Utjecaj krize na obiteljski i vjernički život, s. Vesna i br. Marko Škunca, OCDS / Karmelski svjetovni red - OCDS
Karmelski svjetovni red - Ordo Carmelitarum Discalceatorum Secularis - OCDS

Utjecaj krize na obiteljski i vjernički život, s. Vesna i br. Marko Škunca, OCDS

Kušnja u pustinji

(Mt 4,1-11)

1 Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2 I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. 3 Tada mu pristupi napasnik i reče: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom." 4 A on odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta."
5 Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6 i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." 7 Isus mu kaza: "Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!"
8 Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9 pa mu reče: "Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš." 10 Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!"
11 Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Izvještaj o kušnji u pustinji prema Evanđelisti Luki počinje:

(Lk 4,1-13)

1 Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, 2 gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje...

Svako vrijeme je imalo svoju krizu pa je tako ima i ovo naše vrijeme. Kriza zahvaća cijelog čovjeka; njegov obiteljski i vjernički život. Nadovezujući se na drugu definiciju krize s predavanja s. Tee, prispodoba koju smo upravo čuli, a nosi ime Kušnja u pustinji, može također nositi i ime Kriza u pustinji. Lijepo se vidi kako je kriza nastupila tek kada je Isus ogladnio.

Svjesni svoje malenosti, koju najčešće susrećemo na svome naravnom planu, uočimo da je kriza nastupila kad je Isus ogladnio. Ova poveznica pomaže nam uočiti način dolaska krize prvo kroz tijelo. A naše slabo tijelo kroz život prolazi mnoge krize. U Starome zavjetu Job je bio u velikoj krizi, no kako znademo nije joj podlegao. Očuvala ga je svijest da je Božji čovjek. Sv. Mala Terezija također je pronašavši svoje zvanje, citat; „U srcu majke Crkve bit ću ljubav“ kraj citata, nadišla svoju krizu postavši naučiteljica Crkve.

Isusu uopće nije smetala kriza židovskog naroda za izvođenje djela spasenja, pa mu tako ne smeta niti ova današnja „naša“ kriza. Svetoj Obitelji također;

  1. rođenje Isusa u štali,
  2. bijeg u Egipat,
  3. Josipova smrt,

dotične krize nisu smetale u ostvarenju svoga obiteljskog poziva, naprotiv što je pustinja krize izvana bila jača, to se Sveta Obitelj više zelenila oazom svojega obiteljskog života. To je radosna vijest koju nikakva kriza ne može potamniti; svijetlo u tamnoj noći krize.

Zapravo pitanje krize je pitanje čovjekova identiteta. Ako stvorenje; država, brak ili obitelj nema identitet, automatski je u krizi. Pogledajmo Europu, ima li identitet? Identitet daje sve od vječnih pa do vremenitih dobara; zaustavimo se na aspektu vremenitih dobara. Za primjer uzmimo čovjeka, aktualno, nezaposlenog čovjeka koji traži posao, ali pri tom ne zna da li je strojar, pekar, ili slastičar; odnosno ne pozna ili nema svoj materijalni identitet. Ne treba mnogo umovanja da bismo zaključili kako je taj čovjek u krizi.

Pretpostavimo li da duša treba veću njegu od tijela, kako li je tek čovjeku koji nema svoj duhovni identitet? On je doista u velikoj krizi. Čak nije u stanju razlikovati dobro i zlo, jer je i jedno i drugo definirano u odnosu na identitet.

Dakle, borba s krizom je borba za identitet na naravnom i na nadnaravnom planu.
O današnjoj krizi govori i piše niz kompetentnih ljudi; filozofa, teologa, sociologa, psihologa, pedagoga... a mi kao svjetovni karmelićani želimo promotriti krizu s naše strane sa strane Terezijanske duhovnosti. Tim više što je tema obitelj i vjernički život, a Karmel ima što reći i o vjerničkom i o obiteljskome životu. Rodio je tri Crkvena naučitelja, a reformirani Karmel utemeljen je na prisnim obiteljskim odnosima.

Prvu krizu kad je kao red bio istjeran iz Svete Zemlje, Karmel pobjeđuje Marijinim zagovorom po kojem i danas nosimo karmelski Škapular. Oci karmelićani i klauzurne sestre žive prema pravilima reformiranog Karmela, koji je Velika Terezija formirala po uzoru na obiteljsko ognjište. Tražeći svoj identitet u vremenu kad postoji i kriza obitelji i kriza obiteljskog poziva, kršćanska obitelj u karmelskoj duhovnosti može pronaći iskre kojima će zapaliti vatru svog obiteljskog ognjišta i naputke kako sačuvati živim taj plamen. Karmel potječe iz vremena kada su obitelji živjele puninu, bile su ono što obitelji jesu, a Karmel ima obiteljsko pamćenje, Karmel živi obitelj.

Polazeći od pitanja što je u naravi zajedničko obitelji i terezijanskome Karmelu nameću se jednostavni odgovori;

  1. Mali broj članova
  2. Doživotno zajedništvo
  3. Intima

Konstitucije klauzurnih Karmelićanki stavak 88. kaže:

Početak citata: „Stil zajedničkog života koji je zamislila sveta Terezija obilježava evanđeoska jednakost i iskrena jednostavnost u odnosima; to je trajno zajedničko dijeljenje radosti i trpljenja u krugu male obitelji, u koju se sestre pritjelovljuju za cijeli život, gdje „sve trebaju biti prijateljice, sve se trebaju ljubiti, voljeti se i međusobno si pomagati“, u ozračju radosti i opuštenosti u skladu sa zahtjevom „sestrinskog drugovanja i zajedničkog odmora na kome se okupljaju.“ kraj citata.

U vrijeme Velike Terezije samostani su brojali na stotine redovnica. Sama Velika Terezija uočava kako su mnoge časne sestre u tim velikim samostanima kročile putem svetosti, ali da je za nju to bio preširoki put. Štoviše doznajemo od sv. Majke da je u potpunosti izostajala kvalitetna intima i kvalitetna intimna molitva, jednom riječju razmatranje.

Postoji li danas u našoj sredini, u mome životu osim krize i intimna molitva; razmatranje?

Izostanak intimnog odnosa pojedinca s Bogom u takvim velikim zajednicama ne čudi jer čovjek raste iz naravi, a na naravnoj razini čovjek ne može razvijati osjećaj za pravu intimu s 150 osoba. Tu se može govoriti o eventualno privatnosti ali o intimi zacijelo ne.

I drugo pitanje; danas u vremenu krize; kakvu nam sliku intime pružaju mediji ? Kakvo zajedništvo stvaraju?

Velika Terezija radi zaokret, formira malene samostane gdje će naravna situacija pomoći duši da kroz tijelo kao njezin sastavni dio stasa na putu svetosti. Članovi takve zajednice više su nam od prijatelja jer smo zauvijek s njima; u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, doživotno baš kao i u braku. Kao i s Bogom; u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti – zauvijek.

Intima je povlašteno mjesto gdje kao član zajednice poznajem ali i čuvam nedostatke drugoga. Na naravni način učim kako ne smijem izrugati ili obezvrijediti drugoga, jer mi je s njime živjeti dugi niz godina. Interesantno kako na ovaj način, ispravno postavljena stvar na naravnome, pomaže rast i na nadnaravnome planu! Upravo je to činila i Velika Terezija organizirajući obnovljeni Karmel.

I treće pitanje koje se nameće; što nam u današnje vrijeme krize mediji govore o čuvanju nedostataka drugoga? Bijah gol i zaodjenuste me...? 

U zajednici koja poznaje i čuva intimu, pobjeđuju se sve krize; jer se pobjeđuju zajedničkim snagama i to na naravnoj i na nadnaravnoj razini. Na razini nekolicine članova „Kristova Kolegija“ a ne na razini 150 i više članova zajednice.

Promotrimo kada je sv. Mala Terezija ostala bez majke s tek četiri godine. Bila je to velika kriza koja je Maloj Tereziji u cijelosti oduzela njezin emotivni oslonac. Srećom tu su bile njezine sestre i familija, koje su joj pružile emotivni oslonac i cjeloviti servis njezinoj ranjenoj naravi u potrebi.

Takav tretman u velikome internatu nikada ne bi bio moguć! Iako je tamo brojčano daleko više ljudi, neusporedivo ih je manje za pružanje one „bitne“ pomoći.

Velika zajednica koliko god bila naizgled jača, daleko je slabija kada su u pitanju bitne stvari ljudske duše. Zato globalna kriza i njeno suzbijanje traži pomoć jačega, traži pomoć obitelji. Obitelji, budi ono što jesi poručio nam je Ivan Pavao II.

Ljudi govore da je kriza i mi im vjerujemo... Zato bih nastavio s jednostavnim, karmelskim receptima za radosno življenje obiteljskog poziva.

Konstitucije klauzurnih Karmelićanki stavak 95. kaže:

Početak citata: „Da se sestrama osigura spontano i radosno međusobno komuniciranje, držati će se zajedničke rekreacije, u skladu s duhom naše Majke Terezije, i to dvaput dnevno: poslije ručka i poslije večere. Sve će redovnice vjerno sudjelovati u rekreacijama te surađivati na izgradnji zajednice u ljubavi, poštivanju i međusobnoj poniznosti.“ kraj citata.

U obitelji trebamo razgovarati. Ako dnevno ne razgovaramo, najvjerojatnije ćemo doći u krizu. Nedostatak naravne hrane dovesti će nas u kušnju kao što je doveo i Isusa u pustinji. Pitanje je hoćemo li tada imati u sebi Riječ Božju te njome nadvladati kušnju, baš kao Isus? Objektivna nemogućnost redovitog komuniciranja u obitelji nije pogubna ako razmatramo spomenutu prispodobu i imitiramo Isusa u dotičnoj situaciji. Ako pak nemamo uzor, ako se ne identificiramo s njime, tada nam ostaje samo fiksacija na krizu a kriza postaje neprevladiva.

Pretpostavimo li da je broj ljudi danas koji se ne identificiraju s Isusom izrazito velik; rezultat je globalna kriza. I mi doista vjerujemo ljudima kada kažu da je globalna kriza...

U korist obitelji

Čovjek je već jednom živio u raju, i veliki je misterij zašto je iz njega izašao, a imao je sve; živio je u miru, bio je ljubljen i ljubio je, muž i žena bili su jedno, stvoreni na sliku Božju, živjeli su s Bogom u prijateljstvu. Zašto je tako cjelovit čovjek odlučio iskoračiti iz takvog sklada. Zašto je baš Eva, sretna i ostvarena žena pristala na takvu slabost?

Kada je Adam izašao iz raja i ušao u neprijateljski nastrojeni svijet, otkriva svoju malenost. Tada se čvrsto privija uza svoju obitelj i čini se da to mjesto za njega postaje novi raj na zemlji. Nikada više kao onaj iz kojega je protjeran, ali sada uz napor Adama i Eve, obitelj postaje mjesto u kojem se mogu opustiti, sakriti, voljeti, miriti, tražiti i otkrivati Božju ljubav. Zapravo jedino što je čovjek ponio iz raja je obitelj.

Roditelji sv. Male Terezije, sada blaženici; Louis i Zélie Martin jako su se voljeli, a voljeli su svoju djecu kao i Onog u Visinama. U listopadu 1863. kada su već imali troje djece, Louis s poslovnog puta piše Zélie: „Najdraža moja! Ne mogu se vratiti u Alençon prije ponedjeljka, a to mi se čini kao vječnost jer toliko silno želim biti s tobom... Grlim te svim srcem svojim u iščekivanju prave radosti što ću opet biti s tobom... Tvoj muž i istinski prijatelj koji te uvijek voli.“ U kolovozu 1873. Kada su imali već petero djece a Zélie ih je povela u posjet rođacima u Lisieux, piše Louisu: „Čitav dan sam s tobom u duhu i razmišljam: „On sad radi ovo, on sad radi ono.“ Čeznem biti s tobom, dragi Louis. Volim te svim srcem svojim i osjećam da je moja ljubav udvostručena time što sam lišena tvojega društva. Ne mogu živjeti razdvojena od tebe.“

Danas naprotiv, muškarac i žena često žive odvojenost, srameći se slabosti svojih supružnika, zaboravljajući da su jedno. Istočnim grijehom, kada je žena otkrila svoju slabost, otkrila je i mušku slabost, on se nije mogao sakriti i negirati.  To jedinstvo još iz raja; u dobru i u zlu, i otkriva anatomiju čovjekova bića kao jedinstva muža i žene...
Post (2,24) Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo. Post (1,27) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.

Čak i Isus kada objašnjava nerazrješivost ženidbe na konstataciju učenika; (Mt 19,10) "Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se." Isus odgovara (Mt 19,11) Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano...

Čemu onda obitelj i da li je obitelj samo ljudska slabost? Odgovor nalazimo u (Mt 1,18-19)
A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručna s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. (Mt 1,24-25) Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.

Iz povijesti jedne duše sv. Male Terezije

I na kraju primjer, kako jedna Mala svetica razmatra svoj život; doživljava svog zemaljskog oca, naznačuje njegovu svetost, sluti buduću krizu, razmatra svoj dotadašnji obiteljski život... i još mnogo, mnogo toga - njezinim riječima; početak citata: „Mi smo još dugo nastavili svoju šetnju, a mojem je srcu odlanulo zbog dobrote kojom je moj neusporedivi otac primio moju tajnu, te se blago izlijevalo u njegovo srce. Činilo se da tata uživa u toj tihoj radosti koju daje prinesena žrtva. Govorio mi je kao svetac i rado bih se sjetila njegovih riječi da ih ovdje zapišem, ali sam od njih sačuvala samo tako miomirisno sjećanja da se ne može riječima opisati. Čega se savršeno sjećam, bio je simbolički čin koji je moj ljubljeni kralj nesvjesno izvršio. Približivši se jednom malom nižem zidu, pokaže mi skup malih bijelih cvjetova, nalik na sićušne ljiljane, uzme jedan od tih cvjetova i dade mi ga, razlažući mi kako se dragi Bog brinuo da izraste i kako ga je brižno sačuvao do toga dana. Slušajući njegove riječi, bilo mi je kao da čujem svoju povijest. Tolika je bila sličnost između onoga što je Isus učinio za mali cvijet i za Malu Tereziju... Ja sam primila taj cvjetić kao relikviju; opazila sam da je tata, kad ga je htio ubrati, izvukao i sve njegovo korijenje, a da ga nije polomio. Činilo se da mu je bilo određeno da živi još u drugoj zemlji, plodnijoj od nježne mahovine u kojoj su protekla njegova prva jutra... Taj isti čin učinio je i tata sa mnom nekoliko časaka ranije, dopuštajući mi da se uspnem na Goru Karmel i da ostavim prijatnu dolinu svjedoka mojih prvih koraka u životu. Stavila sam bijeli cvijetak u svoju knjigu „Nasljeduj Krista“, kod poglavlja s naslovom „Da, treba ljubiti Isusa iznad svih stvari“ (II, 7). Tu je još i sada; samo mu se stabljika slomila tik do korijena, kao da mi dragi Bog time hoće reći da će doskora raskinuti veze svoga malog cvijetka i da neće dopustiti da uvene na zemlji!“ kraj citata.

Važno je s kime se identificiram, važno je ono što činim i ono što ne činim i svijest o navedenom kao razumskog bića.

Ljudi su željeli osnovati obitelj. Obitelj je bila važan i željeni dio čovjekova identiteta kako osobnog tako i društvenog. “Tijelo Europe” nije pukim slučajem naraslo na više od 600 milijuna ljudi op. a..

Današnje TV emisije pokazuju kako je velika čovjekova glad za intimom.

Teologija tijela o kojoj je govorio Ivan Pavao II govori da čovjek ne samo da ima tijelo već da i jest tijelo. Jedino tako čovjekova malenost odolijeva pogrešnom shvaćanju i življenju “duhovnoga” op.a..

Pripremili: s. Vesna i br. Marko Škunca, OCDS
24. svibnja 2009.