Marija u srcu sv. Elizabete od Trojstva

O, kako svi sveci ostaju u sjeni kad pogledamo sjaj Presvete Djevice. Ona je neizreciva... Nijedan jezik nije mogao objaviti, nijedno pero nije moglo napisati tajnu koju je Ona čuvala i o kojoj je razmišljala u svojem srcu.

Razmišljajmo o tome što se događalo u duši Djevice, kad je u sebi nosila Utjelovljenu Riječ... S kojom li je šutnjom, sabranošću i klanjanjem zaronila u dubinu svoje duše da ogrli Boga kojemu je imala biti majka.

Bog je pogledao na neznatnost službenice svoje. Promatrajući ovo tako lijepo stvorenje koje nije poznavalo svoju ljepotu, Otac je htio da Ona bude u vremenu Majka onoga kojemu je Otac od vječnosti.

Kad čitam u evanđelju da je Marija žurno otišla u Judejsko gorje da izvrši službu ljubavi kod svoje rođakinje Elizabete, vidim je kako prolazi tako lijepo, tako mirno i veličanstveno, posve sabrana u nutrini.

S najvećim je mirom i sabranošću proživljavala sve događaje... i njezina je molitva uvijek bila: „Evo, službenice Gospodnje!“.

Sveta krunica! To je lanac ljubavi koji nas ujedinjuje s Marijom. O Marijo, svaki dan te iznova molim, daj da moje srce bude uvijek čisto i ponizno... pomozi mi da stupam za Isusom ovim križnim putem kojim me vodi.

Ona, Bezgrješna Djevica dala mi je karmelsko odijelo i ja je molim da me obuče u onu haljinu od najljepšeg platna kojim se ukrašava zaručnica kad polazi na svadbenu gozbu Jaganjčevu.

Bila je tako velika u svojoj poniznosti. Uvijek je zaboravljala samu sebe, i jer je bila oslobođena sebe same, mogla je pjevati: „Svemogući mi je učinio velika djela, odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom...“.