Sv. Terezija Avilska - molitveni život

Kad je Terezija doznala za reformacijski crkveni raskol:     

Osjećala sam da bih tisuću puta dala svoj život za spasenje jedne jedine izgubljene duše. Ali sam kao žena koja i nije dobra, a k tome još i posve slaba za službu Gospodinovu, odlučila učiniti ono malo što mogu, a to je: kolikogod samo mogu, živjeti po evanđeoskim savjetima, i za isto pokrenuti ono par sestara što je ovdje.

O moje sestre u Kristu, pomozite da to isprosim! Zato vas je Gospodin ovdje sabrao, to je vaš poziv, to je vaš posao, prema tome trebaju biti okrenute vaše želje, suze i molbe.

Svijet je u plamenu. Nanovo se želi osuditi Krist. Donose se na tisuće svjedočenja protiv njega, samo da se njegova Crkva sravni sa zemljom... Ne sestre, nije sada vrijeme da s Bogom raspravljamo o nevažnim stvarima!

Uložiti svoj život, o tome se radi.

Pogledajmo svoje vlastite pogreške, pustimo tuđe!

Malo mi koristi kad sama, povučena u samoću, s našim Gospodinom slavim svetkovine i pri tome odlučim, pa onda obećam, da ću činiti čudesna djela u njegovoj službi, a onda kad se pruži prilika, postupim potpuno suprotno. Malo koristi sama povučenost kad se .usporedi s puno većim dobitkom koji se postiže kad se djela i riječi slažu s gestama. A tko ne može sve učiniti odjednom, neka polagano ispuni jedno za drugim.

Uprite pogled u Raspetoga pa će vam sve biti lako.

Kad vidiš da jednoj bolesnici možeš pružiti olakšanje, onda bez razmišljanja odustani od svoje molitve, da joj done­seš olakšanje. Pokazi joj sućut, sudjeluj u njezinim bolima. Ako bi se morala odreći jela, koje je njoj potrebno, odreci ga se, ali ne toliko nje radi, nego iz svijesti da to sam Bog želi. To je istinsko sjedinjenje s njegovom voljom.

Kako bi svi ljudi prijateljski razgovarali jedni s drugima, kad bi se oslobodili častohleplja i pohlepe za novcem. Vjerujem da bi se time doskočilo svim zlima.

Trebamo posjedovati određenu svetu smjelost zato što Bog pomaže hrabrima i ne zna za ugled osobe.

Napredak duše se ne sastoji od mnogo razmišljanja, već od mnogo ljubavi. Ali kako se ta ljubav može steći? Tako što se valja odlučiti raditi i trpjeti za Boga, i to svaki put kad se zato pruži prilika.

Postoje mnogi putovi na kojima Bog želi započinjati pri­jateljstva s dušama.

Prava pobožnost se sastoji u radikalnoj odluci činiti dobra.

Ljubav nije u osjećaju, već u spremnosti dopasti se Bogu.

Nauči se trpjeti iz ljubavi prema Bogu tako da to ljudi ne opaze.

Ponekad se više cijeni jedna dobra riječ nego mnoge riječi, koje govore o Bogu.

Terezija i tri dukata - to je ništa. Ali Terezija, tri dukata i Bog - to je sve.

Ne može se znati ljubimo li Boga (ni onda kad za to po­stoje jasni znakovi); ali se lako opaža ljubimo li svoga bližnjega.

Bog je tako velik da ga se isplati tražiti cijeli život.

Čitava zgrada duhovnoga života ima za temelj poniznost, ali kad nje u stvarnosti nema, onda Gospodin - naravno vas radi - neće htjeti graditi u visinu, da se ne bi sve srušilo. Da biste postavile dobre temelje, težite za tim da budete najma­nje od svih i sluškinje sviju. Dobro promislite, kako i na koji način ćete moći druge obradovati i njima služiti.

Ljubav koja želi obradovati Boga i vjera mogu učiniti mogućim i ono što je po naravi nemoguće.

Jednom mi je Gospodin s puno ljubavi prema meni govo­rio da ne budem tužna, budući da u ovome životu mi ne bismo mogli ostati stalno u istom raspoloženju. Čas izgaram od revnosti, čas sam bez volje. Sad me muči nemir, a napasti navaljuju na mene, sad se umirim. Zato se trebam osloniti na njega i ne trebam se bojati.

Zato, moje sestre, nemojte biti tužne! Kad iz poslušnosti morate prihvatiti dužnosti drugih, sjetite se da se Gospodin nalazi i medu loncima.

Nema razloga zašto bismo mi trebali željeti da svi hoda­ju našim putom.

Sjetite se da Bog sve može.

Bog pruža čovjeku velike dokaze svoje ljubavi. Naravno, onaj tko to ne vjeruje, ništa od tih dokaza neće iskusiti. Ta Gospodin voli kad pred njegova djela ne stavljamo nikakve granice.

Prijateljstvo koje Bog održava s čovjekom je toliko iskreno da se između njega i duše više ništa ne može odijeliti. Duša biva obasjana tako blještavim svjetlom da ona ne može dokučiti njegovo biće. U tom svjetlu duša upoznaje ispraznost svijeta. Duša ne vidi dobroga učitelja, ali jasno spoznaje da je on u njoj.

Jedna je milost što se milost dobiva, druga je milost spo­znaja te milosti, a treća je milost ona sposobnost kojom tu milost znamo izraziti i pomoći drugima da je razumiju.

Moj beskrajno dobri Bože!... Tko tvoju blizinu ne podnosi, toga podnosiš ti… Kako si mu ti samo vjeran prijatelj! Ti ga darovima obasipaš, ti ga podnosiš. Dok podnosiš njegov stil, ti čekaš dok ne prihvati tvoj način. Ti visoko cijeniš trenutke kad te on voli, a kad se pokaje, ti za tren zaboravljaš sve čime te je vrijeđao. Jednostavno ne mogu shvatiti, kako to da sav svijet ne čezne za tim da se po tom posebnom prijateljstvu poveže s tobom.

Pogledajmo na Gospodina i ne bojmo se da bi sunce pravde moglo zaći. Bog nas ne ostavlja u tami. Jedino ako mi njega ostavimo, propast ćemo.

To je velika stvar za znanost. Znanost nas uči da mi malo znamo i puno nam toga objašnjava. Po njoj dolazimo do sa­znanja istinitosti Svetoga pisma. Činimo što je pravo. Sačuvao nas Bog od glupih pobožnosti!

Treba biti vrlo hrabar da bismo se odlučili za savršenu ljubav. Tko ustrajno teži prema tome, Bog mu neće uskratiti svoju pomoć. Upotrijebila sam riječ "hrabrost" zato što ima puno toga što zli neprijatelj stavlja na put pred početnike. On zna da on ne gubi dušu jednog jedinog, nego i duše mnogih drugih. Jer kad se tako početnik, uz pomoć Božju potrudi, doći do savršene ljubavi, onda on, po mom mišljenju, nikada neće doći sam u nebo, nego će mnoge druge za sobom povući... Tako početnik treba puno hrabrosti i posebnu Božju pomoć, da ne bi radio obratno.

Još ću jednom kazati, jer ništa ne škodi da to više puta ponovim. Ne smijemo tugovati zbog suhoće ni rastresenosti misli, to je vrlo važno. Takva nesposobnost za unutarnju molitvu često dolazi i od tjelesnih smetnji ili zbog vremena... Kod velike rastresenosti i smetenosti misli, niti je dobro svaki puta prekidati molitvu, ali ne valja ni svaki put mučiti dušu i prisiljavati je na nešto što joj je tada nemoguće. Tada se treba dati na koju vanjsku djelatnost, na primjer posvetiti se djelima ljubavi prema bližnjemu, ili kakvom dobrom štivu. No, ponekad se ni to neće moći, onda treba služiti tijelu iz ljubavi prema Bogu, da bi tako tijelo opet moglo služiti duši.

Ponekad se moram smijati kad vidim ljude koji, dok mole, sanjaju o tome kako bi voljeli da ih za volju Božju drugi prezru, da ih izvrgnu javnom sramoćenju, dok oni sami prikrivaju i svoje najsitnije pogreške, a kad im tkogod nepravedno prigo­vori za njihove pogreške, onda vrlo burno i uzbuđeno reagira­ju. Neka nas Bog sačuva od takvih reakcija. Onaj tko ni tako malo ne može podnijeti, trebao bi biti nešto skeptičniji pred svojim tobožnjim velikim odlukama.

Tko Isusa ima uza se kao prijatelja i plemenitog vođu, taj može sve podnositi, jer Isus nam pomaže i daje nam snagu. Nikoga neće ostaviti na cjedilu. On je pravi i iskren prijatelj... Od Gospodina nam dolazi svako dobro, on će nas poučavati. Moramo se ugledati na njegov život, jer ne možemo naći ni bolji ni savršeniji uzor za nasljedovanje. Što nam treba više nego vjeran prijatelj uz nas, koji nas neće ostaviti u nevolji, kao što to čine svjetovni prijatelji? Blago onomu tko ga stvarno i iskreno voli. Uvijek ga ima kraj sebe!

Kad podbaciš, nikada ne gubi hrabrosti. Pokušaj nasta­viti put.

Molitva i mekoputan život ne podnose jedno drugo.

Zaista, opažam tajne skrivene u nama, zbog kojih se često iznenadim - a koliko će ih još biti koje ja ne poznajem! Moj Gospodine i moj Bože, kako su velika tvoja čudesa!

Molitvu moramo tražiti i truditi se, ne da uživamo u molitvi, već da dobijemo snagu za služenje... Bez obzira na vašu molitvu koja je spremna pomoći, ne trebate htjeti služiti odmah čitavome svijetu, već onima koji s vama zajedno žive. Tako ćete učiniti veće djelo, budući da im to dugujete.

Uvijek me boli kad vidim kako mnoge duše propadaju, i posebno me boli kad se sjetim Indijanaca… Ali i sa ove i sa one strane ima toliko nutarnje bijede da sam preneražena kad se s tolikim !judima susrećem i razgovaram. Bome smo mi gluplji nego druga stoka, kad ne uviđamo visoko dostojanstvo svoje duše, i ponizujemo se tako što jurimo za bezvrijednim zemalj­skim stvarima!