Huanita - život i poruka Terezije de Los Andes, s. Tea Živković, OCDS / Karmelski svjetovni red - OCDS
Karmelski svjetovni red - Ordo Carmelitarum Discalceatorum Secularis - OCDS

Huanita - život i poruka Terezije de Los Andes, s. Tea Živković, OCDS

UVOD

Kako je lijepo i utješno, posebice u ovom krepošću tako siromašnom svijetu, moći pogledati u oči iz kojih prosijava Bog. Takva je bila HUANITA, koju je Sv. Otac Ivan Pavao II. dana 21.03.1993. proglasio svetom. "Malo je živjela, ali živeći ispunila je mnoga vremena." Cvijet iz Isusovog perivoja ... zamirisao je opojnim mirisom kreposti i slio se mirno u tihu rijeku vječnosti, ostavivši svoj trag. Tako piše u Predgovoru jedine knjižice na hrvatskom jeziku o Huaniti.

Mi ćemo se danas upoznati sa ovom sveticom Karmela, još jednim cvijetom iz karmelskog vrta. Prvo ću nešto reći o njezinom životu, upoznat ćemo je malo, koliko vrijeme dopušta, kroz njezin nutarnji život. Vrlo malo teksta o njezinoj obitelji bit će nam dovoljno da shvatimo kakav je utjecaj i na koji način njena obitelj imala na nju. Onda ćemo se malo osvrnuti na nas same, našu odgovornost kao roditelja i na kraju ćemo čuti Huanitinu poruku nama danas.

HUANITA ILI TEREZIJA

Huanita Fernandez Solar i Terezija de Los Andes dva su imena jedne te iste osobe. Rodila se u Santiagu u Čileu 13. srpnja 1900 godine; krštena je dva dana kasnije i na krštenju je dobila ime Huana. Roditelji - Miquel i Lucija - i ostali članovi obitelji i prijatelji, od milja su je zvali Juanita. Kad je ušla u samostan karmelićanki, prema drevnom običaju, promijenili su joj ime i nazvali je sestra Terezija od Isusa. Poslije njezine smrti, kad se o njoj počeo širiti glas kao o moćnoj zagovornici pred Gospodinom, kako bi je razlikovali od svete Terezije Avilske i svete Terezije iz Listeuxa, počeli su je zvati Terezita Čileanska. Napokon nametnulo se i ostalo ime Terezija de Los Andes, prema imenu samostana bosonogih karmeličanki u Los Andes u koji je ušla 1919. godine i gdje je i umrla 1920. godine. Tako je poznata i nazvana i u kanonskom postupku za proglašenje blaženom i svetom.

ŠTO NAM ONA DANAS PORUČUJE

Ima li danas jedan svetac nešto reći modernom čovjeku? Pitanje je posve na mjestu, jer današnjeg čovjeka pomalo straši i sama riječ "svetost" radi pogrešne predodžbe što je ima o svecu kao o nekome tko je jedva dostupan običnim ljudima.

Međutim, u Tereziji de Los Andes susrećemo djevojku sličnu tolikim drugima našeg vremena. Ona nam donosi duboko ljudsku i u isto vrijeme vjersku poruku. Čitajući njezine zabilješke i njezina pisma, primjećujemo da nam ima mnogo toga reći. Prije svega raspršit će naše predrasude. Uvjerit će nas da biti svet znači biti jednostavno istinski, to jest nastojati biti potpuno ljudska osoba koja  hoće svojski živjeti svoje krštenje, velikodušno, a ne na pola nastojeći se ostvariti potpuno i slobodno bez ikakve navezanosti na biIo što; biti onakvi kakve nas je Bog - Gospodin - stvorio na svoju sliku i priliku, poput Isusa Krista - savršena čovjeka – koji je uzor prema kojem nas je Otac zamislio. To je bio ideal Terezije de Los Andes;  suobličiti se Kristu, biti jednaka tome uzoru. I uspjela je bez osrednjosti.

VESELA I ŠALJIVA

Juanita je provodila bogat i dubok unutarnji život, razgovarala je s Isusom od srca srcu, posvetila mu se bez ustezanja. No, njezina psihološka uravnoteženost činila ju je sposobnom za uobičajeni život djevojaka svoga vremena.

Smetalo joj je sve ono što bi je moglo razlikovati od drugih. Radi toga je izbjegavala i stanovite vanjske oblike pobožnosti. Izjavljivala se sretnom, osjećala se dobro gdje god bila i znala je to i pokazati, bez pretvaranja, znala je iskreno ljubiti. Stoga je imala toliko dobrih i iskrenih prijateljica: njezine su je odgojiteljice cijenile i divile su joj se i svi su je voljeli.

Bila je vesela, društvena, pa i šaljiva i sve je nasmijavala zdravom šalom, a nije joj nedostajala ni dovitljiva ironija. 'Njezina pisma obiluju zabavnim događajima. U jednom pismu prijateljici ovako piše: "Putovanje je bilo vrlo zanimljivo. Uživali smo i šalili se čim smo krenuli. I tebe smo spominjali, ali jedino da te "obrijemo" jer, kao što sam ti već rekla, ti si kao "lopta". "Stalno smo zbijali šale na tvoj račun. Za stolom smo na posljednjim mjestima sa Pepom. Govorile smo koješta i toliko se smijali da ponekad nije mogao ni jesti. Najgore je bilo to što velečasni koji je predmolio poslije jela, usred molitve nije mogao nastaviti, jer smo se jako smijali".

U obiteljskom životu bila je ljubazna, blaga, prijazna: "radost kuće", kako je rekao njezin brat. Ona sama kaže: "Odlučila sam da ću na izgled biti vrlo vesela.“ Gdje god jesam, sretna sam ... Živjeti uvijek vrlo vesela. Bog je beskrajna radost."

Jednostavnost, prisnost, veselje karmelićanki ju je oduševilo i znatno utjecalo na njezinu odluku da uđe u Karmel.

SPORT JE ODUŠEVLJAVA

Sve ono što je sport, očaravalo ju je. Bila je vrsna jahačica. Još u djetinjstvu djed ju je naučio jahati. Ništa nije voljela više od jahanja. Uživala je jašući na konju preko brda i dolina, jurila je u galopu ne plašeći se opasnosti i zavidjela je mladićima što su mogli ići na nekoliko dana po brdima. Igrala je tenis i s uživanjem vozila auto. Ali još je bila vrsnija kao plivačica. Visoka i lijepo građena, kakva je bila, imala je sve osobine za plivanje, pobjeđivala je u brzini i izdržljivosti u svome društvu i izlazila je kao pobjednica u svakom natjecanju.

Ovako piše svojoj prijateljici: "Mnogo sam izlazila na konju i oduševljavala se uspinjati i silaziti po brežuljcima. Ovdje su se divili videći da se ne umaram i da sam prava amazonka. Bila bi sramota kad to ne bih bila. Nismo išle na jednu veliku šetnju, jer mladići idu šest dana u Kordiljere. Uvjeravam te da im zavidim svom dušom."

„Oduševljavam se za tenis. Učim ga. Privlači me."

Oduševljavala se u slikovitim krajolicima što ih je kasnije opisivala u svojim pismima. More i prirodne ljepote budile su u njoj žeđ za beskrajnim. Učila je glazbu i pjevanje. Svaki put kad je imala priliku ići u kazalište i slušati operu, pokazala je da je dobro znala procijeniti glasove i sposobnost glumaca.

To  je  kratki  prikaz  Huanite,  obične  djevojke,  a  sada  ćemo  polako  zaroniti  u  njezinu "specijalnost":

BOŽANSKO I LJUDSKO

Iznenađujuća je bila prirodnost s kojom je uspijevala uskladiti odnos s Bogom i ljudima. Mogla je zaroniti i ostati obuzeta u promatranju Božjih savršenosti i nježnosti njegove ljubavi a da se ne prestane pokazivati veselom, ljubeznom, društvenom sa svojim vršnjacima.

Osjećala je svaki dan sve jaču potrebu za molitvom i kad su je poslovi i dužnosti prema drugima sprečavali da se sabere u nutarnjem razgovoru s Isusom, znala je i govorila da je čitav njezin život bio neprestana molitva, jedna neprekidna hvala Bogu, budući da je sve činila iz ljubavi prema Njemu. O svojoj prisnosti s Bogom napisala je prekrasnih stranica.

Njezina je molitva bila jednostavna bez zamršenosti. Prisan i prijateljski razgovor s Isusom. Zamišljala je kako se nalazila uz njegove noge slušajući ga. I razgovarala je s Njim o onome što je morala činiti ili izbjegavati kako bi mu bila milija.

Začuđuje doista njezina uravnoteženost, skladan spoj božanskog i ljudskog. Iznenađuje videći je normalnu~ ljubaznu, veselu pa čak i šaljivu, također i za mjeseci umora i tjelesnih smetnji i duhovnih patnja, za najmučnijih čišćenja sumnji, napuštanja, nutarnjih borbi u kojima joj je ljubav istančala dušu dvije posljednje godine života.

"Osjećam se puna Boga. Nema među nama, odstojanja. Kamo god idem On je sa mnom, u meni. Živim s Njime. Također za vrijeme šetnje razgovaramo, a da nas nitko ne iznenadi niti nas može prekinuti."

"Volja je Božja duhovna hrana što jača dušu koja se Njemu s radošću predaje."

ŽIVLJENJE PREMA BOŽJEM NACRTU

Nastojala je iznad svega biti u sabranosti kako bi se u unutarnjoj samoći našla s Isusom, i radi toga je ustajala rano ujutro da se okoristi jutarnjom šutnjom i tišinom. Činila je tako reći nemoguće kako bi uspjela ići  na svetu pričest svaki dan.

Bila je zaljubljena u Isusa u svetoj hostiji. Osjećala je pravu glad za Njim, znala je da joj On daje hrabrost, da je Isus njezin život i da bez Njega osjeća kao da malakše i umire. Težila je za ciljem što si ga je zacrtala; živjeti suobličujući se s Kristom, kako bi Otac, gledajući nju, prepoznao u njoj sliku Sina.

Pitala se:

"Hoće li Otac naći u meni sliku Kristovu? Koliko mi toga još nedostaje da bih se suobličila s Njime?"

"Moje zrcalo mora biti Marija. Budući da sam njezina kćerka, moram joj biti slična i tako ću postati slična Isusu."

"Još sam vrlo ohola. Odlučujem da ću uništiti sebeljubije sve do posljednje klice." Evo ovdje je lijek. Terezija je doista imala potrebu provesti u život ove odluke, budući da ima u sebi ponosa, težnje da radi neovisno, pa i oholosti. Sama nam govori o žestokoj srdžbi, o odbojnosti u slušanju. Kaže da je u stanovitim okolnostima osjetila kako se cijelo njezino biće uznemiruje. Još u 17. godini. u Zavodu, došla je do toga da je ljutito bacila kolač što su joj ga dali, jer ga je smatrala vrlo malenim. Ipak, već od devete godine, ozbiljno je odlučila nadzirati samu sebe. I ponižavala se svaki put kad god bi pogriješila u svojoj odluci i nadzirala je više puta svoje porive. Uspjela je postići onu nepristranost, onu blagost, onu ljupkost kojoj su se svi divili.

"Moram se siliti da budem ljubaznija. Nastojat ću svim silama pribavljati radost drugima". "Evo moje odluke: za sve ću se žrtvovati".

Radi većeg poniženja ispričat ću jedan moj histerični napadaj koji je bio tako velik da se činilo da sam luda. Uzrok mu je bio taj što se moja sestra i rodica, koje su bile s nama, nisu htjele kupati zajedno s nama jer smo bile veoma malene. Nije mi se svidjelo što su mi rekle da sam malena pa se nisam htjela ići kupati, ali su me prisilile.

JAKO SAM OHOLA. NALJUTILA SAM SE NAPOLA

Shvatila sam da me moj ponos najviše odvaja od Boga. Od danas želim i naumila sam biti ponizna. Bez poniznosti ostale su kreposti licemjerje. Bez nje su milosti primljene od Boga šteta i ruševina. Poniznost nas čini sličnima Kristu, daje nam mir duše, svetost i nutarnje jedinstvo s Bogom.

VRHUNAC SREĆE I BOLI

Dana 7. svibnja 1919. godine Juanita je ušla u samostan bosonogih karmelićanki u Los Andes, odijelivši se zauvijek od svojih. Tako je došla do vrhunca velike žrtve koja ju je razdirala posljednjih mjeseci boravka u obitelji, i što je samo iz ljubavi prema Kristu mogla podnijeti. Mjesec je dana ranije pisala: "Nalazim se na vrhuncu sreće i patnje". Oprečnosti što ih samo onaj koji je smrtno zaljubljen može shvatiti.

Prejaka je bila bol udaljiti se od svojih koje je silno ljubila i koje nikad ne bi napustila radi jednog čovjeka. Morala se boriti protiv vlastite naravi nakon što je molila očevo dopuštenje i ta je borba postala smrtna borba, okrutno mučeništvo, kako se pomalo približavao dan konačnog uspona na Kalvariju strašnog rastanka.

S druge strane bila je sretna što je mogla ostvariti vlastiti ideal života, ostavivši sve kako bi u zamjenu dobila našega Gospodina. Neizreciva sreća, jer onaj koji ljubi uživa u tome što može pokazati ljubav u najtežim i odgovornim okolnostima. I budući da se Isus ne da pobijediti u velikodušnosti, kad se Juanita otrgla iz naručja svoje majke, On joj je blago otvorio svoje ruke, hrabreći je i jačajući je svojom milošću.

Ovako piše:

"Svrha karmelićanke me zanosi: posvetiti samu sebe kako bi se božanska milost prenosila na sve članove Crkve. Karmelićanka se žrtvuje na križu i njezina krv pada na grešnike, zazivajući milosrđe i kajanje. Pada na svećenike posvećujući ih, i sve to u šutnji a da to nitko ne zna. Koliko je onih što optužuju njezin život kao beskoristan. Pa ipak ona je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Žrtvuje se kako bi privela izgubljene duše u ovčinjak. No, kako svijet nije upoznao Krista, tako ne poznaje ni nju. Ovo potpuno odricanje me oduševljava. Nema prostora za sebeljublje. Ne vidi ni plod vlastite molitve. Vidjet će ga jedino na nebu."

RADEĆI, MOLEĆI I SMIJUĆI SE

Redovnice su bile oduševljene svojom novom sestrom i njezinim osobinama. Dana 14. listopada 1919. godine Juanita je primila odijelo karmelskog Reda.

U samostanu, vjerna svojoj želji da se žrtvuje za druge, nastavila je preuzimati ono što je najteže i najdosadnije kako bi olakšala posao drugima. Svim srcem je ljubila svoje sestre. Svojim skladnim načinom doprinijela je da u zajednici vlada radost, jednostavnost, duh zajedništva što ju je prije nego što je ušla u samostan, oduševila. Osjećala se svaki dan sretnijom, u predvorju neba, što više, u nebu. Mogla je provesti sate i sate do nogu Svetohraništa i u svojoj ćeliji, s Isusom svojom beskrajnom radosti. Za vrijeme pak odmora smijala se i šalila cijelo vrijeme a da i ne govorimo o pjevanju uz pratnju gitare i mandoline u dane kad se to običavalo. "Tako nam prolazi život", pisala je, "moleći, radeći, smijući se.

Zaljubljena u Isusa, u Euharistiju, u Presvetu Djevicu i molitvu, obavljala je široki apostolat svojim pismima, šaljući primaocima priljepčivost ovih svojih ljubavi. Svojoj sestri ovako piše: "Sve je radost i jednostavnost u Karmelu. Svaka nastoji da dade sve od sebe kako bi rezveselila svoje sestre. Kad bi znala sreću što preplavljuje moju dušu svakog trenutka moga života skrivenog u Bogu! Čini mi se da sam počela živjeti tek 7. svibnja. Uvjeravam te da sve žrtve što sam ih učinila izgledaju kao ništa. Živimo smijući se i ljubeći. Ne možeš zamisliti kakvo veselje, pouzdanje, jednostavnost vladaju ovdje. Nalazim se u svojoj sredini. Moja je ćelija upravo siromašna, ali u njoj se nalazim s našim Gospodinom u prisnom razgovoru od srca. Divna je stvar za zaljubljenu dušu provesti život blizu Svetohraništa! Osjećam se kao u nebu, prožeta beskrajnom ljubavi moga Boga."

U OČEVU ZAGRLJAJU

No nije prošla ni godina dana otkako ju je Isus "ugrabio", i već je njezina duša, istančana i pročišćena do najvišeg stupnja ljubavi, bila zrela. Bilo je to onda kad je pisala:

"Ja sam najsretnije biće. Ne želim ništa, jer je moje biće potpuno zadovoljeno u Bogu- ljubavi".

Za vrijeme korizme 1920. godine Terezija se morala osjećati vrlo slabo, ali nije na to obraćala pozornost. Došla je tako do Velikog petka, kada je učiteljica novakinja primijetila da ima vrućicu. Bila je večer. Njezina je bolest - jaki tifus - već podrovala krhki organizam. Tada se mogla potvrditi njezina savršena krepost. Nikome nije smetala, uvijek se ponašala kao da je bila dobro, o njezinim bolima i slabostima saznalo se tak kad je morala odgovarati na pitanja liječnika. Zajednica je sa svoje strane učinila sve što je ljudski govoreći bilo moguće da joj povrati zdravlje. Ali bilo je beskorisno. Plod - sama je to rekla - bio je već sazrio.

Dana 12. travnja 1920 u 7,15 navečer, otišla je uživati potpuno i bez koprene susret s Bogom. Već za života je znala da izvan Njega nije moguća sreća. Imala je 19 godina i 9 mjeseci i 11 mjeseci Karmelskog života.

"Za jednu Karmelićanku smrt nema ništa zastrašujućega. Ide živjeti pravi život. Ide u naručaj Onoga kojega je na zemlji ljubila iznad svega. Ide zaroniti u Ljubav za čitavu vječnost."

BRZO ĆE ČINITI ČUDESA

Zajednica Karmela u Los Andes kao i obitelj sestre Terezije, primili su mnogo pisama, ne sućuti, već čestitki jer su imali jednu sveticu u nebu. Dnevne novine u Santiagu - stvar neuobičajena za jednu karmelićanku stroge klauzure - objavile su vijest o njezinoj smrti veličajući junaštvo njezinih kreposti.

Ubrzo su je vjernici počeli zazivati kao svoju zagovornicu pred Bogom. U svim kasnijim godinama poslije njezine smrti Gospodin je dokazao da hoće proslavu svoje službenice, dijeleći onima koji su je zazivali u svojim molitvama, bezbroj milosti, iznad svega duhovnih, kao što su obraćenja i povratak na pravi put.

Bezbrojni vjernici iz svih društvenih slojeva i iz svih krajeva zemlje, također i onih najudaljenijih, svakodnevno dolaze na grob sestre Terezije da zahvale Bogu za primljena dobročinstva i da mole za njezino posredovanje za nove milosti.

Nekoliko dana poslije njezine smrti, otac Julijan Cea, koji ju je upoznao u veljači 1919. godine za vrijeme pučkih misija, pisao je: "Njezina svetost imala je tu vlastitost da bude privlačna, ljubezna, društvena. Njezina je osoba ulijevala stanovito poštovanje, skoro divljenje. I u isto vrijeme osjećalo se prema njoj svetu naklonost, kao onu što bi se moglo osjetiti prema anđelu kad bismo ga vidjeli vlastitim očima. Kakav li je anđeoski osmjeh pratio uvijek njezin razgovor! Bila je puna pouzdanja, bez protivljenja, i njezina je duša bila čista i nevina kao u djeteta. Strastveno je ljubila Isusa. Samo za nekoliko dana imao sam sreću s njom razgovarati ali se nikad neće iz mene izbrisati dojam svetosti što sam ga tada stekao. Njoj se obraćam u molitvi, svaki dan, kao svetici u nebu. Uvjeren sam da će brzo činiti čudesa i njezin anđeoski primjer imat će znatan utjecaj na mnoge mlade."

PORUKA MLADIMA

Jasno je da je otac Cea imao više nego jedan razlog, jer ne samo da mladi mogu puno naučiti od Terezije, nego ona može svima mnogo toga reći. Ali poruka mladima jest od neosporne važnosti.

Mladiće što ih je u životu upoznala i koji su je okruživali, smatrala je površnima. Danas je dobar dio mladih zdrav, svjestan, odgovoran, zna kamo ide i na dobrom je putu. Vrlo dobro ukazuju na cilj i vele da ga žele ostvariti. Međutim ne sviđa im se put što do njega vodi, zbog toga mnogi zalutaju. I upravo to je poslanje Terezije de Los Andes: mladima danas pokazati pravi put, podsjetiti ih da jedini put što vodi prema punom ljudskom ostvarenju jest napor, stega, nadzor nad samim sobom.

Poruka je uvijek suvremena dok se toliki mladi pokazuju nepokornima bilo kakvim propisima, prihvaćaju kao jedino pravilo vlastitu obijest, osobnu sklonost, sviđa mi se, ne sviđa mi se, ide mi, ne ide mi. Pravi učitelj, ozbiljan upravitelj, ne može odobriti takve stavove. One što teže da iskuju vlastiti značaj, vlastitu osobnost treba poučiti da izbrišu iz svog rječnika izraze kao "sviđa mi se, ne sviđa mi se, da bi ih nadomjestiti sa "moram ili ne moram" prema tome djelovati: kao što nas iskustvo uči. Čovjek nije čovjek ako se ne drži stege i ne nadzire samoga sebe.

UTJECAJ RODITELJA I OBITELJI NA ŽIVOT HUANITE

Rodila sam se 13. srpnja 1900. Moja mama se zove Lucija Solar Fernandez, a moj tata Miguel Fernandez Jara. Živjeli smo s mojim djedicom koji je tad već bio star. Zvao se Eulogio Solar. Može se reći da je bio svet, po cijeli dan ga se moglo vidjeti kako prebire zrnca krunice.

Ja sam bila četvrta. Prva se zove Lucija koja je tad imala sedam godina; Miguel je drugi, šest godina i Lucho, treći, imao je tri godine. U kući mog djedice živjela je moja tetka Juanita Solar s četvero djece. Moj tetak Luis Alberto Dominguez već je bio umro. Najstariji od mojih rođaka je imao trinaest godina, a najmlađi pet. Također je živjela i moja tetka Terezija Vicuña s dvoje djece. Jedno je umrlo dok je bilo maleno. Stariji se zvao Tomas Bernardo (poput mog tetka). Mlađa, Teresita, je imala osam godina. Također je živio i moj ujak Francisco koji je bio neoženjen. Imao je 23 godine.

Nedugo zatim rodila se Rebeka, s razlikom od godinu i osam mjeseci između nje i mene. Iako sam bila toliko tetošena ja sam bila veoma stidljiva, a Rebeka je bila upravo suprotno. Obje smo bile veoma razmažene. Činile smo što smo htjele s mojim djedicom, a udobrovoljavale smo ga poljupcima i nježnostima.

Meni su, još odmalena, govorili da sam najljepša od moje braće, ali ja to nisam primjećivala. A te iste riječi su mi ponavljali i kad sam bila starija, skrivajući od moje mame, jer joj se to nije sviđalo. Samo Bog zna koliko me je koštalo, kad sam postala starija, iskorijeniti onaj ponos i taštinu koja je tad zaposjela moje srce.

Kad se 1906. dogodio potres, nedugo nakon toga Isus je počeo uzimati moje srce za sebe. Sjećam se da su nas moja mama i moja tetka Juanita vodile na misu i uvijek su nam sve objašnjavale; a ja sam, na misi, kad bi došlo vrijeme pričesti izgarala od želje da primim našeg Gospodina. Molila sam mamu da mi dopusti ovu milost, ali hvala Bogu da me nije smatrala spremnom za tako uzvišen čin. Sjećam se da bi me mama i tetka Juanita posjele za stol i ispitivale o Euharistiji. Ja sam odgovarala na njihova pitanja; ali, kako su vidjele da sam još veoma malena, nisu me puštale da se pričestim. Sa sedam godina sam se ispovjedila. Pripremali su nas kod časnih sestara.

Kako mi pripremamo svoju djecu za Prvu pričest, ispitajmo svoju savjest.

POBOŽNOST DJEVICI

Kad smo zadnji put išli u Chacabuco, tetka Juanita mi je dala Gospu Lurdsku od porculana, koju sam otad uvijek držala kraj kreveta, pod uvjetom da uzimam jedan lijek. Uzela sam ga i dala mi ju je. Ova Gospa me nikad nije prestala tješiti i slušati. U to vrijeme je počela moja pobožnost Gospi. Moj brat Lucho mi je prenio ovu pobožnost, koju sam imala i imat ću, nadam se, do svoje smrti. Svaki dan Lucho me je poticao da molim krunicu pa smo učinili zavjet, kojeg se i danas držim, da ćemo je moliti cijeli život. Samo sam jedanput, kad sam bila manja, zaboravila.

MOJA PRVA PRIČEST

Ja sam svaki dan molila mamu dopuštenje da idem na Prvu pričest dok 1910. nije pristala. Počela je moja priprema. Činilo mi se, draga Majko, da taj dan nikad neće doći te sam plakala od želje da primim našeg Gospodina. Godinu dana sam se pripremala. Tijekom tog vremena Gospa mi je pomogla da očistim svoje srce od svih nesavršenosti.

Dan moje Prve pričesti za mene je bio bez oblaka.

Moja Prva ispovijed. Sjećam se: nakon što sam izašla stavili su mi bijeli veo. Popodne sam molila oprost. Ah, sjećam se kako me se dojmio moj tatica. Molila sam ga oprost, a on me je poljubio. Nakon toga sam kleknula i plačući mu rekla da mi oprosti sve muke koje sam mu priuštila svojim ponašanjem. A mom tatici su potekle suze, podigao me je i ljubio govoreći mi da ga nemam zbog čega tražiti oprost jer ga nikad nisam povrijedila te da je uvijek bio veoma zadovoljan videći me tako dobru. Ah, da, tatice, jer vi ste uvijek bili previše blagi i dobri prema meni. Molila sam oprost mamu koja se rasplakala. Svu moju braću, a na kraju i moju mamicu te ostale sluškinje. Svi su bili dirnuti. Budući da sam bila u osami, bila sam odvojena tako da nisam jela za stolom.

UMRO JE MOJ DJEDICA

Moj djedica je umro poput sveca 1907. Jako dobro se sjećam da je kad smo išli na imanje – na „Chacabuco“ - bio veoma dobro. S njim je i s nama išla moja tetka Terezija, od koje se nisam odvajala, i njeno dvoje djece.

Trinaestog svibnja, na dan njegove smrti, primio je sakramente. Pozvao je svoju djecu. Savjetovao ih je. Kraj njegove sobe bio je oratorij. Već se počela govoriti misa, kad su ugledali da ima prestrašeno lice te je govorio „maknite ga“ i prekrio lice rukama. Bile su to strašne demonske kušnje. Mama ga je poprskala blagoslovljenom vodom i đavao je otišao. Njegova je smrt bila kao kod svetaca, baš kao što je bio i njegov život.

HOĆE LI TATA DATI SVOJ PRISTANAK?

Pisala sam tati tražeći njegovo dopuštenje, a nisam dobila nikakav odgovor. Moja duša neizrecivo trpi. Doći će i morat ću izaći da ga dočekam ne znajući kakav će me primiti. Morati ću podnijeti onaj pogled pun tuge i gorkog prijekora koji će mi uputiti. Ili će možda zauzeti ravnodušan stav. O, Isuse, kako okrutno mučeništvo! Ali, sve za Tvoju ljubav. Da nije za Tebe, nikad ne bih imala dovoljno hrabrosti da tati priuštim toliku bol. Ali budući da se radi o Tebi, sve iščezava.

Moja braća su zabrinuta zato što mi se ne sviđa izlaziti i žele da izađem te mi prigovaraju što to ne činim. Isti dan kad sam poslala pismo svi su bili protiv mene. Ali, iako trpim ovo i mnogo više, može li se usporediti s velikim dobrom koje ću uživati? Isuse, sretna sam što trpim. Želim trpjeti više: ali ne tražim te ništa drugo doli da se vrši u meni tvoja božanska volja.

Danas sam se osjećala uništenom, ali sam zagrlila raspelo i rekla mu samo: „Volim te“. Ovo je dovoljno da me vrati u život.

Naš Gospodin je predobar. Tata je popodne pisao mami i pun je nježnosti prema meni te kaže da vjeruje kako je dužan dati mi svoj pristanak, ali da će razmisliti o tome. Imam li riječi za mog Isusa?

OVDJE NAŠA ODGOVORNOST I NAPAST

Na predavanju o. Dražena nama u Svjetovnom redu tema je bila napast. Jedna od naših čestih roditeljskih napasti koja zahtjeva borbu je pustiti konce iz vlastitih ruku. Posebno je velika napast roditelja u posesivnosti prema djeci. Posesivna ljubav je sebična ljubav. Psiholozi kažu da posesivnost dolazi od pretjerane brige, a pretjerana briga je zapravo zamjena za pravu ljubav. Tko ne može ili ne zna ljubiti svoje dijete kao Božje onda jako brine. Prof. Ivančić je na početku rata kad su naši očevi, braća i sinovi išli u rat često ponavljao: „Ne brinite se, nego molite i prepustite ih Bogu i Majci Božjoj, jer vaša briga im je kao lanac, a moraju biti spretni i pokretljivi“.

Što nam pokazuje Terezija od Anda na primjeru svojih roditelja? Naša odgovornost prema djeci, da bi djeca mogla sazrijevati, moramo im dati dozvolu da postanu potpuno Kristovi, bez obzira osnivaju li vlastitu obitelj ili su od Boga pozvani na svećeništvo. Terezija, ili kako je više volim zvati, Huanita je sa strepnjom isčekivala očev pristanak odnosno blagoslov. Taj blagoslov joj je dao mogućnost potpunog preuzimanja i prihvaćanja Božjeg plana. Roditelji, dozvolimo svojoj djeci da ostvare Božji plan za njih. Ako ih sebično vežemo uz sebe teško će sazrjeti u oca obitelji ili svećenika, teško će biti zrele i odgovorne majke ili redovnice.

Poruka i savjet i bit Terezijine poruke je pustiti Boga da djeluje i ne ometati Božji plan.

ZAKLJUČAK

1. živjeti suobličujući se s Kristom, kako bi Otac,   gledajući nju, prepoznao u njoj sliku Sina. – raditi na sebi, a najteže je bilo iskorijeniti sebeljublje i oholost. Pobijedimo same sebe. Budimo poslušne u svemu. Budimo ponizne. Tako smo jadne! Budimo strpljive i čiste kao anđeli.

Čovjek koji više voli vlastiti nacrt od nacrta Božjega, uništava samoga sebe u vlastitom sebeljublju i može se srozati sve do postupnog propadanja u porok. Bez Boga, čovjek ostaje utučen, onečovječen. Dok u nutarnjem razgovoru s Bogom i blago slijedeći put otvaranja i služenja drugima, čovjek postiže vlastitu savršenost, njegova se narav usavršuje i na neki način pobožanstvenjuje. "Zauzimamo se za bližnjega, služimo mu, makar nam to bilo odbojno. Na taj ćemo način dobiti to da nam prijestolje našega srca bude zauzeto od njegova Gospodara, od Boga." Taj je cilj Terezija postigla.

2. Nama kršćanima XX. stoljeća Terezija de Los Andes hoće reći da ćemo uspjeti biti u potpunosti ljudi, samo ako ujedinimo svoj život. Terezija, kao što je rečeno, postigla je sklad između božanskog i ljudskog ispunjujući u svom vlastitom životu to sretno jedinstvo. Za nju nisu bila dva života stavljena jedan nasuprot drugog, onaj naravan, svjetovni i onaj nadnaravan, duhovni. Ona nam predlaže jedinstveni ljudski život nošen do potpune savršenosti božanske ljubavi, to jest pobožanstvenjen. Živeći posve otvorena volji Božjoj i ne udaljujući se od nje ni za trenutak. Terezija je ujedinila u sebi, s divnom naravnošću, odnos s Bogom i onaj s ljudima. Postavši sestra Terezija, više nego ikad puna Boga pošto se bezuvjetno odrekla vlastite volje predajući se onoj božanskoj, nastavila je biti ljubazna, društvena, šaljiva, nasmijavajući redovnice samostana i primaoce njezinih pisama. Mnogi su na to zaboravili u jednoj žaljenja vrijednoj odijeljenosti vjerskog od svjetovnog života. Stoga je i došla opomena Drugog vatikanskog sabora onima što su upali u takav nesklad. Terezija, koja je to divno shvatila i usvojila potpuno zahtjeve Evanđelja, može punim pravom podsjetiti kršćane našeg vremena svojom vlastitom porukom. Može nam opetovati da nam je potreban ujedinjen ljudski i kršćanski život, u skladu sa Duhom Kristovim. Može podsjetiti kako smo dužni štovati Boga ne samo jedan sat za vrijeme nedjeljne mise i nekoliko trenutaka na dan posvećenih molitvi, nego svakog trenutka tijekom dana i svakog sata tijekom tjedna.

Kada nam molitva bude - kao Terezije de Los Andes - nutarnji razgovor s Kristom i obiteljski odnos s njime izići ćemo iz nje raspoloženi da žrtvujemo ono što mu je u našem osobnom i društvenom životu neprijatno, tada će sav naš život, ujedinjen, biti uistinu kršćanski. Da, i onaj poslovni, stručni, obiteljski ... Tada će čitav naš dan - uračunavši i odmor - postati štovanje, bogoslužje, i slavljenje Boga.

Sveta Terezijo de Los Andes, moli za nas.

DUHOVNE VJEŽBE I ODLUKE

Marijo, Majko moja, blagoslovi me.

  1. Obavljat ću posebni ispit savjesti.
  2. Prakticirat ću treći stupanj poniznosti, koji se sastoji u traženju prezira, sramote i poniženja s radošću i radi ljubavi prema Isusu Kristu, smatrajući se nedostojnom trpjeti nešto za Njega.
  3. Ustat ću i nametnuti si pokoru, ako mi dopuste, svaki put kad padnem.

Isuse moj, sad vidim da je sve na svijetu ispraznost. Da je potrebna samo jedno: ljubiti te i vjerno ti služiti, sličiti tebi i biti u svemu poput Tebe. U ovom će biti sadržane sve moje težnje. Želim proći s tobom kroz sve pogrde s radošću. A ako zbog svoje slabosti padnem, Isuse voljeni, gledat ću te u tvom usponu na Kalvariju i s Tvojom ću se pomoći ustati. Ne dopusti da te uvrijedim niti lagano. Radije bih tisuću puta umrla nego ti zadala i najlakšu bol.

  1. Prihvaćati žrtve bez nutarnjeg mrmljanja i obeshrabrenja.
  2. Iščeznut ću.
  3. Nastojat ću učiniti druge sretnima.
  4. Nastojat ću da drugi zavole krepost.
  5. Zaboravit ću samu sebe: 1) sjedinjujući se s Isusom; 2) biti milosrdna prema bližnjemu; 3) ne govoreći svoje mišljenje ako me ne pitaju; 4) trpeći s užitkom poniženja i biti ljubazna s osobama koje mi ih pribavljaju; 5) živeći s Isusom u dubini svoje duše koja će biti njegova kućica gdje će se On moći odmoriti. Tamo ću mu se klanjati i prikazivati mu pokore, trpljenja i poniženja. Zar nije Nebo na zemlji živjeti s Bogom?

Živjeti u jedinstvu misli, u jedinstvu osjećaja, postupaka, i tako, gledajući Oca pronaći ću sliku njegovog Sina. A Duh Sveti, videći da prebivaju Otac i Sin, učinit će me svojom zaručnicom i Tri Osobe će doći živjeti u meni.

ODLUKE ZA CIJELI MOJ ŽIVOT:

  1. Nikad neću napustiti meditaciju, pričest i misu.
  2. Obavljat ću posebni ispit savjesti i molit ću jutarnje i večernje molitve na koljenima.
  3. Čitat ću duhovno štivo i čuvat ću u svojoj duši sabranost koja će me održavati u sjedinjenju s Isusom te potpuno odvojenom od svijeta.
  4. Imat ću čvrst karakter. Nikad se neću pustiti voditi osjećajima i srcem već razumom i savješću.
  5. Izvršavat ću Božju volju s radošću, jednako u trpljenjima kao i u radostima, a da nikad na svom licu ne pokažem što se događa u mom srcu. Nikad NEĆU plakati, imajući na umu ono od Svete Terezije: Potrebno je imati srce muškarca, a ne žene.
  6. Nikad se neću pustiti voditi ljudskim obzirima, bilo u mom načinu ponašanja bilo u riječima.

Gospodin me oslobađa od svih izlazaka, jedini kojem sam prisustvovala je bio odlazak u kazalište. Kakav utisak mi je to proizvelo prvi put. Kako velika nepristojnost! Koliku tugu sam osjetila videći da te žene nemaju srama. Kako se tamo vrijeđa Bog.

BITI PONIZNA. NE GOVORITI O SEBI

22. lipanj: Postavit ću si zadatak da nikad ne izgovaram JA ni radi dobrog ni radi lošeg. Odlučila sam da neću spominjati sebe, da neću govoriti o sebi. Poprilično je teško, ali učinit ću to za Isusa, da ga utješim. Noćas mi je rekao da puno trpi. Naslonio se na moje srce i tamo je plakao, a i ja s Njim. Rekao mi je da se pokreće novi progon protiv Njega i da toliko voli ljude da ne može živjeti bez njih.

Potrebna su dva sredstva da je postignemo:

  1. promišljanje o motivima radi kojih se ponizujemo.
  2. Često izvršavanje djela poniženja.

Početni stupnjevi su ovi:

  1. ne držati do sebe i odnositi se prema sebi kao što se običava odnositi prema onima koje se prezire.
  2. Onaj koji je istinski ponizan ne želi biti cijenjen. Ništa veliko ne misli i ne govori o sebi, nego se radije drži posljednjim od svih. Ako se drugi prema njemu tako ponašaju, trpi to u tišini.
  3. Željeti da tako čine i pomno tražiti takve prigode.
  4. Radovati se ako osuđuju našu pojavu ili namjeru te zahvaljivati Bogu na tome.

Gospodine, ako se Tebi sviđa nek tmine i dalje pritišću moju dušu; nek te ne vidim. Neće mi smetati jer želim ispuniti tvoju volju. Želim svoj život provesti trpeći kako bih dala zadovoljštinu za svoje grijehe i one drugih grešnika. Da se posvete svećenici. Ne želim ja biti sretna, nego da Ti budeš sretan. Želim biti vojnik kako bi ti u svakom trenu raspolagao mojom voljom i užicima. Želim biti odvažna, jaka, velikodušna u služenju tebi, Gospodine, Zaručniče moje duše.

s. Tea Živković, OCDS
Molitveni svibanj – Remete, 2011.

Fotogalerija

Huanita - život i poruka Terezije de Los Andes