Teološki osvrt o škapularu, o. Dario Tokić, OCD

Škapular je prvotno bio nešto poput zaštitnog naplećka koji se oblačio preko redovničkog odijela da bi ga se zaštitilo od prljanja i oštećivanja pri teškim težačkim poslovima. Bogu posvećene osobe po redovničkim zavjetima ubrzo su uvidjele bogatstvo simbolike koju je taj odjevni predmet imao za one koji su svoje konkretno življenje nastojali osmisliti u ključu svoga odnosa prema Gospodinu. Oblačeći škapular pri ne baš laganim ni ugodnim poslovima koje bi im poslušnost nalagala, sebe bi oraspoložili tako da su ga povezivali s onim jarmom o kojem Krist govori u svom evanđelju: "Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim" (Mt 11,29). Oblačeći ga ujutro na početku radnog dana, u škapularu su redovnici promatrali križ Isusova učenika koji treba danomice uzimati, prema onoj Isusovoj: "Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan" (Mt 10,38). Tako je škapular (naplećak) iz praktičnih razloga – ali i kao znak nasljedovanja Isusa Krista, čiji je sav zemaljski život bio podložnost volji Očevoj (usp. Iv 6,38) – s vremenom postao sastavni dio specifičnog odijela, habita, mnogobrojnih monaha i redovnika.

Karmelićani, čiji Red je nastao od grupice pustinjaka koji su na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće živjeli na obroncima Gore Karmela u Svetoj zemlji, kod današnje Hajfe u Izraelu, od samih su svojih početaka program nasljedovanja Isusa Krista nastojali ostvariti prema Marijinom uzoru. Otvorena Božjim planovima pri Navještenju, u svom srcu brižno čuvajući i njegujući uspomene o svom Sinu, Isusu Kristu, kako veli o Mariji evanđelist Luka (2,51), te ustrajna kakva je i bila u molitvi i zajedništvu s apostolima prema Djelima apostolskim (1,14), Mariju su karmelićani prepoznali i uzeli sebi za uzor kontemplativnog života. Svoju prvu kapelicu u srcu pustinjačkih nastambi u koju su se svakodnevno okupljali da bi slavili euharistiju, prvi su karmelićani posvetili upravo Mariji. Tako su postali prepoznatljivi kao "braća blažene Djevice Marije od Gore Karmela", odakle dolazi i njihov službeni naslov.

Ta povezanost karmelićana s Marijom svoje je vidljivo očitovanje dobila u znaku škapulara. Od sredine 13. stoljeća, dakle, škapular za karmelićane postaje "znak saveza i uzajamnog zajedništva" s Marijom, kako to izriče Papa Ivan Pavao II u svom prigodnom pismu generalima Karmelskog Reda (br. 5). Pod slikom saveza Sveti Otac želi naglasiti osobito dvostranost odnosa koji je predstavljen znakom škapulara. To je važno zato da se škapular ne bi shvatio magijski, kao neki predmet koji nam neovisno od naše moralnosti pribavlja korist nadnaravnim sredstvima. Škapular nije talisman. Škapular nije automatski jamac spasenja. Škapular nije povlastica koja bi onoga koji ga nosi oslobodila od zahtjeva kršćanskog življenja. Škapular je znak saveza, to znači vidljivi znak unutarnje osobne povezanosti s Marijom, i to s Marijom prvenstveno kao Majkom, naglašava Sveti Otac. Prema Papi škapular "u stvari znači na konkretan način Isusovo izručenje njegove Majke, koju je na križu predao Ivanu, i u njemu svima nama, te izručenje ljubljenog učenika i nas njoj, koja je postala našom duhovnom Majkom" (br. 5). Poput vjenčanog prstena, koji zapečaćuje i označava ljubav i vjernost bračnih drugova, tako je i škapular vidljivi znak unutarnje stvarnosti majčinsko-sinovskog odnosa koju je Isus na križu oporučno htio da se uspostavi između njegove Majke Marije i njegovih učenika.

Riječ je dakle o uzajamnom odnosu, koji je u skladu sa širim Božjim naumom spasenja. S jedne strane, veli Papa sažimljući višestoljetnu motivaciju nošenja škapulara, to je "neprestana zaštita Presvete Djevice, ne samo za vrijeme životnog puta, nego i u času prijelaza prema punini vječne slave" (br. 5). Time se želi istaknuti ono što Marija kao Majka čini za nas. Njena trajna pomoć i zaštita izraz su majčinske brige za povjerenu joj djecu. Čak i nakon smrti. Sa strane vjernika, taj odnos predstavljen odjelcem škapulara obilježen je istinom "da se pobožnost prema Mariji ne može ograničiti na molitve i izraze štovanja u njenu čast u nekim okolnostima – naglašava Sveti Otac – nego mora predstavljati 'habit', tj. stalno odredište vlastitog kršćanskog ponašanja, satkanog od molitve i nutarnjeg života, po učestalom primanju sakramenata, te vršenje djela duhovnog i tjelesnog milosrđa" (br. 5). Hoće se reći da škapular jest dar, ali i trajan zadatak. Škapular jest Marijino odijelo što Isusova učenika čuva sprijeda i straga, ali pravi škapular zapravo nije vidljiv, jer nije satkan od propadljivog prediva, nego od autentične osobne molitve i od djelatnog nasljedovanja Marijinih kreposti. Platneni škapular ili medaljica tek su mali materijalni znak tog duhovnog nastojanja s naše strane. Već su stari autori govorili da ljubav čini da su slični oni koji se ljube. Tako i ovaj odnos s Marijom treba nas dovesti do suobličavanja Mariji, savršenoj učenici Kristovoj i slici Crkve, da poput nje postanemo "prenositelji božanskog života" (br. 4), kako veli Sveti Otac, i ne manje svjedoči cijela karmelska predaja. U tome se također sastoji simbolika škapulara kao odijela. Postoji uzrečica da odijelo čini čovjeka. Nije baš da čini, ali da odijelo umnogome uvjetuje raspoloženje onoga koji nosi, mislim da je iskustvo svakoga od nas. Zamislite televizijskog voditelja da mora izaći pred kamere i poglede milijuna gledatelja u dronjcima, prljava i zapuštena rublja. Takvoga nećete naći. Da bi bio u pravom raspoloženju i mogao obaviti ono što mu je posao nastojat će uvijek odjenuti čisto, svježe i opeglano rublje. Tako se i vjernik oblačenjem Marijinog škapulara želi pravo oraspoložiti za život Kristovog učenika po Marijinu primjeru. Stoga Papa veli da je škapular "divan primjer marijanske duhovnosti, koja iznutra oblikuje osobe te ih suobličuje Kristu" (br. 6). Iz toga se vidi kristocentričnost škapularske duhovnosti, i nužnost da se naglašava načelo dosljednosti znaku: ukoliko želimo biti nositelji Marijina odijela, onda trebamo biti nositelji i njenih vrlina. Nije dakle ispravan stav onoga koji primanjem škapulara samo očekuje Marijine milosti. Naime, škapular nema spasenjskih učinaka ukoliko ne živimo sukladno njenom primjeru.

I Sveti Otac (Ivan Pavao II) nosio je karmelski škapular: "I ja nosim na svom srcu već dugo vremena karmelski škapular!" (br. 6). Zato se može reći da je i Papa karmelićanin, jer tko prima škapular biva pridružen Redu braće blažene Djevice Marije od Gore Karmela, kako to navodi posljednje u višestoljetnom nizu crkvenih odobrenja ove marijanske pobožnosti s nadnevkom od 5. siječnja 1996. (Obred blagoslova i postavljanja škapulara, odobren od Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata). Tako i Sveti Otac biva, poput svakog tko obuče škapular, "uveden u zemlju Karmela da se hrani njenim plodovima (usp. Jer 2,7), te kuša slatku i majčinsku prisutnost Marije, u svakodnevnom nastojanju da se iznutra obuče u Isusa Krista, te ga očituje u sebi živim za dobro Crkve i čitavog čovječanstva" (br. 5).

Jeste li znali, da je zavjetnu crkvu Marije Jeruzalemske na Trškom Vrhu podigla Škapularska bratovština iz Krapine, kojih dvjesto godina prije prvog dolaska karmelićana u Hrvatsku? S. Petra, karmelićanka iz Bistrice, u svom kratkom prikazu "Zercalo Marijansko kipa Jeruzalemskoga vu Krapine", molitvenika tiskanog u Zagrebu 1768. u nakladi spomenute bratovštine (Vjesnik karmelićana 2/2001, str. 22) potvrđuje upravo navedenu afirmaciju, naznačujući postojanje škapularskih nadbratovština još i u Karlovcu, Jastrebarskom i Varaždinu. A u našim južnim krajevima o raširenosti škapularske pobožnosti prema Gospi Karmelskoj dovoljno je samo pogledati bilten IKA-e nakon 16. srpnja.

Kako to obično biva u životu jednoga simbola, tako je i kod škapulara: potrebno je neprestano oživljavati njegov izvorni smisao, ukoliko se ne želi da upotrebna vrijednost znaka oslabi ili se degenerira. Naime, u temelju svakog simbola stoji određeno autentično iskustvo. U slučaju škapulara to je iskustvo Marijine zaštite prema karmelićanima u određenom povijesnom trenutku i iskustvo moći njenog zagovora za naše spasenje. Simbol nastaje kao plod susljednog razmišljanja nad tim iskustvom. Tako je Karmel promatrao škapular u sklopu svog razmišljanja o Mariji kao Zaštitnici, kao onoj koja se brine za svoju braću, koja joj zauzvrat služe. U tom se razdoblju Marijina skrb razumije i preko granica smrti, posebice u njenoj brizi za naše spasenje i brzo izbavljenje iz Čistilišta. No, kako vrijeme prolazi, sve više jača opasnost da znakovitost simbola izgubi svoj kontakt s izvornim iskustvom zbog kojeg je i uspostavljen. To je vrijeme kad je simbol zanemaren ili gledan podozrivo kod jednih (skepticizam), dok ga se drugi drže u slijepoj vjeri (fideizam), bez veze s izvornim značenjem, što može dovesti i do magije.

Škapular je dakle karmelsko odijelo i znak posebne povezanosti karmelićana s Marijom. Tu povezanost s Marijom preko znaka škapulara kroz prošlost su naročito istaknula dva fenomena.

Viđenje sv. Šimuna Stocka

Kako predaja prenosi, viđenje se smješta u sredinu 13. st. za vrijeme dok je Šimun Stock bio general Reda. To je vrijeme bilo teško za Red: u Palestini su za kršćane došli teški dani i izbjeglištvo u Europu je za karmelićane bilo neizbježno, ali i u Europi se postavilo pitanje njihova opstanka (zabrana osnivanja novih redova). Veli se da je Šimun bio ustrajan u molitvi Blaženoj Djevici da zaštiti karmelićane. Naposljetku mu se ona navodno ukazala držeći škapular u rukama i govoreći: "Ovo je privilegij za tebe i za tvoje: tko bude u njemu umro spasit će se." Kažu da je to bilo 1251. Prije 750 godina.

Postoji sumnja u povijesnost samog viđenja, jer prvi pisani izvještaj poznat je tek s kraja 14. st. dakle 150 godina nakon predmnijevanog događaja. I to u vremenu kad je obilna bila produkcija srednjovjekovne književnosti čudesa i cvjetića. Bez obzira na povijesnu utemeljnost samog viđenja, ipak se u povijesnost utjecaja tog izvješća ne može sumnjati, jer se škapularska pobožnost pomoću te predaje brzo i naveliko širila. Giuseppe Falcone je napisao 1595. kako se Španjolska, Portugal i dobar dio Italije mogu nazvati "velikim karmelskim samostanom" jer u njima nije bilo obitelji u kojoj bar netko ne bi nosio škapular. Ta njegova izjava je povijesno zajamčena knjigama karmelskih bratovština: samo u Veneciji u ono doba bilo je više od 70 000 članova upisanih u bratovštinu!

"Subotnja povlastica"

Drugi važan povijesni čimbenik za širenje škapularske pobožnosti bila je tzv. "Subotnja povlastica". Nju bi, prema predaji, u obliku papinske bule napisao papa Ivan XXII, 3. ožujka 1323. u Avignonu, nakon slijedećeg viđenja Marijinog, o kojem se u toj "buli" i izvješćuje:

"Ivane, Ivane, namjesniče mog ljubljenog Sina ... u znak zahvalnosti za moja dobročinstva, dopusti svetom i pobožnom Redu Karmelskom ... da tkogod ustraje u zavjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva, ili bude ušao u Red, da će se spasiti. I drugi, ako iz pobožnosti uđu u ovaj sveti Red, noseći znak svetog odijela s imenom subraće i susestara navedenog Reda, bit će oslobođeni i otpustit će im se trećina njihovih grijeha ... I ako budu na dan njihove smrti odvedeni u čistilište, ja, Majka milosti, sići ću u subotu nakon njihove smrti, i one koje nađem u čistilištu oslobodit ću da bi ih izvela na sveto brdo vječnoga života".

U povijesnost ovog viđenja i samog dokumenta postoje sumnje zbog toga jer prve pisane svjedoke poznajemo tek stotinjak godina nakon predmnijevanog događaja. Original se ne posjeduje, nego najranije kao službeni prijepis 2. siječnja 1421. u Majorci (Španjolska), a onda kasnije i u nekim talijanskim gradovima (Messina, Agrigento, Trapani). S vremenom su ga Generali Reda uključili u pismo pridruživanja Redu, tako da je i on imao snažan utjecaj na širenje škapularske pobožnosti.

Utjecaj "Subotnje povlastice" naročito je porastao nakon 1613. godine, tj. Dekreta koji je izdala Inkvizicija 11. veljače te godine, s odobrenjem pape Pavla V. Taj je dekret zaključak kontroverze koju je pokrenuo u Portugalu generalni inkvizitor Pedro di Castillo, zabranivši pri tom karmelićanima nastavak promidžbe "Subotnje povlastice", držeći je povijesno neutemeljenom. U Dekretu se čita:

"Dozvoljava se ocima karmelićanima da slobodno propovijedaju vjerničkom narodu da može pobožno vjerovati s obzirom na pomoć dušama subraće i susestara bratovštine Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, tj. da će Blažena Djevica pomoći blagopokojnim dušama braće i sestara koje su za života nosile njeno odijelo ... svojim stalnim prošnjama, svojim molitvama i zaslugama, i posebnom zaštitom, nakon njihova prijelaza, posebice u dan subotni: dan od Crkve posvećen upravo Blaženoj Djevici".

Ovim dekretom Crkva jamči svojim autoritetom da se oni, koji nose škapular sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za što brži izlazak iz čistilišta. Temelj dakle ufanja u Marijinu pomoć nije više nužno "viđenje", nego pravorijek crkvenog učiteljstva. U Dekretu se ne spominje Marijin 'silazak' u čistilište: slika nije važna, važna je činjenica Marijine pomoći, koja je u skladu s naukom Crkve. U Dekretu se ne spominje kategorički subota kao vrijeme oslobođenja, nego se subota spominje kao dan u koji Crkva na poseban način štuje Mariju, pa se s pravom može pretpostaviti da bi Mariji i taj čin oslobođenja iz čistilišnih muka bio na čast, i onda prikladno, pridružen upravo suboti. I ne kaže se u Dekretu u subotu poslije smrti, ne određuje se precizno termin, jer se ne može jednaki termin ustanoviti za sve koji su potrebiti čistilišnih čišćenja, niti se može Gospodina Boga uvjetovati – sigurna je samo činjenica da Marija dolazi u pomoć skraćujući čistilišne muke, i to je dragocjeno. Ovaj dekret i danas je važeći.

Kako dakle shvatiti izvješća o viđenju Šimuna Stocka i o subotnjoj povlastici? Sveti Otac u svom pismu generalima Karmelskog Reda naziva ih "časnom predajom istoga Reda" (br. 1), ali se pri tumačenju smisla i značenja škapulara ne poziva na nju, nego na nauk crkvenog učiteljstva o Mariji i njenoj ulozi za duhovni život Isusovih učenika. To znači da se gore navedena izvješća trebaju promatrati kao formalni oblik predaje (priče, legende) koje na slikovit i iako povijesno upitan način prenose poruku čiji sadržaj je ipak neupitan kao dio pologa vjere Crkve: Marijina uloga u duhovnom životu kršćanina kao Majke i Uzora. Misaoni postupak pri tom sličan je onome koji se upotrebljava kod proučavanja biblijskih tekstova. Dakle, nešto slično kao i kod banane ili naranče: ne treba se zaustaviti na kori ukoliko se želi doći do slasnog i hranjivog sadržaja koji je unutar kore sadržan.

Škapularska medaljica

Od vremena pape Pija X., to jest od 1910. moguće je zamijeniti škapular (odijelce) sa škapularskom medaljicom, pod slijedećim uvjetima: (a) da ta medaljica s jedne strane nosi lik Blažene Djevice, a s druge strane Presvetog Srca Isusova; (b) da prvi blagoslov i odijevanje škapulara ne budu s medaljicom, nego s odijelcem.

Pa ipak je živa želja Crkve da bi vjernici, kad god je to moguće, radije nosili odijelce nego medaljicu. Škapularska medaljica naime svoje značenje dobiva tek preko škapulara, a kako je škapular već po sebi znak, onda medaljica postaje znakom znaka. Osim toga postoji i simbolički značaj odijevanja, kojemu naravno bolje odgovara znak odijelca nego medaljice.

Biblijski simbolizam odijela je prebogat. Već je u Starom zavjetu odjeća bila znak božanskih dobročinstava, zaštite odozgo i sile prenesene nekom poslaniku Božjem. Posebno Josipovo odijelo bilo je znak velike očinske ljubavi (Post 37,3). Jonatanov plašt poklonjen Davidu – znak velikog prijateljstva (1Sam 18,4). Kad je prorok Ilija uznesen na nebo, njegov plašt pade na njegova učenika Elizeja prenoseći mu duh učitelja (2 Kr 2,14).

U Novom zavjetu i samo skuti Isusovih haljina, dotaknuti s vjerom, prenose svoju blagotvornu silu, kao npr. u slučaju one žene iz evanđelja koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja (Mk 5,28-29). Sveti Pavao u više navrata predstavlja kršćanski život kao "zaodjenuti se Kristom" (Rim 13,14; Gal 3,27), zaodjenuti se istim osjećajima kao Isus, tj. životom sinovske milosti kršćanina, što je izraženo slikom odjeće. Odijelo doziva u svijest odijevanje u Krista kod obreda krštenja, kao i trajni zadatak oko suoblikovanja Kristu putem moralnog djelovanja i sakramenata.

Škapular kao odijelo bolje doziva u svijest sva ova značenja koja uključuju našu suradnju. Nije naime ispravan stav nositi škapular kao ukrasni odjevni predmet, iščekujući samo nadnaravne milosti u vlastitu korist. Tko želi biti nositelj Marijina odijela, onda treba i nastojati biti nositelj njenih vrlina, a u tome mu pomaže prisno zajedništvo s Marijom koji znak škapulara pobuđuje i podržava.

o. Dario Tokić, OCD

Prijava korisnika

Mrežna stranica koristi kolačiće (cookies). Kolačiće upotrebljavamo kako bismo personalizirali sadržaj i oglase, omogućili značajke društvenih medija i analizirali promet. Isto tako, podatke o vašoj upotrebi naše web-lokacije dijelimo s partnerima za društvene medije, oglašavanje i analizu, a oni ih mogu kombinirati s drugim podacima koje ste im pružili ili koje su prikupili dok ste upotrebljavali njihove usluge. Nastavkom korištenja naših internetskih stranica vi prihvaćate našu upotrebu kolačića. Polica privatnosti.