Pravilo Prvog reda i Svjetovnog reda - što ih i kako povezuje, s. Tea Živković, OCDS

Sadržaj:

1. Općenito o Svjetovnom redu
2. Povezanost Prvog reda i Svjetovnog reda
3. Hrvatska i svijet
4. Povezanost laika i karmelskih svetaca

Literatura:

1. Prvotno pravilo
2. Ustanove Svjetovnog reda
3. O. Anastazio: "Sudionici iste karizme"
4. Dokument: "Kraj Ilijina izvora"

1. SVJETOVNI RED

"Članovi Svjetovnog reda su laici, a dajući odgovor na pitanje: tko su vjernici laici, Koncil se prevladavši sva ranija pretežno negativna tumačenja, otvorio skroz pozitivnom shvaćanju i očitovao je svoju temeljnu namjeru tvrdnjom da vjernici laici u potpunosti pripadaju Crkvi i njezinu Otajstvu i da je njihov poziv naročito značajan jer na nj na poseban način spada "tražiti kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu". Tako piše Koncil o svim vjernicima laicima, članovima Božjeg naroda.

O. Anastazio kardinal Balestrero, karmelićanin OCD, ovako piše u svom tekstu pod nazivom "Sudionici iste karizme": "Ne može se poreći – tvrdim – da članovi Božjeg naroda, osobito oni najviše angažirani, najdosljedniji, najozbiljniji, traže ne samo okrilje, nego domovinu duha. A kako je traže? Instinktivno se obraćaju svetima, jer nisu bezimeni, nego osobe izgrađene ličnosti, koje se ostvaruju u svetosti. I obično ti sveti su oni koji daju karizmu i duh redovničkim obiteljima. Posredstvom svetih izviru dakle duhovna srodstva, to jest, zvanja, koja gravitiraju redovničkim obiteljima – ne strukturalno, nego kao duhovna stvarnost – tu nalaze poticaj, hranu i vodstvo.

A priroda Svjetovnog reda usko je povezana sa svom tom  duhovnom dinamikom. Zapravo, Svjetovni red se ostvaruje po sinkronizaciji, po skladu, po pouzdanoj uzajamnoj odgovornosti, a ne po pritisku izvana neke vrste organizacije, nego po unutrašnjem životu, istog značenja i po duhovnoj harmoniji.

Danas, stoga, piše dalje o. Anastazio, kada svjetovni redovi ne bi postojali trebalo bi ih izmisliti, upravo da dademo odjeka duhovnim vrednotama redovničkih obitelji, pružajući Božjem narodu susret koji će im omogućiti vrednovati duhovna bogatstva koja je redovnička obitelj primila ne da ih ljubomorno zatvori u škrinju, nego da ih dade Božjem narodu u punini karitativne ljubavi.

Čini mi se temeljnom pojavom, kaže o. Anastazio da Svjetovni red treba biti duhovna zajednica jer ako se ta dimenzija zajednice ne očuva dolazi u pitanje temeljna vrednota Svjetovnog reda. Iz tih razmatranja možemo povući prvi zaključak: Svjetovni red ne možemo promatrati kao posve slučajnu pojavu (fenomen), povijesnu, formalnu, nego ga treba promatrati – kakav je uistinu – kao pojavu duhovne vrste, sa značenjem daleko dubljim od neke organizacijske dimenzije.

U Ustanovama Svjetovnog reda Karmela nalazimo obrazloženje za tvrdnje o. Anastazija: "Svjetovnim redovima, redovničke zajednice pravno potvrđuju sudjelovanje u svojoj karizmi, primaju ih u krug svoje obitelji, daju im na raspolaganje baštinu svoje nauke i evanđeoskog života i pružaju im bratsku pomoć duhovnog vodstva.

Po svojoj prirodi, Svjetovni redovi su pozvani na služenje, bez promjene staleža svojih članova u svijetu. Od članova Svjetovnog reda traži se vjernost karizmi Reda, odnosno potpuno sudjelovanje u uzoru, milosti i plodovima ove karizme, u nezavisnosti od redovničkog načina života i uz istovremeno zadržavanje i poštovanje postojećeg vlastitog staleža u svijetu.

Pravne veze koje povezuju Svjetovnu s Redovničkom zajednicom, znak su i jamstvo živog duhovnog zajedništva i poštovanja svjetovnog oblika zajednice i cilj im je da članove Svjetovnog reda oduševljavaju i daju im poticaj i pomoć da u Crkvi i u svijetu ispune svoje raznolike zadatke, /usp. AA 2,2;4,7-9/

Crkvena stvarnost - o. Anastazio

Osvrnimo se još nakratko na brigu o svjetovnim redovima u koncilskim dokumentima koji ističu da su svjetovni redovi crkvena stvarnost.

To udruženje nije privatni događaj, nešto što se tiče ovih ili onih istomišljenika, ove ili one redovničke obitelji, nego je udruženje koje se tiče cijele Božje Crkve. Uostalom, plan kanonskog prava u odnosu na svjetovne redove jasan je u smislu što priznaje svjetovnim redovima osobnost u Crkvi. Priznavši im pravnu osobnost priznaje im opća prava udruženja u Crkvi i posebna prava te vrste udruženja.

Da će se to nastaviti u tom smislu i poslije Koncila, potvrđeno je u jednom od postkoncilskih dokumenata u kojima se svjetovnim redovima priznaje njihova javnost stvarnog zajedništva i kao takve treba ih uvrstiti u strukturu Crkvene uprave. Određuje se stoga u takvom dokumentu tko je u Crkvi kompetentan njima se baviti.

Svjetovni redovi dodijeljeni su kongregaciji redovnika, a ne svjetovnih ustanova.

Netko bi se mogao čuditi zašto svjetovni redovi nisu povjereni Sekularnom institutu, jer su više nalik svjetovnoj ustanovi nego redovničkoj. Zapravo, svjetovni redovi nisu ni vid svjetovne ustanove, niti vid redovničke ustanove, no ono što ih određuje poseban je lanac odnosa s redovničkom ustanovom.  

Ovih nekoliko pravnih odredbi daju nam razumjeti da Crkva, bilo koncilska bilo postkoncilska, ne smatra svjetovne redove preživljenima u stanovitom dobu nego živom stvarnošću danas i u budućnosti.

Spomenimo da koncilski tekst Dekreta "APOSTOLICAM ACTUOSITATEM" br. 4 upozorava na "poseban poziv" članovima Svjetovnog reda. Više puta i u prošlosti je bilo izraženih sumnji je li pripadanje Svjetovnom redu poziv ili samo izbor vrste organizacije. Dakle, tu imamo potvrdu: RIJEČ JE O POSEBNOM POZIVU.

Što se to događa u pozivu Svjetovnog reda? Događa se da kršćanin, a da ne izlazi iz okvira svog ljudskog zvanja i svoje konkretne situacije na putu, koji mu je Providnost označila u želji da bude u većoj punini i potpuniji kršćanin, privučen je sadržajem i duhom evanđeoskih savjeta. Tad ide u potragu za izrazom tog života, oblikovanog nadahnućem evanđeoskih savjeta, da usmjeri vlastiti život i da taj vid života učini uzorom i nadahnućem za svoj. Ostaje očito u svom zemaljskom zvanju i zvanju čovjeka na svom radnom mjestu; no posredstvom crkvene karizme redovničkog života potpomognut je da bude potpuniji kršćanin. U tom smislu rađa se duhovna veza između redovničkog poziva i poziva članovima Svjetovnog reda. 

Svaki Svjetovni red nastaje zapravo iz onoga što se zove ZVANJE.

2. POVEZANOST PRVOG REDA I SVJETOVNOG REDA

Što predstavlja Svjetovni red za Red u kojemu jest? Želio bih reći da Svjetovni red – upravo po svojoj naravi – nije samo laičko udruženje, koje se nadahnjuje u Redu, nego je i udruženje laika, koje hrani samu duhovnost Reda. To znači, Treći (Svjetovni) red ne postoji samo da prima duhovno bogatstvo, nego i da dade Redu pravac, iskustvo, da bude izazov, neprekidno disanje, da se Red ne otuđi od svijeta, Crkve i da bude uvijek potpomognut.

Pa recimo, duboko sam uvjeren da je Redu potreban Svjetovni red: ne samo da Svjetovni red treba Red,  nego isto tako Red treba Svjetovni red.

Zapravo, ta skupina laika pomaže Redu svjedočiti vjernost vlastitoj duhovnosti, potiče da ta duhovnost ne bude sklerotična, već da bude plodna, i da postane neprekidno živa barem u svojoj sposobnosti izražavanja, očitovanja, u dobivanju duša.

I tu tvrdim da je Svjetovni red nešto veliko, čak ako danas i nije dosta primijećen ni dosta potpomognut.

U Prvotnom Pravilu ovako piše: Tri su grane Karmela povezane, a to je: Prvi red. Drugi red i Treći red da bi se naznačili redovnici, i klauzurne redovnice i Svjetovni red, ne samo duhovnim vezama, nego i pravnim, jer su, više ili manje strogo, podložne istom autoritetu. Iako se Karmel ne identificira niti s ijednim od svojih sastavnih dijelova i ni s kojim od svojih članova, čak niti s onim najslavnijima, svaki karmelićanin može biti njegov autentičan predstavnik, ako odgovara zahtjevima svoga samostanskog, klauzurnog ili svjetovnog poziva. Istina je da svaki od tri  sastavna dijela ima raspodjelu dužnosti i odgovornosti kojima se sav predao u jednom zajedničkom hodu započetom pred više stoljeća.

Na Prvi red - zovimo ga tako - padaju najveće odgovornosti, iz dva razloga: zato što je kronološki prvi pohranitelj karmelske karizme i zato što su mnogi njegovi članovi obdareni svećeničkom karizmom koja ih čini posebno prikladnima za priopćavanje Božjeg dara.

Drugi red ima uzvišenu dužnost. Klauzurne redovnice zaista imaju dužnost održati budnost, mogli bismo reći, dušu Karmela i tijesno povezan život s Bogom posredstvom molitve. Ali zar tu dužnost nemaju također Prvi i Treći red? Da, sigurno, ali klauzurne redovnice imaju samo to i zato je na njima posebna odgovornost. Lako je shvatljivo koju važnost za Red i, naravno, za Crkvu ima ovakva ustanova, posebno u današnjem svijetu.

Na Svjetovnom redu leži dužnost da u laičkom ambijentu svjedoči djelotvornu karmelićansku karizmu u kojem području karmelićanski poziv se ništa ne umanjuje. Trećoreci, dakle, trebaju ostati u svjetovnom ambijentu i tu svjedočiti kršćansku djelotvornost karmelske milosti.

O. Anastazio nastavlja: "Toliko puta se čuje: "Pa čemu se baviti Svjetovnim redom? To su sve dobre duše, koje se spasavaju same sobom. Radije pođimo spašavati one koji se ne spašavaju zbog nedostatka nas!" Apostolske rasprave te vrste lako je uočiti. Umjesto toga moramo misliti da upravo zato što nam duše s  većom raspoloživošću više trebaju, ta raspoloživost jača našu mogućnost posredovanja i uspješnost našeg navještanja radosne vijesti.  Ako ima duša, a ima ih, koje žele biti posebno hranjene naukom duhovnosti Reda, mi ne možemo odbiti njihov zahtjev. Jer, naša baština nije nam dana da ostane naša, nego da postane baština sviju. I odbiti da pružimo onomu tko traži duše, može nas učiniti "krnjima" i odgovornima da smo "sakrili svijeću pod varićak", duhovni dar Reda, umjesto da smo ga dali svem Božjem narodu.

Po onome što sam dosad izložio, čini se jasno da duboka povezanost sjedinjuje duhovnu zajednicu Svjetovnog reda s karizmom redovničke obitelji ili Prvim redom, u kom se  nalazi kao utjelovljen dar Duha s dužnošću da se priopći članovima Božjeg naroda. Očito je, dakle, da treba uspostaviti vezu između Prvog reda i skupine, koja iz dna duše traži ta duhovna bogatstva s dosljednom osmozom, s apostolskim upotpunjenjem i uzajamnim duhovnim pobudama.

Prije svega potrebno je reći da veza između Svjetovnog reda i Prvog reda mora biti veza koja jamči realnu osmozu duhovnosti u uvjetima zajedništva i ne samo apostolata, po kojemu zajednicu dovodi do davanja i primanja koje je uzajamno.

Duboko sam uvjeren da će djelovanje Prvog reda na Svjetovni red biti to veće, što veza bude manje osobna, jer bi se inače moglo dogoditi da Svjetovni red postane "mala crkvica" oca A ili oca B. Jasno je da ima  nezamjenjivih osobnih veza; ali treba apsolutno postići zajedništvo s Redom, kao dimenziju zajednice, jer samo ta može djelotvorno jamčiti razlijevanje Duha u samome Redu.

Naravno da zajednica Prvog reda mora postati zajednica koja oživljava skupinu Svjetovnoga reda. Ona mora biti uzor, duhovno nadahnuće, dosljednost idealima, duhovna osjetljivost. Samo tako možemo postati duhovno bogatstvo koje se širi i razlijeva po Svjetovnom redu.

Apostolsko upotpunjenje Svjetovnog reda s Prvim redom.

Može li prisutnost Svjetovnog reda u apostolskoj odgovornosti Reda pružiti doista valjanu pomoć Prvom redu?

Ne upuštam se u suštinu stvari i je li pomoć treba i može biti učinjena putem djelatnih organizacija u planu "činiti" (uraditi), jer smatram da to može dovesti do različitih zaključaka, već prema osobama. No, tvrdim, da je moguće stvoriti velik duhovni sklad apostolskog žara, po kojem laici donose Redu iz svog svijeta iskustvo, svjedočenje, glas, pitanje: a sve je to pojava koja dopunjuje apostolat.

Što žele duše? Što ja o tome znam, koji pripadam Prvom redu, što žele, ako nema nekoga da mi to kaže s druge obale, iz predjela u kom ne živim, što me bacaju unutra, zar stoga što sam svojim zvanjem različito smješten u sklopu Gospodinove Crkve? 

Činjenica je da imamo sugovornika koji ima istu dušu, ali nema iste sociološke i humane uvjete, za Red postaje mogućnost neobično bogata učincima i apostolskom djelotvornošću. A da zatim ne kažem - kako nas uči iskustvo - postoji raspoloživost usluga na toliko načina u službi, koja Svjetovni red čini "apostolskom prisutnošću Reda". Zapravo Svjetovni red puno puta stiže kamo Red ne može stići, jer ti laici, oživljeni Duhom Osnivača, nose taj duh kamo ga ja ne mogu nositi ..., "kako" ga ja ne mogu nositi. Oni pobijaju svojom prisutnošću i svojim zaista autentičnim životom prigovore, koje bi meni mogli biti učinjeni jer o meni mogu reći: "....eh! Vi govorite tako jer ste redovnik".

Još na kraju riječ o tome kako je Svjetovni red providnosna prilika za stimulans. Zapravo prisutnost Svjetovnog reda uspostavlja duhovnu poredbu od posebne pobude za Prvi red. Što hoću s tim reći? Polazim od apstraktnog izraza i pojednostavljujem.

Bosonogi karmelićanin treba vjerovati da se u svijetu danas još može moliti. Pa kad vidi laike, koji ozbiljno mole, može to biti i zov i stimulans; može biti poredba kao i prijekor. A da Svjetovni red ima tu moć da bude taj stimulans i taj zov, čini mi se veoma istinito. Posljedica je to duhovne osmoze, koja se obavlja u Milosti zvanja, u istovjetnosti s Duhom i duhovnošću, po kojoj smo mi u Prvom redu neprestano suočavani. Pa ne treba se bojati da nam naša braća iz Svjetovnog reda pokažu svojim životom ono što treba uraditi, što se može uraditi i toliko puta ožive naš umor, našu lijenost i naš strah. Iz iskustva  moram reći da se taj poseban vid uzima ozbiljno, posebno danas. Ne protivim se pomisli, da mi možemo imati stimulans oživljavanja, zamaha i pridizanja, upravo iz tog laičkog svijeta koji dijeli s nama naše ideale, voli ih, a voli ih jednostavnošću i jasnoćom (bistrinom), od koje smo - jer "pripadamo poslu" - pomalo se odučili i zaboravili je.

Upravo zbog toga sam uvjeren da je veza između Prvog reda i Svjetovnog reda oživljavajuća, koja pomaže Svjetovnom redu da bude ono što jest, jer bez veze s Prvim redom oslabio bi i postao anemičan; no, pomaže i Prvom redu da bude ono što jest, jer mu pomaže da se provjeri i da si neprekidno doziva u pamet ona prilagođivanja koja su neizbježna.

3. SVJETOVNI RED KARMELA U HRVATSKOJ I SVIJETU

Karizma Reda

Papa Ivan Pavao II rekao je karmelićanima: "U vašem je Redu veoma duboka, kristološka i marijanska tradicija: slijediti Krista, nasljedujući Mariju."

Karmelićani su dobili dar nasljedovanja Krista u molitvi, u razmišljanju i razmatranju Božje riječi. Karizma Svjetovnog reda je u naše sredine, obiteljske, susjedske, radne, prijateljske... privlačiti Boga. Sva naša djela trebaju izvirati iz molitve.

Svjetovni red Karmela prisutan je u cijelom svijetu. Podatak od prije par godina kaže da je cca 125.000 članova diljem svijeta. Uvijek se veselim nabrajati zemlje u kojima postoje zajednice Svjetovnog reda. Tada postajem svjesna kako na svakom dijelu ove naše zemlje postoji djelić Karmela: Argentina, Austrija, Australija, Amerika, Belgija, Brazil, Čile, Češka, Centralna Afrika, Dominikanska republika, Engleska, Francuska, Filipini, Hong-Kong, Indija, Irska, Italija, Libanon, Letonija, Kamerun, Kostarika, Kanada, Koreja, Japan, Malezija, Malta, Mauricius, Meksiko, Mađarska, Nizozemska, Novi Zeland, Njemačka, Peru, Poljska, Portugal, Singapur, Slovačka, Španjolska, Švicarska, Škotska, Tajvan, Urugvaj, Vijetnam...

Zajednički apostolat je svima škola molitve i škola razmatranja Sv. pisma, a osobni apostolat članovi izgrađuju sami već prema potrebama njihovog okruženja uz trajan napor oko osobne formacije.

Dakle, predstavnici različitih krajeva i kultura gdje je Red prisutan isčitavaju Pravilo na svoj način pokazujući tako njegovo bogatstvo i sposobnost prilagodbe različitim kulturama. Nasljedovati Krista s našim karmelskim pozivom i u kreativnoj vjernosti na što nas Crkva potiče i tako mu čuvati bitne vrijednosti. Npr. u Maleziji članovi Svjetovnog reda posebno se zauzimaju oko očuvanja brakova, u Indiji je najviše prisutna briga za bolesnike, u Poljskoj brga za zatvorenike jer se zajednica okuplja oko župe u čijoj blizini je i zatvor. Amerika je posebno upućena na brigu o svećenicima, njihovom školovanju, dakle materijna pomoć. I to je u skladu s onim što kaže sv. Terezija Avilska: Molite jer iz molitve dolazi poticaj na akciju.

4. POVEZANOST LAIKA I KARMELSKIH SVETACA

Ne zaboravimo, uostalom, da je Ilija vidio Gospodina, a onda je sišao među svijet klicati: "Gospodin je Gospodin" i ne zaboravimo da je sv.Terezija od Isusa bila u ekstazi toliko puta, ali je isto tako hodala ulicama svijeta, kao malo stvorenje navješćujući "Gospodin je Gospodin". A sv. Ivan od Križa, osim što je bio veliki mistik, bio je i veliki apostol usred puka, ne samo u duhovnom vođenju izabranih duša, nego i u susretu s vjernicima svakog dana. A sve je to obilježje karmelske duhovnosti: "veliko iskustvo, zaista blistavog Božjeg svjetla, da zatim pronesu vijest i svjedoče među braćom".

Ovako piše u jednoj knjizi o sv. Ivanu od Križa: Sv. Ivan od Križa jednoj članici Svjetovnog reda, majci obitelji, Ani od Penalosa, rekao je jednog dana: "Kćeri moja, ništa, ništa, ništa sve dok ne ostaviš kožu, a ostalo za Krista". Bila je ona laik i majka obitelji, žena, kojoj je duhovni vođa rekao te toliko značajne riječi i koje otkrivaju na neki način kako da shvatimo put kršćanskog života.

Ako uzmemo u ruke knjigu o. Antonia Sagardoya, OCD: „Razgovor s Bogom“ naći ćemo desetke tekstova u obliku pisama koje je Terezija Avilska  pisala svojim prijateljima ili članovima obitelji koji su osjećali težnju i potrebu da ih Terezija uči moliti i da ih vodi duhovnim putem prema Bogu upravo na onaj način kako je i sama hodala.

I to su samo neki od primjera karmelskih svetaca koji su laike vodili duhovnim putem. I upravo to je pokazatelj i nama i redovnicima kako danas. Pa tako da nas na isti način vodite kao što su to činili sv.Ivan od Križa i sv. Terezija Avilska u svoje vrijeme.

Istu pouku nalazimo u Sv.pismu: "Anđeo se Gospodnji obrati Filipu. Ustani i pođi na jug. Odjednom, eto nekog Etiopljanina, dvoranina kraljice etiopske. Vračao se iz Jeruzalema i čitaše proroka Izaiju. Duh reče Filipu: Pođi i pridruži se kolima. Filip pretrča, pa će: "Razumiješ li što čitaš." On odvrati: "Kako bih mogao ako me tko ne uputi."

Hvala Bogu da mi imamo ovdje u Remetama duhovnika i voditelja Svjetovnog reda o. Vjenceslava koji nam upravo sve ovo daje već niz godina. U Svjetovnom redu sam već osamnaest godina. U početku sam osjećala veliku distancu kao da je Svjetovni red bio samo briga oca Vjenceslava, danas je sasvim drukčije. Nismo više samo „oni Slavekovi“ već se zaista osjećamo djelom karmelske obitelji.

I na kraju bih završila s rječima Edith Stein, sestre Benedikte od Križa, a njezine riječi kao i riječi i poruke svim karmelskih svetaca vrijede jednako i za redovnike i za redovnice i za laike iz Svjetovnog reda: "Karmel je visoko brdo na koje se treba uspeti, prevelika je milost ići tim putem."

DODATAK

Velika obitelj terezijanskog Karmela prisutna je u svijetu u mnogim oblicima. Njena je jezgra Red bosonogih karmelićana, a čine ga braća, klauzurne redovnice i članovi Svjetovnog reda. To je jedinstveni Red s istim karizmom. Hrani se dugom povijesnom tradicijom Karmela, sažetom u Pravilu svetog Alberta i u nauci karmelićanskih crkvenih naučitelja i drugih svetica i svetaca Reda.

Svjetovni su karmelićani, zajedno s braćom i redovnicama, sinovi i kćeri Reda Naše Gospe od gore Karmela i svete Terezije od Isusa. Stoga s redovnicima dijele istu karizmu, živeći je svatko prema vlastitom životnom stanju. To je jedna jedina obitelj, s istim duhovnim dobrima,  istim pozivom na svetost (usp. Ef 1,4; 1Pt 1,15) i istim apostolskim poslanjem. Svjetovni članovi prinose Redu bogatstvo svojstveno njegovoj svjetovnosti.

Pravilo svetog Alberta je izvorni izraz duhovnosti Karmela. Napisan je za laike koji su se okupljali na gori Karmelu da bi živjeli život posvećen razmatranju Božje Riječi pod zaštitom Djevice. U tome pravilu se nalaze načela koja vode karmelićanski život:

a) živjeti u poslušnosti Isusu Kristu;
b) neprestano razmatrati Zakon Gospodnji;
c) njegovati duhovno čitanje;
d) sudjelovati u liturgiji Crkve, bilo u zajedničkoj Euharistiji ili u Časoslovu;
e) posvećivati se potrebama i dobrobiti drugih u zajednici;
f) zaodjenuti se oružjem vrlina, živeći dubok život vjere, nade i ljubavi;
g) tražiti unutarnju šutnju i samoću u našem životu molitve;
h) koristiti razboritu skromnost u svemu što činimo.

Mnogo su puta i na razne načine (usp. Heb 1,1) sveti Oci odredili, kako svatko pripadao bilo kojem redu i slijedio koji god način redovničkog života, treba živjeti u pokornosti Isusu Kristu (usp. 2 Kor 10,5) i njemu vjerno služiti čistim srcem i mirne savjesti (usp. 1 Tim 1,5).

KARIZMA REDA

Papa Ivan Pavao II rekao je karmelićanima: "U vašem je Redu veoma duboka, kristološka i marijanska tradicija: slijediti Krista, nasljedujući Mariju."

Karmelićani su dobili dar nasljedovanja Krista u molitvi, u razmišljanju i razmatranju Božje riječi. Karizma Svjetovnog reda je u naše sredine, obiteljske, susjedske, radne, prijateljske... privlačiti Boga. Sva naša djela trebaju izvirati iz molitve.

Svi ljudi su već po krštenju pozvani na sudjelovanje u jedinstvenoj Božjoj svetosti po vršenju djela ljubavi - "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" /Mt 5,48/. Na put savršenosti - otvoren po krštenju /usp.LG 40/ - svi dolaze nasljedovanjem Krista.

Redovničko zvanje dano je samo onima koje Bog odabire posebnim pozivom. Ono je dar ne samo za odabranog pojedinca, nego i za sav Božji narod /usp. LG 44,2/  koji u redovničkom životu, kao jednoj karizmi unutar Crkve, nalazi:

• poticaj na svetost,
• poziv (na okrenutost) k nebeskim stvarnostima i
• svjetlo i podršku na putu prema savršenoj ljubavi.

Terezijanski Svjetovni red karmelićana jest Svjetovni red - u smislu kao što smo dosad objasnili - koji se povezuje s redovničkom obitelji Bosonogih Karmelićana, redovničkom obitelji, što znači, da živi ideale Karmela u duhu, milosti i iskustvu sv. Terezije od Isusa, obnoviteljice Karmela, te sv. Ivana od Križa.

Što predstavlja Terezijanski Red Karmelićana u životu Crkve? Treći red Terezijanskih Karmelićana, koji se nadahnjuje na obitelji Bosonogih Karmelićana, u Crkvi predstavlja ovo: "riječno korito" kojim se unose u svijet vjernika neposvećenih redovničkim životom bogatstva iskustva sjedinjenja s Bogom i zajedništva s Bogom; mjesto laika, gdje se ova kušaju i postaju sadržaj kršćanskog života.

Terezijanski Svjetovni red Karmelićana ima u Crkvi posebnu funkciju da u svijetu laika uprisutni velika iskustva zajedništva s Bogom, sjedinjenja s Bogom, a to je prava duhovnost Terezijanskog Karmela.

Ovo je poslanje veoma aktualno, a ne suvišno. Uistinu znamo dobro, da u ovom svijetu stječemo tolika iskustva, no nažalost toliko malo iskustva sa živim Bogom. I baš zato, bolesni smo u svim osjetilima, jer nam manjka živo iskustvo s Gospodinom. 

Dakle, Terezijanski Svjetovni red Karmelićana predstavlja ovo u Crkvi: obvezu da uvijek sve više širi među vjernicima "iskustvo Gospodina" na razini "susreta s Njim", "poznavanja Njega", "ljubavi za Njega". Istina, na kraju krajeva to je zapravo ideal kršćanina, ali oblikovan je osjetljivošću i posebnom perspektivom Terezijanskog Karmela.

Marijina prisutnost

Ovo je možda najpopularniji vid duhovnog značenja Karmela. "Madonna del Carmine" (Gospa od Karmela) veoma je rasprostranjena pobožnost, uspostavljena na brdu Karmel i s darom škapulara. No, u biti, to je pobožnost koja želi istaći prisutnost Gospe u duhovnom životu Reda. Napose je važno da prisutnost Gospe ne bude samo prisutnost pobožnosti, nego duhovna prisutnost, koja prožima, oživljava sve kršćansko iskustvo i koje vrednuje Marijinu tajnu u punini, osobito zbog onoga što znači u povijesti spasenja i otkupljenja. Gospa je Majka Gospodinova i Majka naša. Zato Ona primjerom uči divno i savršeno kako treba otvoriti dušu susretu s Bogom, stapanju s Bogom, da Bog obuzme dušu. Štovanje Marije u Karmelu nije dakle uglavnom čin pobožnosti, nego je ono teološke vrste: Marija je svoje otajstvo primila, osjećala, živjela i ljubila u svem njegovu značenju.

I u toj perspektivi Karmel upotrebljava izraz "sestra" kao povlašten naslov prema Gospi. Sigurno Gospa je Majka i Kraljica, ali u intimnosti obitelji Karmela ona je "sestra". I sestra je upravo zbog toga jer Karmel u njoj vidi onu koja sudjeluje u kontemplativnom pozivu i živi ga tako savršeno da postaje primjer za sve nas. Gospa koja "sluša"Rriječ Božju; Gospa koja pristaje na Božju Riječ, to je čas kontemplacije. Gospa koja, slušajući Riječ Božju i pristajući na Riječ Božju, postaje Majka Gospodinova:  to je "apostolski" čas u pravom smislu riječi. 

Stalna molitva

Svaki neka bude u svojoj sobi ili u njezinoj blizini, razmatrajući dan i noć o Zakonu Gospodnjem (usp. Ps 1,2; Još 1,8), i bdijući u molitvi (usp. 1 Pt 4,7), osim ako je zauzet drugim opravdanim poslom.

O šutnji

Apostol preporučuje šutnju kad nalaže rad u šutnji (usp. 2 Sol 3,12). I Isto tako prorok potvrđuje: Šutnja je čuvarica pravednosti (usp. Iz 32,17). I na drugom mjestu: "U šutnji i pouzdanju bit će snaga vaša" (Iz 30,15). Zato određujemo da se obdržava šutnja od svršetka Povečerja do kraja Prvog molitvenog Časa slijedećeg dana. Iako u drugo vrijeme nema tako stroge obveze šutnje, ipak se treba kloniti mnogoga govora. Jer, kako je pisano i ništa nas manje iskustvo ne uči: "Obilje riječi ne biva bez grijeha" (Izr 10,19). I "tko nesmotreno zbori, o glavu mu je" (Izr 13,3b). Zatim "tko odviše govori, postaje odvratan" (Sir 20,8). A Gospodin u Evanđelju kaže: "Za svaku nepotrebnu riječ što je ljudi izgovore polagat će račun na dan suda" (Mt 12,36). Neka, dakle, svatko odmjeri svoje riječi i dobro zauzda svoja usta, da ne posrne i ne sagriješi u govoru, te grijeh njegov ne postane smrtan i nepopravljiv (usp. Ps 38,2), a šutnju, u kojoj pravednost raste (usp. Iz 32,17), neka se trsi obdržavati revno i savjesno.

OSNOVNA OBlLJEŽJA SVJETOVNOG REDA

Čl. 1. - Svjetovni Red bosonogih karmelićana je zajednica vjernika koji nastoje postići evanđeosku savršenost u svijetu, nadahnjujući i hraneći svoj kršćanski život duhovnošću i vodstvom Terezijanskog Karmela.

Članovi Svjetovnog Reda potpuno pripadaju karmelskoj obitelji. Oni su sinovi istoga Reda, u bratskom zajedništvu duhovnih dobara i u dioništvu istog poziva na svetost, istog poslanja u Crkvi, ali s bitnom razlikom životnog staleža /usp. Dekreti vrhovnog kapitula 1968. "o apostolatu", 38/.

Čl. 2. - Uzori poziva koje Svjetovni Red bosonogih karmelićana pruža svojim članovima, da bi ih ovi živjeli kao vlastiti osebujan putokaz kršćanske svetosti su, prema karizmama i nauku Svetih Utemeljitelja Reda, sljedeći:

• posebna otvorenost u vjerovanju Božjoj  ljubavi /usp, 1 Iv 4,16-19; Spjev B 29,2/,
• njegovanje kontemplativne molitve iz koje proizlazi askeza odricanja, (odricanje od materijalne stvarnosti, sloboda od materijalnih dobara, nenavezanost na stvari) /usp.Put 4,2/
• velikodušna ljubav prema bližnjemu i
• apostolski žar.

Sve te vrednote ostvaruju se u intimnoj povezanosti s Marijom, Isusovom Majkom i pod njezinom zaštitom.

Čl. 3. - Svjetovni Red se redovito sastoji od skladnih skupina koje žive kao bratstva, u kojima članovi zajedno ostvaruju isti karmelski uzor, jedni drugima jamče dragocjenu duhovnu pomoć i na uzajamnu korist  održavaju vezu s cijelim Redom.

DUHOVNI ŽIVOT

Čl. 4. - Svjetovni karmelićani vjerni Gospodnjem pozivu i primjeru o neprestanoj molitvi, a i središnjoj zapovijedi starog karmelskog Pravila: "razmatrali danju i noću Riječ Gospodnju, bdijući u molitvi", izabiru iznad svega ostati u Božjoj nazočnosti, vršeći trajno njegovu Svetu Volju, /usp AA 4,1-3/.

Zato neka stalnom zauzetošću njeguju duh molitve i samu molitvu. Neka dnevno barem pola sata posvete molitvi u ozračju unutarnje sabranosti. Neka sa srcem slušaju Božju Riječ /usp. DV 25; Put 21,4/ napose u svetoj liturgiji, neka čitaju duhovne spise da u njima poraste "najizvrsnije  spoznanje Isusa Krista" /Fil 3,8/, crpljeno s izvora kršćanske i karmelske duhovnosti.

Liturgijski život članova Svjetovnog Reda bosonogih karmelićana posebno je obilježen sudjelovanjem u Euharistiji i Časoslovu naroda Božjega /usp, SC 83-85/. Zato se preporučuje svim članovima da, ako ikako mogu, svakog dana sudjeluju u Euharistijskom slavlju i da svaki dan slave Boga Jutarnjom i Večernjom molitvom Časoslova, a po mogućnosti i Povečerjem prije počinka. Dozvoljeno je, u opravdanim slučajevima, molitve iz Časoslova zamijeniti drugim molitvama.

Svaki član Svjetovnog Reda bosonogih karmelićana rado sluša i slijedi Isusov poziv na samozataju:  "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!" /Ml 16,24; Put 12.1/.

U životu Karmelićanina posebno mjesto zauzima Blažena Djevica Marija. Ponajprije kao Uzor vjernog slušanja /usp. Uspon III,2-1O; Zamak 3,1-3/ i služenja Gospodinu, a isto tako i kao Majka Reda kojem je posebna zaštitnica /uspr Osnuci 29,23-31/.

Tako marijanski obilježen duhovni život ima i vidljiva obilježja /"Marialis Cultus" 9/ u svagdašnjem čašćenju Presvete Djevice, a osobito se zalažu za promicanje duhovnih zvanja, misionarske djelatnosti i ostalih zadataka Reda.

Obećanje čistoće odnosi se na samu krepost i odgovara vlastitom životnom staležu svakog člana Svjetovnog Reda.

Zato ovo obećanje ni na koji način ne utječe na promjenu staleža. Član Svjetovnog Reda bosonogih karmelićana, bio on neoženjen, oženjen ili udovac, obećanjem čistoće želi izraziti svjesno poštovanje Božjeg zakona i u savršenom skladu s pozivom na prijateljstvo s Bogom, svjedoči blaženstvo: "Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!11 /Ml 5,8/.

Čl. 13.  - Snagom svojih obećanja, član Svjetovnog Reda izražava posebno poštivanje prema blaženstvu siromaštva.

Po uzoru na Isusa Krista, on izabire siromaštvo, živi u duhu Evanđelja i trudi se otkriti u njemu beskrajne mogućnosti darivanja i odricanja, ali iznad svega nade i u njemu sadržane nutarnje slobode.

Na taj način otkriva put sjedinjenja s Kristom koji iz ljubavi "premda bogat, posta siromašan" /usp. II Kor 8,9/ i koji "sam sebe oplijeni" /Fil 2,7/ da bi služio braći.

Čl. 14. - Sadržaj obećanja poslušnosti je ono što zakonita vlast, koju zastupa  Vrhovni Poglavar Reda, Pokrajinski Poglavar  Reda i  Savjet Svjetovnog Reda, određuje u smislu i okviru ovog "Pravila života".

Obećanje poslušnosti daruje članu milost da bude u nutrini potpuno raspoloživ Gospodinovim poticajima, koji se očituju po izabranim stvorovima koji Ga predstavljaju te pročišćuju vjeru i olakšavaju sjedinjenje s Kristom, koji je iz ljubavi  "postao poslušan do smrti na križu" /usp. Fil 2,8/.

s. Tea Živković, OCDS
Molitveni svibanj – Remete