knjiga koja je rekvijem Zagrebačkom prigorju.
August Šenoa, Marija Jurić Zagorka, Milutin Majer, Miroslav Fric Krleža, Fran Franc Galović, svi su oni u knjizi našli svoje mjesto, ali Domjanić je na prvom mjestu.
O. Slavek je posljednji veliki kroničar Zagrebačkog prigorja. Iako je bio duhovnik i svećenik ja bih ga prikazao, osvijetlio kao amaterskog povjesničara jer on je to doista bio.
Knjiga je mala enciklopedija Zagrebačkog prigorja, ne samo Remeta, već cijelog zagrebačkog prigorja, od Granešine na istoku do Mikulića i Bijenika na zapadu. Sve je to nekada bio jedan prostor s istom demografskom strukturom, jezikom, arhitekturom i običajima. A onda početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća taj se svijet u kojem je rođen i Slavek Mihetec počinje drastično mijenjati. Slavek to primjećuje, zapisuje, promišlja i to ga duboko smeta i boli. On žali za Prigorjem četrdesetih, pedesetih godina, žali i za Zagrebom, bijelim Zagrebom tog doba... Koliki je Slavekov strah za njegovim voljenim Prigorjem i Zagrebom najbolje govori da se on boji da ne samo da je se mrle, da ničesa više ni, neg da su čak mrtvi i oni kaj su te imeli radi, tam na gruobju spiju.
Osobito ga boli nestanak našeg kaja, kaj mu je na duši. „Po dolu i gaju, po dragomu kraju od kojeg nam lepšega ni. 'Po tom dragom nam kraju svoju dragu popevku popeval je slatki naš kaj. Kaj. Dragi, slatki koji ima žmah dobrote. Koji ima oči svetleče, koji ima ruke šireče, koji ima noge žureče. Koji ima srce kak širom otprta vrata, kaj vu duši ima špiglec na koje je moči navek videti sebe. Ljudeki dragi kaj naš med nas spada!
Zaključio bi riječima koje sam zapisao u Dodatku knjizi: Knjiga će svoju težinu i značaj ponajviše dobiti u onom trenutku kad je u ruke uzme neki dječak ili djevojčica, nebitno je li ta osoba rođena u Remetama, Bukovcu ili Gračanima ili je ovdje doseljena. Bitno je da knjigu i Slavekove tekstove primi bistra uma, široka srca i otvorene duše.
Potom neka dopusti tim toplim kajkavskim rječima, toj bogatoj kulturi koja je cvala ovdje na zelenim proplancima i ubavim dolinama stotinama godina, koju je Slavek nacrtao svojim riječima u maniri ponajboljih slikara, da uđu u nju i tu ostanu. I ako se to sjeme ljubavi prema svemu tome primi u srcu barem jedne osobe, a Majka Božja Remetska blagoslovi tu ljubav i privrženost kakvu je gajio Slavek, tada će ova knjiga postići svoj cilj, a Slavekove želje i nadanja naići na plodno tlo.“
Na kraju o. Zlatko Pletikosić zahvalio je svima na dolasku i sve prisutne pozvao u samostansku dvoranu na domjenak.
Zbor je, kao i uvijek u svim prigodama, pjesmom i posebno nadahnutom izvedbom uzveličao ovu promociju i učinio je svečanijom, pomno birajući pjesme koje je Slavek najviše volio.
Vrijedne žene, župljanke, pod budnim okom gđe. Ane Čokor organizirale su i pripremile domjenak na kojem bi im pozavidio i profesionalni catering.
Hvala svima, bio je ovo zajednički trud mnogih koji bi mogao poslužiti kao školski primjer uspješnog timskog rada.
Izvještaj pripremila: s.Tea Živković
