Uloga oca u odgoju svete Male Terezije. Primjer i poticaj u odgoju naše djece, br. Ivan Jurić, OCDS

Kao što je naslov podijeljen u dva dijela, tako će biti podijeljeno izlaganje:

  1. Uloga oca u odgoju svete Male Terezije
  2. Primjer i poticaj u odgoju naše djece

U prvom dijelu upoznat ćemo se sa životom, radom, zauzetošću za izgradnju Crkve, te ponižavajućom bolešću i patnjom Louisa Martina, čovjeka koji je darovao Crkvi i Bogu pet redovnica od kojih je sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica poznatija kao Mala Terezija proglašena sveticom i crkvenom naučiteljicom.

U drugom dijelu pokušat ću izreći u čemu smo moja obitelj i ja obogaćeni nasljedujući svjesno ili nesvjesno ne samo svetu Malu Tereziju već i čitavu obitelj Martin koja je toliko dobra darovala Crkvi i Bogu.

Literatura:

POVIJEST JEDNE DUŠE, autobiografski rukopisi svete Male Terezije naslovljeni trima osobama:

  1. Majci Agnezi od Isusa (Terezijina sestra Paolina)
  2. Sestri Mariji od Presvetog Srca (Terezijina sestra Marija )
  3. Mariji od Svetog Alojzija Gonzage (priorica u vrijeme ulaska i u vrijeme smrti svete Male Terezije )

PRAZNE RUKE, Conrad de Mister, knjiga u kojoj autor obrazlaže rukopise, misli, nauk i poruke svete Male Terezije

1. ULOGA OCA NA PUTU POSVEĆENJA SVETE MALE TEREZIJE

ŽIVOTOPIS

Louis Martin je rođen 1823. godine u Bordeauxu. Otac mu je bio kapetan Napoleonove vojske, pa je i Louis kao dječak upoznao vojnički život, a bio je i vojnički odgajan. Nakon očeva umirovljenja obitelj se nastanjuje u Alenconu, gradu u francuskoj pokrajini Normandiji, gdje Louis izučava urarski zanat. Provodeći samotan život, u dvadesetdrugoj godini želi postati redovnik u samostanu svetog Bernarda Velikog, ali biva odbijen pošto nije znao latinski jezik. Nakon povratka iz samostana život mu je ispunjen radom, molitvom, čitanjem, ribolovom i druženjem u katoličkom klubu gdje upoznaje Zeliu Guerin, buduću suprugu. U tridesetpetoj godini se ženi Zelijom i u braku im se rađa devetoro djece; sedam curica i dva dječaka. Dječaci i dvije djevojčice umiru u ranom djetinjstvu. Nakon ženine smrti koja je bolovala od raka dojke, 1877. godine čitava obitelj se preseljava u Lusieux. Iz rukopisa ne možemo doznati kojim se poslom bavio Louis Martin, ali možemo zaključiti da je obitelj materijalno zbrinuta, te da Louis zbog posla često izostaje iz obitelji. Dok je u obitelji, Louis Martin se potpuno posvećuje svojoj djeci. Zajedno s njima moli, vodi ih u šetnju i ribolov, svoju omiljenu razonodu, zajedno odlaze na Euharistiju, zajedno posjećuju rodbinu. Pri kraju životnog puta obolijeva od celebralne arterioskleroze, duševne bolesti od koje bolesniku slabi razum te on često gubi orijentaciju o vremenu i prostoru, i dešava se da, često, u takvu stanju odluta od kuće. Tri godine prije smrti boravi u duševnom zavodu, a dvije godine prije smrti uspijeva se oporaviti. Od pet kćeriju u to doba, četiri su redovnice, a uz njega je ostala kćerka Celina da bi ga njegovala u bolesti i starosti. Umire 1894. godine, u 71. godini života.

BRAČNI ŽIVOT

Louis i Zelia Martin stupaju u brak u prilično kasnim godinama života. Na dan sklapanja braka, Louis je imao tridesetrpet, a Zelia dvadesetsedam godina. U predgovoru rukopisa saznajemo da njih dvoje na početku zajedničkog života ne žive cjelovit bračni život, već žive kao brat i sestra. Tek na opomenu ispovjednika koji ih upozorava da je takav bračni život necjelovit i da trebaju preuzeti sustvoriteljsku odgovornost, Louis i Zelia se u potpunosti daruju jedno drugome i doživljavaju svu ljepotu ljubavi koju im pruža punina i cjelovitost bračnog života. U braku im se rađa devetoro djece. Upoznajući ljubav djece prema roditeljima, rodbini i drugim ljudima, te neizmjernu međusobnu sestrinsku ljubav možemo zaključiti da takvu ljubav može roditi jedino neizmjerna ljubav muža i žene.

LJUBAV PREMA DJECI

Kad se rodila sveta Mala Terezija, Louis Martin je imao pedeset godina. Poodmakla dob mu nije predstavljala prepreku da bi u potpunosti izvršio svoju roditeljsku obvezu. Nakon ženine smrti, Božja providnost ih dovodi u Lisieux, grad u kojem je dvadesetak godina ranije utemeljen samostan karmelićanki, gdje se seli iz Alencona, da bi bio bliže rođacima koji će mu pomoći u odgoju i podizanju djece.

Dio roditeljskih, majčinskih obveza prenosi na stariju djecu - Mariju i Paolinu da se one brinu za odgoj i obrazovanje mlađe djece - Celine i Terezije. Tako se najstarija kćerka Marija brine za Celinin odgoj, a Paolina postaje odgajateljicom i učiteljicom najmlađoj Tereziji. Nju, naime, Terezija odabire i zove majkom.

Povjeravanjem sitnih poslova, već prema uzrastu i mogućnostima, zajedničkom obiteljskom molitvom, odlaskom na Euharistiju, pohodima samostanu karmelićanki, brigom za siromahe, poticanjem na rad i razvijanjem urođenih kreposti svoje djece, Louis Martin je podsticao svoju djecu da se odazovu Božjem pozivu za redovnička zvanja.

Premda mu je bilo teško rastati se sa kćerima koje su odlučile ostatak života provesti u samostanu u kojem vlada stroga klauzura, jer je znao da će susreti s njima biti rijetki i da će ih moći vidjeti jedino kroz rešetkasti prozor, Louis Martin je to prihvatio kao milost križa i nije se tome protivio, podređujući svoju volju, volji Božjoj. O ulascima svojih sestara Paoline, Leonije i Marije u samostan Mala Terezija piše:
“Vidim još mjesto gdje sam primila poslijednji poljubac od Paoline. Nato nas je ujna sve odvela na svetu Misu, dok je tata otišao na goru Karmel da prinese svoju prvu žrtvu. Sva je obitelj bila u suzama, tako da su nas ljudi koji su nas vidjeli kako ulazimo u crkvu gledali začuđeno”.

“Dok sam bila na putovanju u Alenconu, Leonija je pokušala ući u klarise. Ja sam se rastužila zbog njezina izvanrednog ulaska, jer sam je jako voljela i jer je nisam mogla zagrliti prije njezina odlaska. Nikad neću zaboraviti dobrote i zbunjenosti našeg jadnog tatice kad je došao s viješću da je Leonija već obukla odjeću klarisa”.
“Petnaestog listopada bio je dan rastanka od Marije. Od brojne obitelji ostale su još samo dvije posljednje djevojčice. Golubice su pobjegle iz očinskog gnijezda, a one koje su ostale htjele su također za njima, ali njihova krila bijahu još preslaba da bi mogle poletjeti”.

Terezijinu želju i nestrpljivost da uđe u Karmel s petnaest godina, iako to propisi nisu dopuštali, čvrsto vjerujući da je njezina odluka odgovor Božjem pozivu, Louis Martin podupire.

O otkrivanju svoje želje ocu za ulazak u Karmel, Mala Terezija piše:
“Da otkrijem svoju želju odabrala sam blagdan Duhova (29. svibnja 1887.). Isto popodne po povratku s Večernje našla sam zgodu da govorim sa svojim ljubljenim taticom. Lijepo lice tatino imalo je nebeski izražaj, osjećala sam da mir preplavljuje njegovo srce. Bez ijedne riječi došla sam i sjela kraj njega, a oči su mi već bile orošene suzama.

On me pogleda nježno, uzme moju glavu i privine je na svoje srce govoreći mi:
”Što ti je moja mala kraljice? Kaži mi sve”.

Kroz suze sam mu povjerila svoju želju da uđem u Karmel. Tada se njegove suze pomiješaše sa mojima, ali on ne reče niti riječi da me odvrati od moga zvanja, zadovoljavajući se jednostavno napomenom da sam još premlada za tako ozbiljnu odluku”.

Podupirući želju svoje “male kraljice” kojoj se protive crkveni poglavari zbog Terezijine mladosti, Louis Martin prati svoju “malu kraljicu” koja se obraća crkvenim poglavarima od mjesnog biskupa sve do pape Leona XIII, ali nijednom riječi ne utječe na odluku, prepuštajući da neovisno o njegovim željama crkveni poglavari donesu svoj sud.

Nakon odobrenja da može ranije ući u Karmel, o sjećanju na rastanak “male kraljice” sa svojim “kraljem” Mala Terezija piše:

“Cijela obitelj je bila na okupu da prisustvuje svetoj Misi i da se pričesti. Pošto sam izgrlila sve članove svoje ljubljene obitelji, klekla sam pred svoga divnoga oca, moleći od njega blagoslov. Da mi ga dade, spustio se na koljena i blagoslovio me plačući. To je bio prizor kojem su se morali radovati anđeli, videći toga starca kako prikazuje Gospodinu svoje dijete još u proljeće njegova života”.

BOLEST, SMRT I PORUKA

“Pregorka je bila kušnja kojom je Gospodin kušao moga ljubljenog oca”, piše sveta Mala Terezija.

Očeva bolest, boravak u psihijatrijskom zavodu, ponižavajuće okolnosti liječenja, te bol kćeriju što ga moraju predati u tuđe ruke preklapaju se s najkrižnijim razdobljem života svete Male Terezije, kada ona osjeća duhovnu suhoću, krizu zvanja i sumnju u Božji poziv. Za vrijeme molitve i razmatranja hvata je drijemež, a poslije duhovnih vježbi osjeća se još napuštenijom od Boga. Kao što je otac bio tjelesno i duševno iskušavan, tako je i sveta Mala Terezija bila duhovno kušana, no i u takvim trenucima, kada mislimo da smo napušteni od Boga, On je uz nas. Za to milosno vrijeme kušnje sveta Mala Terezija piše da to razdoblje ne bi mijenjala za sve ekstaze i za sva otkrivenja svetaca.

Nakon očeva oporavka i povratka iz psihijatarskog zavoda, te dvogodišnjeg boravka u svome domu uz kćerku Celinu, mijenja se i duhovno stanje svete Male Terezije.
Ovo je najplodnije razdoblje njenog života, kada se u potpunosti predaje Ljubljenome, kada nakon dugog traženja i djetinje želje da svetost postigne velikim djelima (mučeništvo, misije), pronalazi svoj “mali put”, put u kojem se svetost postiže strpljivim obavljanjem malih i sitnih poslova, te poslije lutanja i traženja pronalazi svoje mjesto u Crkvi.

Nakon očeve smrti želi se uvjeriti da je njezin otac našao smiraj u Očevu krilu.
Neke su se, naime, njezine susestre u samostanu protivile ulasku njezine sestre Celine u Karmel pošto su smatrale da ih u Karmel privlači međusobna sestrinska ljubav, a ne odgovor na Božji poziv. One sada mijenjaju svoj stav te je sada dopušteno, kako piše: “da Isus ubere posljednji cvijetak uzrastao u obitelji Martin”. U tome Sveta Mala Terezija vidi očit znak očeva smiraja.

Dragi Bog nam daje križ po mjeri naše snage, te je ovoga čovjeka pozvao k sebi prije nego je njegova “mala kraljica” oboljela od sušice, te ga je poštedio nove kušnje i još teže boli. Pored oca, sestara i majka svete Male Terezije je uzela udjela u njenoj svetosti. Može nam se to činiti nemogućim, budući da joj je majka umrla dok je svetica imala tek tri godine.

Suvremeni pedagozi i psiholozi su došli do spoznaje da je period od rođenja do treće godine starosti djeteta, još dok dijete nije svjesno svoga postojanja, najvažnije razdoblje u odgoju djeteta. Meni se čini da bi ovo razdoblje trebalo proširiti na vrijeme od začeća do treće godine. Toliko je vremena Sveta Mala Terezija provela uz svoju majku.

U jednom broju Glasa koncila, negdje oko Božića, pročitao sam da je u biskupiji Bajeux pokrenut postupak da se Zelija i Louis Martin proglase slugama Božjim kako bi bili uzdignuti na čast oltara. Molimo dragog Boga na tu nakanu, jer su nam potrebni ovakvi uzori, naročito u ovom vremenu kad su brak i obitelj ugroženi, a državni zakoni izjednačavaju nakaradne istospolne zajednice sa zajednicom muža i žene u kojima Bog nastavlja svoje stvoriteljsko djelovanje.

U ovom izlaganju nismo upoznali cjelovit nutarnji život Louisa Martina. Vjerovatno su njegove ovozemaljske životne želje bile drugačije. Vjerovatno je i on želio topli dom ispunjen dječjim smijehom i unucima koje će njihati na koljenima. No, on je svoje želje podredio Božjoj volji i u potpunosti ju je izvršio.

Njegov život smo upoznali onako kako ga je prikazala njegova “mala kraljica”, a on je za nju bio najljepše, najdivnije i najplemenitije stvorenje, ”njezin kralj”, osoba iz čijeg je života mogla isčitati neizmjernu Božju ljubav te je i sama u srcu Crkve svoje Majke postala ljubav.

2. PRIMJER I POTICAJ U ODGOJU NAŠE DJECE

Teškoće u odgoju današnjih obitelji

Suvremeni čovjek želi sve više imati i uživati uz što manje rada. Sumnjive su pameti oni koji se odriču, žrtvuju i pomažu drugima. Takav životni stav ima za posljedicu sve manje sklopljenih brakova, a oni koji ih sklope nisu sposobni prevladavati životne poteškoće te su sve češće rastave brakova. U braku se rađa sve manje djece koja se ne prihvaćaju kao Božji dar i kojoj se u svemu udovoljava te oni postaju središta i razmažena derišta koja ne znaju za ne, nema i ne može. Takva djeca nenaviknuta na bratsku ljubav, dijeljenje i suživot postaju obiteljski monopolisti. Držeći se ekonomskog načela kako samo “zdrava konkurencija” stvara kvalitetan proizvod, a “monopol” privilegije koje ruše kvalitetu, to isto načelo možemo primijeniti na obitelj.
“Silna briga države za prava i slobodu djece” te raznih udruga poput “Plavog telefona” stvaraju djeci medvjeđu uslugu. Ovdje ne mislim na bolesnike i alkoholičare koji uistinu zlostavljaju svoje obitelji i gdje je intervencija države neophodna. Roditeljima, učiteljima, vjeroučiteljima, svećenicima i drugima kojima je istinski stalo da djeca izrastu u čestite i poštene ljude ruši se autoritet i sputavaju odgojne ovlasti. Dječji neposluh, nevaljalštine i loše ponašanje ne smiju biti primjereno kažnjeni, a svako iskazivanje nježnosti može se krivo protumačiti. Opasno je javno poljubiti svoje dijete da se roditelji ne proglase nastranima, a kažnjavanjem djece roditelji mogu biti prekršajno ili krivično osuđeni kao zlostavljači. Može se neupućenima činiti da preuveličavam, ali znam ljude, brižne roditelje, koji su završili na ispitivanju u policijskoj postaji te srećom samo prekršajno kažnjeni. Sve ovo stvara pogodno tlo za kriminalce koji su do savršenstva razradili metode kako bi stvorili nove potrošače svojih uništavajućih proizvoda i kojima se omogućuje da “obilaze kao ričući lavovi tražeći koga da prožderu”.

Da je Louis Marten, koji je tako nježno ljubio svoju djecu, živio u današnje vrijeme, sam Bog zna bi li uspio odgojiti tako dobru i pobožnu djecu.

Da su kćerke Louisa Martina odgajane za komfor nikada ne bi prostran, prozračan i topao dom zamijenile tijesnim i hladnim samostanskim ćelijama.

IZBOR IMENA NAŠE DJECE

Sva ženska djeca u obitelji Martin: Marija, Paolina, Leonija Jelena, Celina, Melanija i Terezija imaju prvo ime Marija tako da im je puno ime bilo Marija Paolina, Marija Leonija itd., te su pored svetaca zaštitnika samim izborom imena stavljeni pod zaštitu Blažene Djevice Marije. Muška djeca Louis i Ivan Krstitelj imaju prvo ime Josip te su im roditelji izabrali svetog Josipa za zaštitnika.

Evo zgode iz života svete Male Terezije. Na jednoj propovijedi na blagdan svete Terezije Avilske, otac je upozorio Tereziju, tada malu djevojčicu da dobro sluša jer je riječ o njezinoj nebeskoj zaštitnici.

Pri izboru imena naše djece: Lucije, Marka, Matka i Marije, pored obiteljske tradicije (Marko i Marija nose imena mojih roditelja koji su preminuli nešto prije njiihova rođenja), bilo nam je važno da imaju svoje nebeske zaštitnike koji će im biti dvostruka pomoć. Upoznavajući njihov ovozemaljski krijeposan život, oplemeniti će njihovu dušu, a vjerujemo da ih u nebu dostojno zastupaju pred Prijestoljem i Jaganjcem. Imena naše djece birala je supruga, a ja sam zadržao pravo veta, jer oprez je majka mudrosti pa ne daj Bože da joj se omakne kakvo bezbožno ime. Radosno mogu zaključiti kako nisam imao potrebe posegnuti za svojim pravom.

U večernjoj obiteljskoj molitvi redovito se utječemo našim nebeskim zaštitnicima.

RODITELJSKI PRIMJER

„Ako Gospodin kuću ne gradi
Uzalud se muče graditelji.
Ako Gospodin vrata ne čuva
Uzalud stražar bdi“.

Stihovima iz psalma 127, Gospodin nas poziva da svoj dom izgrađujemo surađujući s Njim. Od naše djece ne tražimo ono što sami ne živimo. Trudimo se u svemu im biti dobar primjer.

Evo zgode iz Terezijina djetinjstva. Iza majčine smrti, dok ih je spremala na počinak, na primjedbu djece da se nisu pomolila, ujna je rekla Celini i Tereziji da se same pomole. Naša majka nije tako radila. Ona se uvijek molila zajedno s nama, žalosno su primjetile sestrice.

U današnje vrijeme roditelji šalju djecu na misu, naročito ako župnik udara pečat u knjižice, a sami ostaju kod kuće ili obavljaju važnije poslove. Umjesto djeci, roditeljima bi trebalo udarati žigove.

Od krštenja naše djece pa do sada, supruga i ja smo uvijek s djecom sudjelovali na euharistji. I sada sudjelujemo, ali ne više zajedno otkako je župnik uveo misu za mlade na kojoj sudjeluje najstarija kćerka. Poslije jedne euharistijske gozbe upozorio sam suprugu da se naša Lucija nije pričestila. Porazgovarali smo s Lucijom i upozorili je kako treba u ispovijedi ukloniti zapreke koje joj priječe da blaguje samog Isusa koji nam se daruje u euharistiji. Slijedeće nedjelje s radošću sam promatrao kako se naša Lucija pričešćuje. Ovo je samo jedan primjer kako je dobro da čitava obitelj zajedno slavi Gospodina. Subotom navečer se pripravljamo za sutrašnje euharistijsko slavlje koristeći misna čitanja iz Živog vrela te pokušavamo razgovarati što nam to Gospodin poručuje i kako oživotvoriti Božju riječ. Prije odlaska na počinak svi se međusobno izblagoslivljemo čineći znak križa jedni drugima. Nedjelju u obitelji želimo učiniti pravim blagdanom. Osim najnužnijih poslova oko higijene i objeda svo preostalo vrijeme darujemo Gospodinu i jedni drugima. Prijatelji, znanci, čak i neki vjernici nam se čude kad im kažemo da naša djeca ne smiju nedjeljom učiti, što djeca jako teško prihvaćaju. Nismo kao onaj vjerni Židov koji nije u subotu htio zagrabiti kantu vode da bi ugasio vatru koja se pretvorila u požar koji mu je zapalio kuću. Nedjeljno vrijeme je blagoslovljeno vrijeme koje nastojimo provesti u obiteljskoj zajednici te zajedno objedujući, a poslijepodne u ugodnom druženju s prijateljima i rođacima.

Kao što su u obitelji Martin starije sestre pomagale ocu oko odgoja i obrazovanja mlađih sestara, slično je i u našoj obitelji. Naš Matko pored problema sa rastom i disanjem, obdaren je disleksijom, poremećajem koncentracije te teško usvaja školsko gradivo. Pored mame i mene u učenju mu pomažu stariji brat i sestra.
Naslijeđenu parolu: “Gradimo prugu pruga gradi nas”, zamijenili smo parolom: “Gradimo Crkvu, Crkva gradi nas”. Uistinu se trudimo stvoriti obiteljsku Crkvu i sudjelujemo gotovo u svim aktivnostima naše župne zajednice. Nabrojit ću samo neke: Župno pastoralno vijeće, župni animator za Sinodu Zagrebačke nadbiskupije, predsinodske rasprave, pisanje za župni tjedni listić “Ribari ljudi”, dječji župni zbor, župni zbor mladih, ministriranja, služba čitača samo su neke od aktivnosti u kojima sudjeluje naša obitelj.

Mogao bih se još hvaliti našim hodočašćima (Remete, Marija Bistrica, Visovac, Gospa Čatrnjska u rodnoj Promini), pomoć susjedima, karitativnim radom i dr.
Naša najčešća literatura je: Sveto pismo, Dječja Biblija, Ilustrirana Biblija za mlade, MAK, Živo vrelo, dobra knjiga te vjerski tisak. Tu su i poteškoće: Donkihotovska borba s televizijom koja me svaki put porazi, beskrajne igre na računalu, kako rasti i sazrijevati u vjeri te Dječju Bibliju postepeno zamijenjivati izvornom, kako djecu uputiti da prepoznaju i klone se lošeg društva i noćnih lutanja i još stotine opasnosti koje vrebaju. Mislim da oni koji Boga stave u središte svoje obitelji, pored svih poteškoća, problema i kriza, ne trebaju se bojati za budućnost svoje djece i obitelji.
Još ću reći koju besjedu o posebnom odnosu roditelja i bližnjih prema najmlađoj djeci.

U Svetom pismu imamo dosta primjera:

  • Patrijarh Jakov je najviše volio Josipa, jer je bio dijete njegove staračke dobi.
  • Davida, najmlađeg Jesejeva sina prorok Samuel pomazuje za kralja.
  • Najmlađi apostol Ivan je Isusov ljubljeni učenik.

U mojem rodnom kraju, kao i u drugim krajevima Dalmatinske zagore, a možda i šire po hrvatskom kršu postoji jedan lijepi izraz, trze. To je janje u stadu koje se zadnje ojanjilo, te je najmanje u stadu i najmilije. Isti izraz se primjenjule za najmlađe dijete u obitelji, te roditelji od milja znaju reći:” To je moje trze”. Očevo trze bila je Mala Terezija.

U našoj obitelji Marija je tatino trze. Pred Prvu svetu pričest provokativno sam pitao Mariju da li se raduje svečanosti koju ćemo prirediti za taj dan i darovima koje će dobiti. Ona mi je svojim odgovorom natjerala suze na oči. “Znaš tata, ja se darovima malo veselim. Ja se radujem Isusu koji će doći u moje srce”. Neka Isusu bude toplo u našim srcima.

br. Ivan Jurić, OCDS
Molitveni svibanj – Remete, 20. svibnja 2007.

Prijava korisnika

Mrežna stranica koristi kolačiće (cookies). Kolačiće upotrebljavamo kako bismo personalizirali sadržaj i oglase, omogućili značajke društvenih medija i analizirali promet. Isto tako, podatke o vašoj upotrebi naše web-lokacije dijelimo s partnerima za društvene medije, oglašavanje i analizu, a oni ih mogu kombinirati s drugim podacima koje ste im pružili ili koje su prikupili dok ste upotrebljavali njihove usluge. Nastavkom korištenja naših internetskih stranica vi prihvaćate našu upotrebu kolačića. Polica privatnosti.