Karmelsko pravilo s početka 13. i karmelski laici na početku 21. st., s. Vesna i br. Marko Škunca, OCDS

Karmelsko pravilo od svega 1100 riječi na kratak način daje upute za život na Karmelu. Nekada bio je to život na Karmelu kao gori, a danas 800. godina kasnije ispravno je govoriti o životu u Karmelu kao ustanovi. Laici nastoje taj život u Karmelu pretočiti u svoju svakodnevicu, gdje je povezanost s Karmelom, i na unutarnjem i na vanjskome planu. Srećom bitne odrednice te povezanosti, odnosno sveza daje upravo prvotno Karmelsko pravilo. S više od 300 eksplicitnih, implicitnih i aluzivnih navoda Evanđelja, pravilo pruža pomoć krugu osoba koje su Božjom milosti prepoznale taj put kao vlastiti.

Kako bi se ustrajalo na tome putu, izgradnja u karizmi neophodna je u izgradnji suživota osoba koje se međusobno razlikuju. Integrativni čimbenik toga i takovog života u Karmelu je prvenstveno Bog kroz svoju Riječ. Razgovor s Bogom koji se danas toliko spominje, prvenstveno je Riječ Božja koja traži pozornost u molitvi kakvu opisuje /1/. No da bi se došlo do takove zrelosti gdje čovjek nadilazi svoje vlastito očekivanje razgovora s Bogom, te se podlaže Božjoj zamisli o razgovoru, potreban je put kojeg opisuje Pravilo. Na tome putu postoje koraci koje u odnosu na Škapular opisuje /2/, na sličan način možemo promatrati i naše korake prema Karmelu. Prvi korak je iskustvo koje nas je potaknulo da dođemo u Karmel, drugi korak je razmatranje toga blaga koje smo zadobili, treći korak je gubitak izvornog poticaja i na posljetku četvrti korak je obnavljanje duhom vlastite pameti, odnosno vrijeme svjesne zahvalnosti za dobra koja nam Bog neprestano daje.

Put je dugačak i istovremeno uključuje osobe; muškarce i žene od kojih svaki čini pojedini korak. Da bi se moglo ustrajati, pravilo pruža ključeve održivog zajedništva, a kruna tog zajedništva je Blažena Djevica Marija. Majka koja po vlasti koju joj je Sin udijelio, može pomoći onda kad zemaljsko zajedništvo to nije u stanju. Ljepota i vlastitost  Karmela  je  dar  kojim  Blaženu  Djevicu  Mariju karmelićani  mogu  zvati  i Sestrom. Sestra!

Kako bi navedeni koraci bili jasniji pokušati ćemo iz vlastitog, laičkog iskustva opisati što je bio i što Karmel jest u našem životu. Poučeni predavanjima našeg Duhovnog asistenta, možemo krenuti od jednostavnih rečenica svojstvenih Karmelu:

• Pustinjački život u Zajednici.
• Crkva u sredini.
• Živi se odvojeno u ćelijama.

Ćelija ne ograničava kretanje onoga tko u njoj živi već i čuva svog stanovnika. Danas na duhovnoj vjetrometini svakodnevice, ćeliju je ispravnije zvati Zamkom duše, pa je svako umoran dobrodošao potražiti zaklon, dobrodošli su ljudi s početka 21. stoljeća. Ćeliju možemo usporediti i s tijelom koje čuva dušu, no mnogo ga je ljepše usporediti s cvijetom.

Gora Karmel, u jednostavnoj slici, vrt je prepun raznolikog cvijeća. Veliko i malo. Šareno i jednobojno. Visoko i nisko. Zajedno. A tko je vrtlar? Uočimo kako nema u Karmelu drveća, nema nikog tko bi bacao sjenu na druge. To nije niti potrebno jer tu grije Mlado sunce s visine. Samo sunce. Samo Vrtlar koji jedini ima pravo dirati u cvijet i mijenjati ga, kultivirati srce karmelićana.

Problem za nas ljude, je što je Vrtlar tako nježan i jedva uočljiv pa se često dođe do zaključka da ga uopće nema. Tu je potrebno zajedništvo; biti na Gori Karmel, među ljudima, među braćom i sestrama koji imaju svijest o isključivom pravu Vrtlara da dira u srce čovjeka. Kako bi takovo zajedništvo bilo moguće, zajedništvo poštivanja jedinstvene savjesti drugoga i drugačijega, već 800 godina postoji Prvotno pravilo. Dajući jasnu formu života, pravilo omogućava rast kako zajednice, tako i osoba koje tu zajednicu sačinjavaju.

Kao ključne poveznice pravila s početka 13. stoljeća i današnjice, dobro je koristiti ključne pojmove na koje se ovo oslanja. U prvome, institucionalnome dijelu pravila među prvim pojmovima dolazi Prior. U današnjem smislu, to je nadređeni; šef, zakonodavac, mentor. U izboru priora ili izboru nadređenog u vremenu treba se voditi razborom. Afekt treba smanjiti na najmanju moguću mjeru. Pokoravanje vremenitom autoritetu kroti našu narav i osposobljava nas za pokoravanje Bogu kao vječnome autoritetu. Vjerujem da su mnogi od nas osjetili blagoslov po pokoravanju vremenitom autoritetu, pod pretpostavkom da je isti od naše strane razborito izabran. Parafraza poznate nam rečenice dobro opisuje rečeno; “Jer kako ćete se pokoravati Bogu koga ne vidite ako se ne pokoravate šefu koga vidite?”.

Druga točka koja govori o izboru mjesta za život, bliza je bračnim drugovima koji su jedan drugome prior ali i brat i sestra. Zajednička odluka i sviđanje obim stranama, ključna je u tome odabiru kako navodi samo pravilo.

Nadalje govoreći o sobama možemo ih gledati kao mjesto susreta drugoga s Bogom. Da, možemo biti jako bliski, ali ključne stvari druge osobe mijenja samo Bog. Zato je važna odvojenost soba i njeno shvaćanje na duhovnoj razini, iako je u trenutku pisanja Pravila to bio savjet čisto tehničke naravi.

Zajedničko blagovanje je nešto za što se mnoge obitelji bore kao za neotuđivo dobro. Uočljivo je da i poganske zemlje, koje za posvećenost materijalnoj kulturi trebaju veliku unutarnju snagu, pronalaze vrijeme za svakodnevni zajednički obrok; ili doručak ili ručak ili večeru. Katoličke zemlje kao npr. Italija imaju zakonom dopušteno dvokratno radno vrijeme koje omogućava supružnicima zajednički ručak. Prema saznanjima autora ovih redaka takav zakon u Hrvatskoj ne postoji, no to nije prepreka zajedničkome doručku ili večeri ako nam je to cilj, a pravilo ga ističe.

Točka o priorovoj nadležnosti u svjetlu života laika može se povezati s talentima koje pojedine osobe u braku ili zajednici imaju. Postojano služenje drugome tim talentom ili drugim riječima boravljenje u jednoj sobi, omogućava mir i prosperitet, kako pojedincu  tako i cijeloj zajednici.

Stalna molitva laika poput molitve opisane u /1/ trebala bi imati četiri koraka. Prvi je korak čitanje Božje riječi u Bibliji upućene ljudima onog vremena, drugi je dovođenje sebe i ovog vremena u kontekst Božje Riječi, treći korak verbalni odgovor Bogu na njegovu riječ i četvrti, posljednji korak je življenje po Božjoj riječi. Ovdje spada na laike živjeti po Božjoj riječi suobličavajući sve Stvoritelju tih dobara. Drugi Vatikanski sabor bitno je promijenio status laika u sveopćoj Crkvi. Posljednji korak molitve prema /1/ se naziva i kontemplacija, a činjenica da se radi o življenoj vjeri - pokaži mi svoja djela - još više ističe važnost laičkog, kršćanskog poziva. Ipak put do zrele molitve je svakodnevna molitva i koliko vidimo Marijanska molitva Svete Krunice na tome putu pomaže. Jer Majka je svakodnevno sa svojom djecom.

Časoslov, molitva u određeno doba dana stvara dobre navike i pretpostavka je rasta u vjeri. Otvoreno pitanje je ekonomija vremena obiteljskog čovjeka koji npr. s petero djece pronalazi još vremena za redovitu molitvu. Primjeri iz prakse vjernika govore o teškoćama redovite molitve, no kao karmelićani trebamo biti snalažljivi /4/ odnosno njegovati kreativnu i diskretnu vjernost baš kao i naši prethodnici kad su se po preseljenju u Evropu našli u nezavidnoj situaciji /5/. Posredništvom Blažene Djevice Marije održali su Karmelski red. Još i danas kao članovi Škapularske bratovštine, baštinimo istu zaštitu Škapulara kao i naši Oci; u svim vremenitim i vječnim potrebama tijela i duše.

O osobnom neposjedovanju u današnjoj potrošačkoj kulturi teško je raspravljati. Objekt posjedovanja je potrošna roba (automobili, hrana, mobiteli, novac i sl.) i kako joj samo ime govori kad se potroši od nje ništa ne ostaje. Tako u današnjem mentalitetu dijeljenje ne znači drugo do razgradnje dijeljenih dobara, jer se vrednuje potrošna roba. Ovom pojmu suprotstavlja se vrednovanje dobara koja ne spadaju u kategoriju potrošne robe (znanje, obrazovanje, školovanje, zdravstvo, kultura...). To zahtjeva novi mentalitet u kojem će zaživjeti drugačija ljestvica vrijednosti, omogućavajući i razvoj pojma zajedničko vlasništvo, nasuprot sve češćem privatnom vlasništvu /3/. Primjer radikalnog življenja i isključivanja socijalnih razlika, dana nam je u opisu zajednice u Djelima apostolskim. No to neposjedovanje se odnosi samo na članove zajednice, u kojima je zaživio novi mentalitet: u njih bijaše jedno srce i jedna duša. Cor unum et anima una.

Nadalje pravilo ističe važnost svakodnevne Svete Mise. Zajedništvo i molitva za braću i sestre u Karmelu oslobađa vrijeme i stvara razloge za češći odlazak na Svetu Misu. To je dar i jedino Bog ga može udijeliti. Jednom kad je udijeljen, svakodnevni odlazak na Svetu Misu stvara mnoge protivštine u braći po vjeri ali drugačije karizme. Zato se laici karmelićani krijepe pravilom, ali i međusobno u vidu narativne teologije /1/, kada dijele vlastita iskustva o dobru, ali i o postojanosti u borbi za to isto dobro. Slične prepreke, ali i niz pobjeda koje nam podjeljuje Božanska Pomoć, krijepe pojedinca i daju snage ustrajati na putu.

Što se ispravljanja braće tiče uvijek to treba činiti u ljubavi. Znademo kako malo imamo ljubavi u sebi pa trebamo prvo ići onome tko je ima. Tek tada, iznad situacije koju bi smo željeli drugačiju, možemo uputiti riječ, u miru. Hrvatski blaženik O. Antić kaže da će u slučaju ispravljanja braće, kako tešku situaciju ne bi učinio još težom, govoriti mirno, tiho i polagano.

Post nam je velika pomoć. Hrana osim što krijepi, lako i umori čovjeka. Prehrambene navike treba prilagoditi vodeći računa o potrebama pojedinca (pravilo). Taj pojedinac nije neophodno netko drugi, nego baš ja. U miru treba sagledati i uočiti kako koja hrana djeluje na mene, povući se u ćeliju i promotriti. Jer što vrijedi ako sam zbog teške hrane beskoristan braći? Uzdržavanje od mesa je ono što pravilo savjetuje karmelićanima.

Nadalje pravilo života pruža niz pobudnih citata iz Evanđelja. Izdvajajući savjet: “Sveta će te misao sačuvati”, govori nam da bi smo bili sačuvani trebamo imati svetu misao, a ako Gospodin kaže, moje misli nisu vaše misli, izgleda uputnim čitajući Riječ Božju i slušajući Riječ Božju pronaći svetu misao. Tu ne vrijede mnogo nagovori altruista, dobrih ljudi i mudraca, jer je samo Krist uskrsnuo, i njegove misli su vječne misli, a njegova nada Vječna nada. Prihvaćajući dakle našu ''šupljost'', primamo Božju misao. Na glavu stavite kacigu spasa, da svoje spasenje očekujete jedino od Spasitelja, koji oslobađa narod svoj od grijeha.

I na kraju šutnja. Važna je kao slobodan prostor potreban svakom čovjeku da raste. Ovo bi bila pouka o ne bacanju sjene na drugo cvijeće u Karmelskom vrtu. Uz navedeno šutnja daje prostor Božanskom čitanju kao pretpostavka razumljivosti teksta ali i razumljivosti riječi. To nije nijema šutnja pojedinca, već šutnja koju pojedinac osigurava drugoj osobi. Takva šutnja je pravedna jer veličina, pa i najmanjeg od braće, prevelika je da bi joj se mogao nametati itko drugi do samog njenog Stvoritelja. Prema navodu u /5/, šutnja je veliki dio borbe protiv trostrukog rata kojeg čovjek vodi u zajednici; protiv vidjeti, čuti i govoriti. Ovaj detalj pojašnjava važnost svih naputaka prvotnog pravila i zahtjeva pozornost koja prelazi okvira ovog razmatranja pravila, te ga ostavljamo za neku drugu zgodu.

I na kraju poniznost. Jer čovjek je uistinu malen, jedva ga dotakne vjetar i već ga nema, ne pamti ga više niti mjesto njegovo, a ponašanje malenoga i istinitoga je poniznost. Ovdje je Karmel izuzetan. U primjeru Male Terezije, narav ma kako slaba bila, uvijek može biti u službi Boga, u službi onoga tko je rekao da je, Duh taj koji oživljuje. Zato svjesni svoje malenosti uvijek trebamo povezivati svoja djela s Bogom. Majka Tereza od Kalkute, kaže da naše djelo, jednom kada ga darujemo Bogu – prikažemo Bogu, postaje beskonačno djelo, kakav je i sam Bog. A mi, napose laici moramo neprestance darivati svoja djela Bogu. Isuse to je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu. Osobito su ove rečenice vrijedni naši neuspjesi na poslu, naše patnje, ubitačna birokracija koja je izgubila ljudskost a mi smo satima usredotočeni na nju. Zakoni, propisi, statuti, zdravstvo, mirovinsko, organizacije kojih smo članovi i mnogo, mnogo toga. Da sve je to vrijedno našeg uzdaha i predanja Bogu - molite bez prestanka.

Naš put u Karmel

Naše zaručništvo i brak bili su nam velika novost. Nešto takvo još nikada nismo upoznali. Zato smo kao vjernici počeli tražiti duhovnost koja će nas voditi u mir, te istovremeno oboje duhovno hraniti. Razdvajanje na tom planu smo odlučno odbacili. Krenuli smo zajedničkom dnevnom molitvom. U pisanju pozivnica za naše vjenčanje usuglasili smo se oko citata Male Terezije: "Razapetim jedrima na valovima pouzdanja i ljubavi."

Po vjenčanju doselili smo u Župu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Remete. Susreti s karmelićanima postaju češći. Sv. Mise u Remetama. Časopis Advocata Croatie i članak koji progovara o intenzivnoj, a istovremeno mirnoj pobožnosti Karmela. Nastavljaju se nagovori otaca karmelićana koji su pripremljeni, teološki dorađene propovjedi ne stvaraju zbrku u duši vjernika. Sa zadovoljstvom se sjećamo propovjedi jednog oca o ulozi i značenju sv. Oca Pape. Ovdje susrećemo i subotnju pobožnost: Salve Regina. Duhovsko bdijenje. Biblijske večeri. OCDS Baka Rucner. Šetnje oko samostana i molitva. Svibanjske pobožnosti na kojima smo upoznali bl. Elizabetu od Presvetog Trojstva. Postajemo članovi Škapularske bratovštine.

U promatranju života karmelićana prepoznajemo, kako izvana živjeti intenzivnu i intimnu pobožnost. Iz života se naslućivalo pravilo koje smo u sedam točaka prvi puta čuli iz usta somborskih karmelićana na video kazeti koju smo tih dana posudili.

Svjedočanstvo jednog karmelićana o razlozima odabira Karmela, često nam dolazi u misli i razgovore. Gledajući druge redove dotični otkriva da su zajednica ponajviše karmelićani. Štoviše kaže da je tražio obitelj a našao karmelićane. Obitelj koja čuva mir u zajedništvu, bolje rečeno obitelj koja znade sačuvati zajedništvo različitih i vršiti svetu obavezu mira. Čak i u odabiru mjesta za život slijedili smo karmelsku preporuku o samotnom mjestu. Grad nam se pokazao kao neprimjereno mjesto fizičkog zajedništva, koji guši ono pravo zajedništvo. Stan u kojem smo jedno vrijeme živjeli bio je iskustvena potvrda navedenog. Nadalje, kuća u gradu kao izdvojenije mjesto nije bila dovoljno izdvojena za molitvu. Susjedi su nas uvijek mogli pratiti pogledom i smatrati nas čudacima. Intima može biti drugome čudna ali upravo zato drugi nema u nju pristup. Tako smo na kraju doselili u mjesto van grada.

Što se tiče dijeljenja zajedničkih dobara, u bračnoj zajednici dobra su plaća, rad u kući, rad oko kuće, poslovna ostvarenja, poslovna putovanja: sve su to zajednička dobra koja nastojimo u cijelosti dijeliti. Plaću muž ako žena ne radi van kuće dijeli s njom u kući. Muž na poslovna putovanja vodi i ženu. Ono što nije dobro jednoga, u zajednici nije niti dobro drugoga. Nema dijeljenja, npr. ako muž voli pjevati a žena ne, muž ne pjeva. Koliko god smiješno zvučalo, nije muž ušao u HNK nego u brak, pa svoj talent mora podložiti svome prioru. Vrijedi i obrat. Opisano dijeljenje dobara u pokornosti izgrađuje osobu daleko više nego pojedinačno osvajanje pojedinih dobara. Ako su sva bračna dobra zajednička tada je postignuće jednog člana istovremeno i postignuće drugog člana zajednice. U protivnom, sebično čuvanje dobra tjera drugog člana bračne zajednice da ide u osvajanje istoga dobra kako bi ostvario zajedništvo. Rezultat je bespotrebno iscrpljivanje osoba koje se tada u bračnim zajednicama slamaju. Osobno smo svjedoci dva takva slučaja bliskih nam ljudi. Jer srce smiruje jedino Gospodin, a sakrament, pa tako i bračni, vidljivi je znak Božje prisutnosti i kao takav važniji od niza stvari koje se danas pretpostavljaju bračnoj zajednici. Citat prema /3/ ...bratsko je jedinstvo novina života koji je dostojan novine kršćanske poruke… kraj citata.

U novome mjestu stanovanja, uređujući kuću, plaćajući račune radova dolazili smo u kušnju ne platiti PDV. Veliki iznosi popravaka povlačili su veliki iznos PDV-a kojeg nitko od nas nije tražio platiti osim, osim naše savjesti. Kako pravilo kaže ...živjeti u pokornosti Isusu Kristu i njemu vjerno služiti čistim srcem i mirne savjesti. Mirne savjesti! Obzirom da kao jedinstvene osobe imamo samo jednu savjest, plaćali smo porez. No poslušnost redovnika i poslušnost laika se razlikuju. Poslušnost laika ide na više razina; poslušnost bračnome drugu, na poslu – poslušnost nadređenome, poslušnost državi kroz poštivanje njenih zakona. Jer sve su to Božja stvorenja, koja u nedostatku poslušnosti umiru. Relativiziranje navedene, laičke poslušnosti ne dolazi u obzir. Dan i noć razmatrati Zakon Gospodnji; kada razumijem i kada ne razumijem, kada će me vidjeti i kada me neće vidjeti, poštujem zakon. Vjerujem da mi je mog nadređenog, priora i državu dao sam Krist, kako i stoji u pretposljednjoj glavi prvotnog pravila.

I na kraju kako bi sve navedeno dobilo svoje mjesto u svakodnevnome životu, potrebno je razgovarati. Uočili smo kako u tempu bračnoga života, ali i općenito života danas, nedostaju razgovori. Ugledavši se na klauzurne karmelićanke oslobađamo u braku dnevno vrijeme za zajedničke razgovore. Ovdje možemo, kako posljednja točka pravila kaže, razborito ravnati svim krepostima, odnosno Božjim darovima koji su nam podijeljeni.

Korištena literatura:

1. Danju i noću razmatrati Zakon Gospodnji
2. S Marijom Isusovom Majkom
3. Riječ Božja i karmelsko pravilo
4. Ognjena strelica

s. Vesna i. br. Marko Škunca, OCDS
U Zagrebu, na blagdan Sv. Trojstva
18. svibnja 2008.