Susreti Nagovori Povijest

O pobožnosti Djetetu Isusu, br. Marko od Presvetog Trojstva (Škunca), OCDS

To je veoma duboka tema s otajstvenim teološkim značenjem. Naime, evanđelisti Matej i Luka donose izvješća o Isusovom djetinjstvu s veoma dubokom simbolikom. Otac Vjenceslav je prije 15 godina govorio o Malom Isusu, a to je bila i omiljena pobožnost oca Gerarda Stantića. Apokrifi također iznose pojedinosti o toj temi, međutim, njihova pouzdanost i vjerodostojnost nije posve sigurna, zato ti spisi nisu ušli u kanonske spise. Tamo se, primjerice, iznosi da su roditelji Blažene Djevice Marije bili Joakim i Ana i da je Marija provela mnogo godina kao djevojčica u hramu.

U našoj crkvi Majke Božje Remetske, mnogi su oltari posvećeni Djetetu Isusu. Vidimo ga na 5 mjesta u crkvi i u jaslicama na Božić. Također, i u crkvi sv. Stjepana u Somboru, nalazi se oltar s malim Djetetom Isusom, pred kojim je o. Gerard ustrajno molio.

„Naime, ako je Isus pored mene, on bi mogao i otići od mene, ali ako je u meni, on je trajno prisutan. Ja ga stalno nosim u sebi. Moramo si posvijestiti da smo djeca Božja“  (o. Vjenceslav).

Nekoć je u židovskom narodu svaki prvorođenac bezuvjetno pripadao Bogu. Obitelj je morala svećeniku dati novac, kako bi ga otkupila od Boga, međutim, Isusovi roditelji to nisu učinili. Tako je Isus od početka pripadao Bogu.

„Dijete nije samo naše. Bog vodi o njemu računa. U okviru Božje volje možemo sve prihvatiti. To nije lako, ali je moguće“ (o. Vjenceslav).

Pojam Djeteta Isusa odnosi se na razdoblje od njegova rođenja do 12. godine. U 12. ili 13. godini života židovski dječak postaje odrasla osoba.

Pobožnost otajstvu Djeteta Isusa jest pobožnost Onom istome koji je uskrsnuo. Ova se pobožnost razvila u srednjem vijeku, kao utjeha u opasnostima, usred mnogih ratova i usko je vezana uz Karmel. Kipić Djeteta Isusa izašao je iz španjolske radionice, u doba naše Majke Terezije od Isusa. Praško Dijete Isus odjeveno je u kraljevsko ruho na ogromnom oltaru. Naime, Šveđani su jednom napali Čehe pa su oni bježali u katedralu i molili se Djetetu Isusu.

„Ako izgubimo Isusa, tamo ćemo ga i naći – u hramu, u crkvi. Bog vodi ljude trnovitim putem i ne smijemo se dati zaplašiti vanjskim pojavama. Bog nas jako voli, ali nam daje i križ. Crkva je majka, otajstvo Isusova djetinjstva. Treba čitati evanđelje Isusova djetinjstva, makar i stotinu puta. Tada će vam sinuti neke stvari i nešto ćete učiniti.

Pobožan čovjek nije ni fanatik, ni nastran čovjek, nego duboko trijezan čovjek koji uvijek ide prema vrhu, stepenicu po stepenicu. Onda ga Bog primi za ruku i kaže: „Bravo, bio si dobar i vjeran“. Bog uvijek ostavlja trag. Ivan od Križa je u polnoćki plesal s Malim Isusom po samostanu. Plesal je španjolske plesove i bio je veoma radostan“ (o. Vjenceslav).

Pobožnost prema Djetetu Isusu razvijala se postupno od 3., odnosno 4. stoljeća. Nadalje, malo Dijete Isus može se vidjeti na pobožnim slikama. Zatim, kod Franje Asiškog u običaju božićnih jaslica. Ova pobožnost, međutim, doživljava svoj vrhunac tijekom renesanse – npr. djelo Leonarda da Vincija „Sveta Obitelj“ ili djela španjolskih kipara u doba sv. Terezije Avilske.

Poznato je još Dijete Isus sa Filipina, tj. kipić Isusa iz Cebua. Tamo se, naime, njeguje velika svečansot skidanja odjeće s Isusa, kojom vjernici slave Boga, da bi zatim ponovno oblačili Maloga Kralja. Zadnje se skidaju čizmice i one se prve stavljaju. Obred se najprije odvijao samo unutar kruga posvećenih ljudi ali kasnije, 1990. godine, postao je javni obred. Navodno je kipić Djeteta Isusa darovao 1521. godine sam Magellan.

Povijest ovog specifičnog voštanog kipića Čudotvornog Djeteta Isusa započela je na jugu Španjolske, krajem 11. st. u jednom, nakon rata polurazrušenom Karmelu,  između Cordobe i Seville. Izradio ga je nepoznati kipar, a štuje se replika kipića izrađena od drveta.

Brat Josef bio je nadaleko poznat po svojoj dubokoj ljubavi prema tajni Isusova djetinjstva. Jednog dana, dok je čistio, stao je kraj njega gradiozan dječak, neko vrijeme ga pažljivo promatrao, zatim upitao: „Znaš dobro čistiti, brate Josef ali da li znadeš i jednu Zdravomariju izmoliti?“ „Da“. „Pa, moli onda!“ Kada je počeo moliti Anđeo Gospodnji, dijete ga prekine i kod riječi  „ ... i blagoslovljen plod utrobe tvoje“, reče: „To sam ja!“. A, zatim je nestao.

Sveti štovatelj Djeteta Isusa je prema viđenju u dubokoj starosti izradio maleni voštani kipić, koji je nakon njegove smrti procesijom unesen u crkvu. Odavde ga je iznijela dona Izabela Manrique de Lara y Mendoza da bi ga zatim kćerka Marija Manrique de Lara ponijela u Češku, gdje se udala za uglednog Vratislava Pernsteina. Kipić je zatim predan kao vjenčani dar Marijinoj kćerki Poliseni koja ga je sačuvala i u svom drugom braku, nakon smrti svoga prvog supruga. Udala se za Zdenka Vojtecha iz Lobokowicza i, kako nije imala kćeri, poklonila je dragocjenu statuu prioru bosonogih otaca karmelićana samostana sv. Marije od Pobjede, u praškoj četvrti Mala Strana, riječima: „Evo, predajem Vam što mi je najdragocjenije, častite Njegov znamen i ništa Vam neće nedostajati“.

Sveto Dijete postalo je predmet štovanja i pripisan mu je velik broj čudesnih događaja, među kojima je i obrana grada od opsade Šveđana. Redovnici su poslušali i u svakoj su se bijedi utjecali Malom Isusu. Riječi su bile proročanske i na samostan se spustio svaki blagoslov. Rečeno je da je štitio Prag od kuge i u vrijeme tridesetgodišnjeg rata. Redovnici su imali i brojna zvanja. Kipić načinjen od voska, visok 48 cm postavili su u crkvu. Isus je desnu ruku podigao na blagoslov, a u lijevoj drži zemaljsku kuglu. Lice mu je puno miline i dostojanstva. Orkunjen je zlatnom krunom s draguljima, a ima mnogo umjetnički izvezenih haljinica s kraljevskim plaštem. Danas se odjeća Malog Isusa sastoji od sedamdesetak kostima doniranih iz svih dijelova svijeta.

Godine 2009. papa Benedikt XVI. okrunio je Malog Praškog Isusa i dao mu nov ogrtač od hermelina. Napisao je i knjigu Djetinstvo Isusovo.

Kopije Malog Praškog Isusa podijeljene su redovnicima diljem svijeta.

Kad su sestre uršulinke 1703. došle iz Bratislave u Varaždin, sa sobom su ponijele vrlo lijepi kip čudotvornog Praškog Malog Isusa. U početku, štovanje je bilo pridržano samo za sestre, a kasnije su ga stavile u crkvu i za vjernike. Ima i zapisanih čudesnih uslišanja, kao i zavjetnih darova. Sestre uršulinke su zavjet zadržale i sve do danas, te svakog 25. u mjesecu imaju procesiju s Malim Isusom i mole krunicu Djeteta Isusa, vezano za Utjelovljenje i Blagovijest. Krunica Djeteta Isusa ima 12 zrnaca. Mnoge legende i čudesa ozdravljenja diljem svijeta vezana su za Praško Dijete Isusa.

U vrijeme krize, pobožnost Djetetu Isusu posebno je dolazila do izražaja. U crkvi Aracoeli u Rimu nalazi se, također, kip Djeteta Isusa. Postoje, dakle, 3 okrunjena kipa Djeteta Isusa: Praški, onaj iz Aracoelija i s Filipina. Papa Benedikt je napisao knjigu Djetinjstvo Isusovo.

Poznati kipići Djeteta Isusa su još: Santo Niño de Atocha u Španjolskoj, Djetešce Isus iz Mechelena (1500.) u Bruxellesu. Neki od novijih su: Sveto Djete od Zdravlja (Meksiko, 1939.) i Divino Niño (Kolumbija, 1940.).

O božićnoj duhovnoj obnovi Zajednice OCDS „od Djeteta Isusa“, 3. prosinca 2016.